Rijeke Balkana: Kupa i bodljikava žica

Drugi dio naše reportaže duž Kupe. Šok granice 1991., šok bodljikave žice 2015. Ipak, ima i onih koji se ne predaju

(Pročitajte prvi dio reportaže posvećene Kupi)

 

Brod na Kupi je mjestašce sa 150 stanovnika, smješteno na južnoj obali Kupe, nedaleko od granice sa Slovenijom. Most koji prelazi rijeku praktično izlazi na glavni trg gdje se uzdiže mali dvorac, koji su u 15. stoljeću podigli Frankopani (kasnije ga je naslijedila obitelj Zrinski, otuda današnji naziv Kaštel Zrinskih). Na ovom mostiću, koji vodi ka Petrini, u Sloveniji, 1991. pojavio se granični prijelaz. Ništa impresivno, dvije rampe i nekoliko montažnih kućica za policajce, ali dovoljno da pretvori stari most na Kupi u nešto ozbiljno i zlokobno.

“Kada se pojavila granica to je za mještane bio šok”, prisjeća se Nataša Letig Žagar, porijeklom iz Kostela, zaselka udaljenog 4 km od Broda na Kupi, na slovenskoj strani. “Sve obitelji su miješane, rijeka razdvaja samo kad nabuja, inače se život već stoljećima odvija između dvije obale”, objašnjava Letig Žagar, dok sjedimo u jednom kafiću u Brodu na Kupi. U ovom brdovitom i slabo naseljenom području rijeka je brza i divlja, tijekom zime često nabuja, a životinje dolaze sve do naseljenih mjesta, te je čak moguće naletjeti na vuka.

“Živim sa svojom obitelji u jednom mjestašcu sa svega tri kuće, ukupno nas je osmero”, kaže Nataša Letig Žagar zabavljeno. Nataša i njezin suprug rade u jednoj kemijskoj tvornici udaljenoj četrdesetak kilometara vožnje, dok im jedna kći studira u Ljubljani i vraća se kući samo vikendom. “Mnogo joj je lijepo u glavnom gradu i da se studentski dom u kojem živi ne zatvara tijekom vikenda, sumnjam da bi nas uopće posjećivala”, kaže naša sugovornica. “Možda će nas jednog dana naša djeca pitati zašto smo ostali živjeti ovdje, no iskreno, koga briga”, dodaje, prsnuvši u smijeh.

Ako se izuzme nedostatak liječnika i trgovina, život duž ovog dijela rijeke je, kako kažu, “predivan”. Zimi se magla uspinje uz brda, stvarajući neizvjesnu i prigušenu atmosferu, dok ljeti rijeka ugošćuje ljubitelje kajakarenja i biciklizma, kao i one koji su u potrazi za svežijom klimom u odnosu na primorje. “Turizam se dobro razvija, ali sporo. Glavna sezona traje svega dva mjeseca i ljudima je iznajmljivanje kajaka samo sekundarna djelatnost”, objašnjava Letig Žagar, koja u svom mjestu vodi udrugu za promicanje kulture i lokalne sredine.

Bodljikava žica duž rijeke

Prvi šok na ovom dijelu rijeke dogodio se 1991., kada je “nikla granica” između Hrvatske i Slovenije, dok je drugi stigao 2015., nakon što je konzervativna vlada Mira Cerara odlučila postaviti barijeru duž južne granice Slovenije. “Desnica je počela plašiti ljude pričom o islamistima, pa je vlada na kraju reagirala na te strahove podizanjem zida. Čist fašizam, što se mene tiče”, prisjeća se Nataša Letig Žagar. Po njezinom mišljenju, čitava operacija “nanijela je štetu turizmu, okolišu i životinjama” duž pedeset kilometara granice.

