Nagnuta pustinja Marije Čudine

Hrvatska i beogradska pesnikinja, malo poznata i u bivšoj Jugoslaviji, ali prevođena u inostranstvu. Avangardna umjetnica divlje duše. Danilo Kiš posvetio je esej njoj i njenoj poeziji

Ako zaplovite vodama interneta, lako ćete se uvjeriti da je ime Marije Čudine (Lovinac, Lika 1937- Beograd, 1986), hrvatske i beogradske pjesnikinje najčešće povezano uz ime i djelo slikara Leonida Šejke (1932-1970). Bila je prva supruga srpskog i jugoslavenskog umjetnika – duha i duše Medijale. Sitna pro memoria – to je onaj neponovljivi poslijeratni avangardni pokret. Još sitnija napomena – Medijala nas i danas može poučiti o potrebi za kontinuiranim vezama tradicionalnog i modernog.

Jeste, Marija je bila supruga Leonida Šejke, ali je imala svoj glas. Svoje pjesme. Svoju poetiku. Sjenka Šejkina nad njenim poetskim opusom jeste kompleksna, ali – čini mi se – to su ponajbolje rješili slikar i pjesnikinja. On je bio on, ona je bila ona.

Nemojte se uzalud naprezati tokom plovidbe virtulenim morem – nećete naći podatke o Čudininim pjesmama ni u hrvatskoj, ni u srpskoj lektiri, a nema je ni drugdje u školskim programima u Regionu. Lakše ćete saznati da su njene pjesme dosad prevedene na engleski, poljski, holandski, mađarski i rumunski. Italijanski? Da vam olakšam traženje, evo linka u kojem je pregršt njenih pjesama.

O njoj i njenoj poeziji Danilo Kiš je napisao je esej u kojem je rekao i ovo: “Na osnovu njenih pesama niko neće moći sastaviti biografiju Marije Čudine. U njima ne možete pratiti pesnikovu privatnu sudbinu; Čudina nema privatne sudbine.”

Bliski pjesnikinjini prijatelji govore u svojim sjećanjima kako im se često činilo da je bila u bijegu od vlastite biografije, od svega što su činjenice takozvanog realnog života. Ali, od riječi, jedinih pouzdanih sredstava kojim je nastojala da izrazi stvari i koncepte – nikada nije bježala. Štaviše, izgleda su riječi tražile nju.

Uistinu, biografski podaci o Čudini mogu stati na četvrtinu štampane stranice: rođena je 1937, u ličkom mjestu Lovinac; završila je gimnaziju u Sisku; u Zagrebu je studirala jugoslavenske jezike i književnosti. Studij nije završila; neko vrijeme bila je novinarka u dnevnom listu Slobodna Dalmacija. Udala se 1961. za Leonida Šejku, te odselila sa njim u Beograd, gdje će, i nakon kratkog braka sa umjetnikom, ostati do smrti 1986.

Duži je, vjerujem, spisak njenih knjiga poezije i proze objavljenih za života i posthumno, počev od 1959 (Nestvarne djevojčice, Čađ i pozlata, Pustinja, Tigar, Amsterdam, Paralelni vulkani, Divlja duša, Nož punog mjeseca, Leonid Šejka, Pjesme, Nevolje), te časopisa u kojim je publikovala svoje radove (Polet, Krugovi, Mogućnosti, Republika, Razlog, Suvremenik, Kolo, Književne novine, Delo).

Ako neko od čitalaca pokuša da nešto sazna o Lovincu, pjesnikinjinom rodnom mjestu, lako će se uvjeriti da na Vikipediji nema ni slovca da je to mjesto u kojem je rođen jedan od najoriginalnijih poetskih glasova hrvatske i jugoslavenske književnosti. Dakle, ni na hrvatskoj, ni na srpskoj, ni na bosanskoj stranici Vikipedije. (Na hrvatskoj je, kao jedina poznata ličnost Lovinca, spomenut grof Ivan Karlović). Dakle, autorima tih stranica nimalo nije bilo važno što je pjesnikinja zastupljena u svim relevantnim antologijama hrvatske poezije, ni što je prevedena na neke evropske jezike. (Ne samo istorija, već kultura i umjetnost za pojedine kreatore viki-stranica često počinje odoka – od devedesetih, sa eventualnim povracima u “drevno”). Svejedno, da je to nekim onostranim putem saznala tamo, mislim da bi duša Marije Čudine bila zadovoljna: ostala je samo u svom jedinom pravom zavičaju - u svojim knjigama.

