Slava Raškaj, kad slikarstvo postane glas

Neshvaćena i marginalizirana tijekom cijelog života, optuživana od strane mnogih da je koristila dječje tehnike, Slava Raškaj bila je neumorna stvarateljica, često korak ispred svog vremena. Portret ove velike hrvatske slikarice

(Tekst je prvobitno objavljen na Vitaminevaganti , 27. feb. 2021)

Roditi se gluhonijema u društvu u kojem je granica između fizičkog invaliditeta i mentalne retardacije bila krhka. Odabrati slikarski poziv u vremenu kada je kritika umjetnost smatrala muškom profesijom, a ženskom razonodom. Umrijeti sa svega dvadeset devet godina, upravo u trenutku kada se činilo da počinju pristizati prva priznanja.

Slava Raškaj je, na dramatičan način, sve to. Ali njezino djelo, vječno i zadivljujuće, predstavlja nešto moćnije. Predstavlja blažen kraj jedne veoma kratke priče, pobjedu nezaustavljive kreativnosti i neprekidne i tvrdoglave potrage za ljepotom, unatoč svemu.

Slavomira Friderika Olga Raškaj, zvana Slava, koja se danas smatra jednom od protagonistkinja hrvatske umjetničke scene 19. stoljeća, rođena je 2. siječnja 1877. u Ozlju, na sjeveru Hrvatske, na granici na Slovenijom. Slavina obitelj bila je dobrostojeća: otac Alojzije bio je bilježnik, a majka Olga, podrijetlom iz časničke obitelji, upravljala je gradskim poštanskim uredom. Bračni par Raškaj imao je dvije kćeri i jednog sina: Slavin brat Juraj slijedio je očeve stope, postavši bilježnik, dok je sestri Pauli bilo suđeno da postane učiteljica.

Slava je bila prelijepa djevojčica: imala je dugu plavu kosu, pravilne crte lice i sanjalački pogled. Zbog nemogućnosti komuniciranja sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama, često se osamljivala u prirodi, ili u jednom kutku svoje sobe, i crtala. Crtanje za Slavu nije bilo samo zabava, već svojevrsna potreba, način izražavanja, te su njezini roditelji često pronalazili crteže koje je malim kuhinjskim nožem urezivala u kućni namještaj. Strast prema umjetnosti bila je usađena u obitelji: majka se u slobodno vrijeme bavila umjetnošću, te je svoju strast prenela i na kćeri. Dok je Slava u slikarstvu vidjela razlog svog postojanja, Paula je izabrala baviti se umjetnošću u slobodno vrijeme, sve do odrasle dobi.

Kada je imala samo osam godina, Slava je bila primorana otići od kuće: odvode je u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču, gdje je ostala do svoje petnaeste godine. Tu je naučila njemački i francuski, te je dobila prve poduke iz crtanja. Nakon što je jedno vrijeme vježbala crtanje olovkom i tušem, kopirajući odljeve antičkih skulptura, Slava se posvetila akvarelu i gvašu, koji su ubrzo postali njene omiljene slikarske tehnike.

Ljeti bi se vraćala u Ozalj, gdje je provodila raspust. Upravo tijekom jednog od tih boravaka kod kuće, učitelj Ivan Muha-Otoić, obiteljski prijatelj, primijetio je Slavin izvanredni dar za slikanje. Stoga je nagovorio njezine roditelje da je pošalju u Zagreb, gdje je pohađala Kraljevsku žensku stručnu školu. Tu ju je besplatno podučavao slikanju Bela Čikoš Sesija, izuzetno važna figura za Slavino obrazovanje, a prema pojedinim izvorima (nepotvrđenim s obzirom da je prepiska između Slave i njezine obitelji uništena) i za njezin sentimentalni odgoj.

U Zagrebu je Slava počela slikati na otvorenom; često je odlazila u gradski Botanički vrt ili u park Maksimir, gdje je njezina umjetnost postajala autentična i lirična. Toliko je voljela kontakt s prirodom da joj se znalo desiti da slika dok joj se ruke ne bi zaledile, primoravajući je da se vrati kući.

Ubrzo se njezin slikarski jezik udaljio od Čikoševog, dostižući izvanredno organsko jedinstvo i otvarajući put ka prvim priznanjima: 1898. godine šest Slavinih akvarela biva izloženo u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a sljedeće godine nekoliko njezinih djela biva prikazano u Sankt-Peterburgu i Moskvi. Slava je uspjela, veoma mlada, prikazati pet svojih slika i na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Ali upravo u trenutku kada je njezina umjetnost počela da se uzdiže, Slava se našla zarobljena u vlastitim nesigurnostima.

Iste godine kada su njezina djela dospjela u jednu od prijestolnica europske kulture, u mladoj, izuzetno osjetljivoj slikarici počeli su se javljati prvi znaci duboke patnje, koja je prerasla u mentalni poremećaj. Odmah po prijemu u bolnicu, Slava je puštena na kućno liječenje, koje se pokazalo neefikasnim: postaje sve osamljenija, nedokučiva, čak agresivna. Stoga je odvode u psihijatrijsku bolnicu u Stenjevcu, gdje je ostala više od tri godine. Hospitalizacija je za Slavu bila fatalna: iako je na raspolaganju imala sav slikarski materijal, napustila je slikanje; u rijetkim prilikama kada bi skupila hrabrost da ponovo posegne za kistom i bojama, nije uspijevala završiti rad. Na depresiju se nadovezala plućna tuberkuloza, od koje je umrla 29. ožujka 1906. Imala je samo 29 godina.

O Slavinoj kratkoj i intenzivnoj egzistenciji ostale su da svjedoče stotine akvarela i pastela: riječ je o fluidnim, laganim, lepršavim djelima u kojima se reminiscencije na japansku umjetnost stapaju s impresionističkim atmosferama, koje je mlada umjetnica možda upoznala u Beču.

Značaj Slavinih djela došao je do izražaja tek 1957. godine prilikom njene prve retrospektivne izložbe u Beogradu. Potom je uslijedila druga izložba, organizirana 2008. u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Tom prilikom publici su prvi put predstavljene ne samo Slavine dotad nepoznate slike, čuvane u privatnim zbirkama, nego i njezin slikarski pribor i dječja kolica.

Neshvaćena i marginalizirana tijekom cijelog života, optuživana od strane mnogih da je koristila dječje tehnike, Slava Raškaj bila je neumorna stvarateljica, često korak ispred svog vremena. Invalidnost, koja joj je, s jedne strane, onemogućavala da pronađe vlastito mjesto u svijetu, s druge strane je poticala razvoj nesvakidašnje emotivnosti i senzibiliteta koji na osoben način izbijaju iz njezinih djela i čine je jednom od najznačajnijih figura u povijesti hrvatske umjetnosti. Najveća snaga Slavinog slikarstva leži u činjenici da, nasuprot ondašnjoj praksi, ne predstavlja imitaciju umjetnosti koju su stvarali muškarci, već je potpuno žensko djelo. Čista ljepota, delikatna i potresna.