Njemački uhidbeni nalog Josipa Perkovića
Tenzije između Breuxellesa i Zagreba nastale su oko tzv. europskog uhidbenog naloga, po kojem su članice Unije obavezne izručiti svoje građane, optužene za kaznena djela u nekoj od država EU.
Hrvatska ima dva tjedna da izbjegne ozbiljne sankcije koje bi joj mogla nametnuti Europska unija i koje bi najmlađu članicu Unije, sa stažem od nepuna tri mjeseca, mogla dovesti u vrlo neugodan položaj. Zagrebu bi, naime, mogao biti blokiran novac (oko 80 milijuna eura) za pripremu ulaska u šengensku zonu, ali i nametnut pojačani monitoring s obzirom da je premijer Zoran Milanović uspio isprovocirati Europsku komisiju zbog upornog odbijanja da promijeni jedan sporni zakon.
Tenzije između Breuxellesa i Zagreba nastale su oko tzv. europskog uhidbenog naloga, po kojem su članice Unije obavezne izručiti svoje građane, optužene za kaznena djela u nekoj od država EU.
Samo dva dana prije ulaska Hrvatske u Uniju, 28. lipnja – kad su sve članice već ratificirale hrvatski pristupni ugovor - parlament u Zagrebu donio je zakon koji onemogućava izručenje, ako je europski uhidbeni nalog izdan za kazneno djelo počinjeno prije 7. kolovoza 2002. Činjenica da Hrvatska mijenja jedan važan zakon tek kada je završila pregovore s Unijom, među kojima i poglavlje 23. o pravosuđu, toliko je razljutila njemačku kancelarsku Angleu Merkel da je zbog toga otkazala dolazak na svečanost ulaska Hrvatske u Uniju.
Zašto je baš Njemačka bila posebno osjetljiva na taj potez Zagreba?
Nedolazak Angele Merkel u Zagreb bila je jasna poruka da se Hrvatska ne može inatiti s najjačom europskom državom i ignorirati višekratne zahtjeve Berlina da se njemačkom pravosuđu izruči Josipa Perkovića (jednog od čelnih ljudi jugoslavenske, a kasnije i hrvatske tajne službe). Njega su bavarski istražni organi osumnjičili za umiješanost u ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Njega su u Njemačkoj 28. srpnja 1983. ubili pripadnici nekadašnje jugoslavenske tajne službe, zbog čega se jednom od njih sudilo u Muenchenu.
Kako je Hrvatska, nakon ulaska u EU, dužna isporučiti svoje državljane nekoj od zemalja Unije, ako ga traže zbog kaznenog djela, promjena zakona kojim je Zagreb vremenski ograničio tu obvezu, shvaćana je ne samo kao ruganje Berlinu već i cijeloj EU.
S obzirom da je promjenom zakona (ponovimo: samo dva dana prije ulaska u EU), onemogućeno izručenje hrvatskih državljana za djela počinjena prije 7. kolovoza 2002., bilo je jasno da Perković neće biti izručen njemačkom pravosuđu.
Zagreb se ponadao da je nedolazak njemačke kancelarke na proslavu ulaska u Uniju bio vrhunac krize oko spornog zakona, te da će priča o tome brzo pasti u zaborav. No, potpredsjednica Europske komisije i povjerenica za pravosuđe, Viviane Reding, nakon više razgovora s hrvatskim dužnosnicima i inzistiranja da se taj zakon promjeni, izgubila je strpljenje. Zatražila je, 23. srpnja, da u roku od mjesec dana hrvatsko Ministarstvo pravosuđa jasno odgovori kada će promijeniti sporni zakon, odnosno odustati od vremenskog ograničenja, kojima štiti počinitelje kaznenih djela počinjenih prije 7. kolovoza 2002.
Hrvatski ministar pravosuđa na taj se zahtjev oglušio, pa je sljedećeg dana, nakon isteka jednomjesečnog roka, iz Bruxellesa stigao vrlo oštar odgovor. "Potez Hrvatske znači da se nekoliko kriminalaca osumnjičenih za ubojstvo hrvatskih emigranata u drugoj europskoj zemlji za vrijeme komunističkog režima može i dalje skrivati iza hrvatskih granica. Zbog toga će potpredsjednica Reding upoznati cijelu Komisiju s tim pitanjem i predložiti akcije u skladu s člankom 39 hrvatskog pristupnog ugovora", poručeno je iz Bruxellesa.
Više nego dovoljno da se hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću – najvećem protivniku promjene zakona - digne krvni tlak. "Mi u Hrvatskoj imamo sklonost dati se impresionirati kad god netko podigne glas i nečim zaprijeti. Međutim, ono što smo sada čuli, nismo imali priliku čuti nikad ranije. Službena osoba, koja je govorila u ime člana komisije optužila je hrvatsku Vladu da u svojim granicama štiti ubojice hrvatskih disidenata. Mene ni to ne bi toliko zabrinjavalo da to nije rječnik identičan rječniku opozicije u Hrvatskoj, a radi se o istoj političkoj opciji", zagrmio je Milanović, aludirajući na činjenicu da Vivian Reding pripada demokršćanskoj političkoj opciji, kao i najjača oporbena stranka u Hrvatskoj – Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
Odgovor šefa opozicije Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a, nije trebalo dugo čekati. Inzistiranjem na "lex Perkoviću" (kako je kolokvijalno prozvan zakon koji vremenski ograničava izručenje hrvatskih državljana) premijer Hrvatsku izlaže mogućoj političkoj i gospodarskoj šteti, ustvrdio je Karamarko i dodao: "Njima ne odgovara ovakav razvoj događaja jer bi to dovelo do otkrivanja zapovjedne linije za te zločine koji su činjeni u miru, nad Hrvatima, nad hrvatskim emigrantima."
Nepotrebni rat s Bruxellesom tako se prenio i na domaću političku scenu. Karamarko, koji koristi svaku priliku da SDP, stranku premijera Zorana Milanovića, koju rado prikazuje nasljednikom komunističke partije, optužuje za sva zla ovoga svijeta, nije ni ovaj put iznevjerio tradiciju. No, čuli su se i glasovi kako bi Perković, bude li izručen Njemačkoj, mnogo više mogao naškoditi HDZ-u, odnosno osnivaču te stranke, pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i njegovom, također pokojnom, ministru obrane Gojku Šušku. Radio Deutsche Welle podsjeća da je Perković, nakon raspada Jugoslavije, organizirao i vodio tajnu službu nove hrvatske države i navodi izjavu novinara Željka Peratovića koji je istraživao rad jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi i koji tvrdi da Perković mnogo zna o važnim ljudima u Hrvatskoj, "onima koji su sudjelovali u uvozu oružja i naprosto se obogatili, a sad su tajkuni ili još imaju bitan politički utjecaj".
Nikome u Hrvatskoj, međutim, nije jasno zbog čega službeni Zagreb pokazuje toliku tvrdoglavost, kada je svakom jasno da će na kraju ipak morati popustiti i zašto se toliko pokušava štititi Perkovića, osobu koja u Hrvatskoj ne uživa nikakvu popularnost, niti bi njeno izručenje izazvalo bilo kakav politički potres.
Možda je najbliža odgovoru bivša premijerka Jadranka Kosor. "Nije najgora stvar i nije tragedija pogriješiti. Tragedija nastaje onog trenutka kad se pogreška ne želi priznati i kad se ne želi, ne može, ili neće ispraviti", rekla je aludirajući na premijerovu tvrdoglavost i njegovu taštinu.