U prvom momentu, slovenska vlada postavila je dva koluta bodljikave žice direktno na zemlju, zbog čega su životinje, naviknute da prelaze rijeku, stalno bivale zarobljene. Potom je podignuta visoka ograda s bodljikavom žicom na vrhu. Noću su prolazi, predviđeni duž ograde, ostavljani otvoreni zbog životinja. “Beskrajni niz nelogičnosti, poput činjenice da na pojedinim dijelovima rijeke ništa nije postavljeno, možda zbog nedostatka sredstava”, komentira Nataša Letig Žagar. Nataša je 2016. sudjelovala u peticiji protiv izgradnje zida, koja je prikupila 5.000 potpisa.

Ograda podignuta voljom Mira Cerara, koju je Golobova vlada počela uklanjati, nije zaustavila izbjeglice na putu ka Europi, ali ponekad je, nažalost, to učinila Kupa. “Sjećam se najmanje tri migranta koji su izgubili život u našem kraju. Rijeka odnosi tijela nizvodno i općina u kojoj bivaju pronađena dužna ih je pokopati. Ne znam da li ih nekako identificiraju ni da li obavijeste njihove obitelji. Zimi Kupa zna biti opasna”, upozorava Letig Žagar te dodaje: “Zamislite da se netko tko je pješice prešao Balkan i preplivao Kupu zaustavi pred jednom ogradom. Čista propagadna!”.

Davorin Klobučar, zvani Dado, u izvjesnom smislu predstavlja hrvatski pandan Nataši Letig Žagar. Također aktivan u jednom lokalnom udruženju, borio se protiv zida i čeka da Hrvatska uđe u Schengen i da granica nestane. Oboje su sudjelovali u lijepom dokumentarcu Žica redateljice Tihe K. Gudac o slovenskoj bodljikavoj žici. Ali za razliku od Letig Žagar, Klobučar priča kao navijen. Porijeklom iz Broda na Kupi, dugo je živio u Rijeci, gdje je započeo svoju košarkašku karijeru (u vrijeme Jugoslavije igrao je u prvoj ligi), da bi se početkom 2000-ih vratio na Kupu.

Pravi pravcati rudnik ideja, Davor Klobučar pokretač je brojnih inicijativa koje unose život u ove prostore. Početkom kolovoza, već osamnaest godina unazad, održava se natjecanje u plivanju uzvodno. Tom prilikom rijeka prestaje biti granica i postaje resurs i zajednički prostor između dvije obale. Tu je potom polumaraton, koje se u početku odvijao između dvije države, no od prije nekoliko godina održava se samo na hrvatskom teritoriju (“pravili su previše galame oko prelaska granice”, objašnjava ukratko Klobučar). Međutim, kada Hrvatska uđe u Schengen bit će moguće oživjeti prvobitnu ideju.

Organiziraju se i brojne ekološke akcije u cilju održavanja čistoće rijeke, kao i tečajevi veslanja i raftinga, dani jabuka te znanstvene ekspedicije. “Imamo u planu brojne projekte”, objašnjava Klobučar u uredu udruge na dva koraka od malog trga i mosta na kojem je granični prijelaz. “Na primjer, želimo obnoviti stare drvene mostove i užad, koji su u prošlosti korišteni za prelazak rijeke pješice. Otkad postoji granica, zabranjeno ih je koristiti, te se raspadaju”, žali se umirovljeni košarkaš.

“Drvna industrija, posljednja preostala u Brodu na Kupi, u budućnosti će nestati, kao što su nestale i ostale gospodarske djelatnosti. Moramo razvijati sportski, ekološki i kulturni turizam. Malo nizvodnije, na slovenskoj strani, to se već radi. Ovdje smo do 1970-ih imali mali kamp, koji je međutim kasnije zatvoren”, nastavlja Klobučar i nada se da će europski fondovi i obnovljeno interesovanje turista za prirodu i rijeke u regiji oživjeti ovo područje, inače prilično uspavano, posebno tijekom zimskih mjeseci.

Park u Beloj Krajini

Nekoliko kilometara istočnije, Kupa se širi i usporava, protičući pored ograde s bodljikavom žicom koja je na više mjesta povijena pod pritiskom vode ili potpuno iščupana. “Zid” prolazi kroz igrališta i parkirališta restorana i kampova te često onemogućuje pristup ljudima koji iznajmljuju kanue ili pecaju na rijeci. Prolazimo autom kroz Stari Trg ob Kolpi i nastavljamo voziti uz Kupu, ulazeći u Krajinski park Kolpa, usko i dugačko područje koje se pruža uz Kupu od Starog trga do Adlešiča i dalje.

