Izmjenama zakona koje su stupile na snagu početkom ove godine, novinari u Hrvatskoj bi se mogli naći u zatvoru - od tri mjeseca do tri godine - zajedno s onima o kojima su pisali
Novinarima u Hrvatskoj može se dogoditi da završe u zatvoru ukoliko objave podatke iz istrage koja se, primjerice, vodi protiv nekog pripadnika podzemlja, osumnjičenog za organizirani kriminal, ili protiv političara umiješanog u korupcijski skandal, ili protiv liječnika zbog čije je pogreške umro neki pacijent.
Izmjenama zakona koje su stupile na snagu početkom ove godine, novinari bi se tako mogli naći u zatvoru - od tri mjeseca do tri godine - zajedno s onima o kojima su pisali. Ta činjenica izazvala je pravu konsternaciju među novinarima, pogotovo onima koji pišu o korupcijskim aferama, istražuju organizirani kriminal ili, otkrivaju veze politike i mafije.
Ako novinar sazna da je protiv nekog političara pokrenuta istraga zbog sumnje na korupciju, on o tome neće moći pisati sve dok optužnica za to kazneno djelo ne postane pravomoćna. Cilj zakona koji to onemogućava jest zaštita prava okrivljenika, odnosno poštivanje presumpcije nevinosti - jer nitko nije kriv dok se to pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi.
No, zakon koji onemogućava objavljivanje podataka iz istrage, otvara i cijeli niz pitanja. Primjerice, ograničava li taj zakon medijske slobode; što će se dogoditi s novinarom koji objavi podatke o osobi koja je pod istragom, a do kojih je došao vlastitim istraživačkim radom, a ne iz izvora istrage; kakve su sve manipulacije neobjavljivanjem takvih podataka moguće? No, među tim i drugim pitanjima svakako je krucijalno ono je li zaštita prava okrivljenika važnija od prava javnosti da sazna važne informacije o umiješanosti nekog visokorangiranog političara u kakav skandal i prije nego što bude podignuta optužnica?
Jedan aktualni slučaj u Hrvatskoj savršeno ilustrira taj problem. Krajem prošle godine dok izmjene zakona još nisu bile na snazi, mediji su objavili podatke o pokretanju istrage protiv Ante Đapića, saborskog zastupnika, predsjednika parlamentarne stranke i bivšeg gradonačelnika Osijeka, četvrtog po veličini grada u Hrvatskoj. Mediji su objavili navodni ugovor kojeg je Đapić potpisao s vlasnikom jedne tvrtke, u kojem se obvezuje da će kod hrvatske Vlade lobirati za otpisivanje značajnog duga koje je ta firma imala prema državi. Zauzvrat, ta će tvrtka Đapiću otplatiti privatni stan u Zagrebu i obnoviti njegovu obiteljsku kuću.
Sada se, s obzirom na izmjenu zakona, o tome više ne smije pisati. No, Đapić je najavio svoju kandidaturu za gradonačelnika Osijeka na izborima koji će se održati u svibnju ove godine.
Pitanje je međutim imaju li građani pravo znati dokle je stigla istraga jer su te informacije iznimno važne za njihovu odluku koga će birati za gradonačelnika? Nije li na kraju i samom Đapiću u interesu da budu objavljene informacije do kojih je došla istraga, da primjerice, nikada nije potpisao takav ugovor? Mogu li Đapićevi politički protivnici manipulirati neobjavljivanjem takve činjenice, pa recimo čekati da prođu izbori i tek onda obznaniti kako je istraga zaključena i kako sumnje nisu bile osnovane?
Ili, obrnuto: što će se dogoditi ako istraga grafološkim vještačenjem dođe do spoznaje da je Đapić stvarno potpisao ugovor, a građani ga, s obzirom da je podatak tajna, izaberu za gradonačelnika? Tko je u tom slučaju obmanuo javnost i uskratio joj podatak koji bi možda bio presudan za rezultat izbora? I kakve bi posljedice nastupile kada bi se, nekoliko tjedana nakon izbora i ustoličivanja gradonačelnika, objavilo da je sklopio krajnje kompromitirajući ugovor zbog kojeg će završiti u zatvoru?
Ili, još drastičniji primjer. Istraga je, na primjer, nepobitno utvrdila da je liječnik s nekog bolničkog odjela kriv za smrt pacijenta. No, javnost to ne saznaje, jer tako nalaže zakon. Ali ta ista "javnost" odlazi tom istom liječniku, prepuštajući svoj život u njegove ruke. Da li bi neki građanin to učinio da je imao informaciju kako je doktor kojemu se s povjerenjem obratio, svojim nemarom skrivio smrt pacijenta? Je li u tom slučaju važnija zaštita liječnika i njegovog prava na presumpciju nevinosti, ili pak pacijenta da zna s kakvim liječnikom ima posla?
Pitanje je također što bi se uopće dogodilo s nekim velikim aferama - primjerice s tzv. "slučajem indeks", korupcijskim skandalom u kojeg su bili umiješani profesori zagrebačkih fakulteta koji su prodavali prolazne ocjene studentima - da javnost nije saznala za nju dok je još bila na samom početku. Je li pritisak javnosti odigrao pozitivan učinak na raspetljavanje afere, a informacije koje su se pojavile u medijima pomogle da neke krupne ribe izbjegnu kazneni progon?
I hoće li se, s obzirom na zakonske izmjene i nemogućnost novinara da izvještavaju o podacima iz istrage, cijela priča u Hrvatskoj moći svesti pod naslov onog poznatog filma Miklósa Jancsóa - Vrline javne, poroci tajni.