No, manimo se grofova i onostranog, vratimo se Mariji Čudini, pjesnikinji o kojoj je, povodom posthumnog objavljivanja njenog nedovršenog romana Nož punog mjeseca (Spit, 1990), Tonči Petrasov Marović dao svoj pogled na esencijalno u njenom cijelom opusu: “… Marija (je) bila hrabar, tvrd i svojeglav čovjek. Živjela je bez zavaravanja. Tako je i pisala: ne zavaravajući ni sebe ni druge. Ne razvodnjavajući zdvojnost na koju ju je život osudio”.

U kratkom dokumentarnom filmu Slobodana Ž. Jovanovića (1993) Ogledalo pesnika izdavač Slobodan Mašić se sjeća Čudine. Takođe jednog događaja iz 1966. godine. Pjesnikinja se onomad pobunila protiv komunističkog režima. Uhapšena je s drugim članovima grupe Medijala. (Vjerujem da je i taj film potvrda ali i ispravljanje nepravde što je više no poneko od izučavalaca tog avangardnog pokreta Čudinu vidi tek kao ličnost blisku Leonidu Šejki; jednostavno, dokaz duhovne i kreativne pripadnosti grupi jesu njene pjesme). Mašić se sjeća da su ih u Centralnom zatvoru sačekali tamni, hladni hodnici, ali im je uprkos tome svima ostalo vedro i toplo osjećanje vjere da se žrtvuju jedni za druge, za principe slobode stvaranja i mišljenja. O Čudini, u tom trenutku, on je govorio glasom svjedoka: „Sjećam se njenog malog tela, odeće koju je imala na sebi. Gledam u njene oči i mislim ’bože moj’, ta Čudina je imala snagu da kaže nešto u odbranu časti svih nas“.

Ovaj dokumentarac, koji je svojevremeno bio u selekciji za Toronto Film Festival, zaista koriguje marginalizaciju učešća Marije Čudine u Medijali.

Poezija Marije Čudine zahtijeva čitaočev napor, ali to je, uvjericete se, napor lagan i vedar. U čitaocu njena poezija ostavlja trag. Dubok, koliko i želja za povratkom tim stihovima koji otkrivaju dramu polarizacije subjekta i svijeta, pjesnikinjinu želju da faunu svijeta učini bestijarijem simbola za odgonetanje. U toj fauni je i ona, divlja duša, obavezno pesimista u doživljaju postojanja, jedno kompleksno ja u čestim metamorfozama. Nije mi znano je li iko u evropskoj poeziji na takav način, bez lokalnih boja, bez eksplitne nostalgije za bilo kim i bilo čim, bez isticanja ikakve zavičajnosti, ispoljio takav poetski fovizam. To jest, jedno odstupanje od trenutne mode i svih pravila kao koncepata na kojim se temelji osrednjost, sve to bez ikakva žala zbog vlastitog saznanja da je ovo jedini svijet na kojem jesmo.

Poetski fovizam Marije Čudine nastajao je u najboljem smislu neobuzdanosti duha i jezika. Bez iluzija o sebi i drugima, o zemlji i nebu. Iskaz divlje duše. (Kao što je naslovljena jedna zbirka njene poezije).

Prijatelji su Mariju Čudinu opisivali kao „sitnu, sa snagom moćne životinje“. Tvrde da je iz nje buktala divlja priroda, otud nas ne začuđuje njena poetska riječ iz koje izbija snaga elementarnih nepogoda. Kažu, oni koji su joj bili bliski, da je pripadala i sebi i svojim prijateljima, a prije svega slikaru i arhitekti Leonidu Šejki. Neko je davno rekao da je to pripadanje bilo nepovezivo sa posesivnošću. I kad su se rastali, nisu se udaljili. Trag o tome nalazimo uživo, dokumentovan u prvoj monografiji o Šejki. Autorka je ona, Marija Čudina. Ostvarila je knjigu koja je svojevrstan katalog poezije u prozi o umjetniku koji je unio novi duh u srpsku i jugoslavensku umjetnost druge polovine 20. vijeka.

Šejka - da je bio Amerikanac ili Francuz, bio bi jedno od prvih imena u abecedaru moderne umjetnosti. Isto važi za nju, Čudinu – u imaginarnom abecedaru koji bi se objektivno udaljio od oholosti evrocentrizma.

Ali, neću o tome niti jednu više. Već je mnogo vode proteklom i Taljamentom i Dunavom otkako sam pojasnio odnos periferija i centra u Evropi naše epohe. Pojasnio, smijem li to reći?