Osnovan 1998. od strane općine Črnomelj, Krajinski park Kolpa dobio je status nacionalnog parka 2006. i danas zapošljava četiri osobe zadužene za održavanje površine od oko 4000 hektara. Jedan od zaposlenih je Boris Grabrijan, s kojim se nalazimo u Šokčevom dvoru, tradicionalnoj kući iz 16. stoljeća pretvorenoj u muzej u mjestu Žuniči. “Ovdje je bila prva vojna granica između Habsburškog i Osmanskog carstva, potom je granica pomjerena južnije kada je središte kapetanije premješteno iz Črnomelja u Karlovac [koji su utemeljili Habsburgovci 1581., op. a.]”, objašnjava Grabrijan dok nas vodi kroz prostorije muzeja i staru štalu.

fotka: Pogled na rijeku Kupu s jednog od brda u Krajinskom parku Kolpa - © Piotrbb/Shutterstock

“Bela Krajina je jedno od najmješovitijih područja u Sloveniji. Ovo mjestašce, Žuniči, hrvatskog je porijekla. Postoje srpska, crnogorska, grčka katolička sela. Moje prezime, na primjer, armenskoj je porijekla”, kaže Grabrijan silazeći u unutarnji atrij kuće od tamnog drveta. Danas se u Šokčevom dvoru može pogledati mala etnološka izložba, tu su još i trgovina u kojoj se mogu kupiti lokalni zanatski proizvodi, turistički informativni punkt te petnaestak električnih bicikala za one koji žele istražiti okolinu.

Zaposleni u parku imaju i dva traktora s kojima kose travu i besplatno pomažu mještanima čija se polja nalaze u sklopu zaštićenog područja. Osim toga, čiste bunare za prikupljanje kišnice i uklanjaju invazivne životinjske vrste iz rijeke i ribnika Prilozje, nedaleko od Metlike (“ljudi tu bacaju kućne kornjače”). “ Šteta što na hrvatskoj strani nije došlo do suradnje na nacionalnoj razini da se osnuje sličan park. Naša zaštita doseže do pola Kupe i naravno to nema puno smisla”, kaže Grabrijan uzdišući.

U ovom dijelu Kupe, razlika između dvije strane obale doista je uočljivija. Na slovenskoj strani, duž 15 kilometara, postoji deset područja za kampiranje i glamping, koja su otvorena od svibnja do rujna prema propisima parka (tijekom zime svi bungalovi i kućice moraju biti uklonjeni). Na hrvatskoj strani pak nerijetko se nailazi na napuštene kuće. “Slovenija je mnogo uradila po pitanju poticanja mještana da ostanu o ovim krajevima”, komentira Boris Grabrijan te dodaje: “Prije deset godina na hrvatskoj strani nije bilo ničega, no već tri godine unazad razvija se mala turistička ponuda vezana uz rijeku”.

Ulazak Hrvatske u Schengen uliva nadu i upravi parka Kolpa. Već se provode zajedničke inicijative s hrvatskim partnerima, poput projekta Curs Colapis (od latinskog naziva rijeke) – pokrenutog u sklopu programa Interreg i financiranog, između ostalog, sredstvima iz kohezijske politike EU – u okviru kojeg je u razdoblju 2009. – 2012. izgrađeno četrdeset prilaza rijeci i deset kupališta, a izrađen je i prijedlog zajedničke regulative o turističkom korištenju rijeke. S nestankom šengenske granice povećat će se i mogućnost organiziranja zajedničkih aktivnosti.

“Na primjer, postoji jedna kolonija čaplji koja živi u hrastovoj šumi uz rijeku. To je najveća atrakcija parka, ali može se bolje vidjeti s hrvatske strane”, kaže Grabrijan i već zamišlja zajedničke izlete s druge strane granice.