Pročitao sam i stranice o Leonidu i Mariji na kojim je zapisano da su kao umjetnici i lica živjeli u svijetu koji je bio jedna enormna Šejkina slika. I da prozor u njihovom beogradskom stanu na devetom spratu jedne oronule zgrade gledao ka Panonskoj niziji.

A ona, Čudina?

S pogledom na more ravnice, pisala je o planinama, vulkanima, stijenju. To je moguće samo onima koji imaju divlju, neobuzdanu dušu?

Jedna njena prijateljica je ispripovijedala zanimlji detalj: “Jele smo na balkonu prve jagode… Ona je rekla: Leonid i ja smo bili paralelni vulkani. Njegova lava izbacivala je bića iz drugih galaksija, moja sve planetarne i vanplanetarne tigrove“.

Divlja duša Marije Čudine?

Evo jednog fragmenta iz njenog zapisa Opredmećenost: “Čovjek Divlje duše je melankolik naklonjen iznenadnim i vrućim euforijama, umišljenom ludilu, sudbinskoj predodređenosti, sanjarenju o suicidu, fantazmagoričnoj poročnosti, savršenstvu (u snovima samo); voli osamu, grafičke znakove, stara gotska pismena, inicijale-hijeroglife, ogledala mutna sjaja, bunare, vulkane postavljene paralelno s olujnim morima-oceanima, mjesečev disk, strijele, tigrove. Samovoljan je. Osamljen”.

Prepuštajući radoznale čitanju pregršti njenih pjesama, dodajem misao Danila Kiša o njenom poetskom djelu: “Takva poezija nema uspeha, takva poezija ne može imati uspeha, jer ona ne traži ni dopadanje ni uspeh. Ona traži, i nalazi, vernike, one koji će u njenom glasu, u njenom tihom naricanju i proklinjanju pronaći svoje tajne misli, svoj glas”.

Za kraj, jedno od najljepših ljubavnih pisama dvadesetog vijeka, iz mojih ex krajeva.

Prvo pismo Leonida Šejke Mariji Čudini

Draga Marija Čudina,

Do sada nisam pisao nikome koga ne poznajem, ali ja sam Vas upoznao, slučajno prelistavajući »Mladost«. Video sam Vašu fotografiju i intervju s Vama, kažem prvo fotografiju, jer me je ona podstakla da pročitam članak. I da ne otežem — svidelo mi se. I jedno i drugo. I šta sada očekujem? — ne ništa naročito! Samo sam to hteo da kažem. Pre svega, ja ne znam ni Vašu adresu, baš tako:

Vi ste za mene nestvarna, neka vrsta apstrakcije.

Tu je predamnom samo mali otisak Vašeg lika i Vaših misli, a nije li i to jedna prisutnost. Ipak, moj glas odlazi u neodređenom pravcu, i malo je izgleda da se čuje odjek; uostalom, neki put šaljemo pisma i na tačne adrese a ne dobijamo odgovor. Vi ćete razumeti ako Vam dam podatak da je očekivanje pisama velika bolest, ako Vam dam i taj podatak da se nalazim u vojsci (još 3,5 mes.), a možda Vam je poznato (možda nije) da je to dobra prilika da čovek bude zaboravljen i da se oseća usamljen. Vi znate šta je to usamljenost, pomenuli ste tu reč.

»Ko od nas nije zauvek stranac i sam.«

Ali možda više niste usamljeni, nadam se. Ne uzdržavam se da kažem čemu se nadam — jednom, bilo kakvom, Vašem pismu. Priznajem, želeo bih da se bliže upoznam s Vama. Marija Čudina!

Od juče kada sam to pročitao dopada mi se da izgovaram to ime, izgovaram ga sa umekšanim »d«, jer to kao da je rusko prezime. Tek posle sam primetio Vašu pesmu, da, u svemu tome ime nešto što mi je blisko.

»Kroz dvogled strave vidi se nagnuta pustinja…«

»nagnuta pustinja«… ne mislim samo u tome smislu da je svaka dobra umetnost bliska, nego i na drugi način, mislim na Vaše lice… Pa ako nekim čudom dobijete ovo pismo, i ako Vam to nije teško, napišite mi nešto, a dotle ja ću da mislim na Vas. To Vam možda ne znači, a ipak to nije nešto neprijatno. O sebi da kažem: stanujem u Beogradu, imam 29 godina bavim se slikanjem.

Najzad da se predstavim i dopišem adresu

Leonid Šejka

V. P. 9775 Titovo Užice