Ante Gotovina
Početak suđenja Gotovini u dijelu hrvatske javnosti stoga je doživljen i kao "suđenje Hrvatskoj" i njezinim "legitimnim i pravednim nastojanjima da oslobodi svoja okupirana područja"
Dugo očekivani početak suđenja hrvatskom generalu Anti Gotovini, kojeg Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) tereti za ratne zločine, potvrdio je kako je glasnogovornica tog suda, Olga Kavran, bila više nego u pravu kada je na novinarskoj konferenciji u Zagrebu, neposredno pred početak suđenja Gotovini, izrekla naoko kontradiktornu tvrdnju. A rekla je kako je pažnja hrvatske javnosti, kad su u pitanju haška suđenja, neusporedivo veća kad se sudi optuženim Hrvatima, nego kada se sudi optuženima za zločine u kojima su Hrvati bili žrtve. Početak suđenja Gotovini (uz kojega se sudi još dvojici hrvatskih generala - Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku), u štampanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj, doista, bio je popraćen neviđenim publicitetom, koji je snažno zasjenio dosadašnji način izvještavanja kad su u pitanju sva druga haška suđenja.
Dok se suđenje bivšem jugoslavenskom i srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, pratilo sporadično, a suđenje oficirima bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), takozvanoj "vukovarskoj trojci" (Mrkšiću, Šljivančanu i Radiću) - odgovornima za masakr više od 200 hrvatskih zarobljenika u bolnici u gradu Vukovaru - jedva dobivalo skučen prostor u medijima, početak suđenja Gotovini postao je medijska tema broj jedan. Najvažnije dnevne novine početak haškog suđenja Gotovini popratile su na nekoliko udarnih stranica, a neke, poput najtiražnijih, Večernjeg i Jutarnjeg lista, imale su i specijalne priloge. Nacionalna televizija izravno je iz Haaga prenosila suđenje, te također imala više emisija posvećenih tom događaju.
Publicitet koji je dobio početak suđenja Gotovini i dvojici drugih hrvatskih generala za zločine počinjene u oslobodilačkoj akciji Oluja, u kolovozu 1995., razumljiv je s obzirom na težinu optužnice temeljem koje im se sudi. Prema optužnici, trojica generala - Gotovina, Čermak i Markač - bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a cilj cijele akcije bilo je trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz Hrvatske. Tužiteljstvo tu tešku optužbu potkrepljuje tvrdnjama da je osim legitimnog oslobađanja okupiranog dijela Hrvatske, od strane pobunjenih Srba, ta vojna akcija iskorištena za protjerivanje Srba, a paljenje i razaranje njihovih kuća i imanja, bio je dio smišljenog plana kako se više nikada ne bi mogli vratiti u Hrvatsku.
Za službenu hrvatsku politiku, ali i za dobar dio hrvatskih građana, takav stav tužiteljstva je neprihvatljiv, jer se vojna akcija Oluja smatra ne samo legitimnom vojnom akcijom na kakvu svaka zemlja, čiji je dio teritorije zaposjednut, ima pravo, već i "blistavom vojnom pobjedom" koja je bila "čista kao suza" i u kojoj nisu planirani ratni zločini. Bez obzira što se general Gotovina, nakon što je Haški sud protiv njega 2001. podignuo optužnicu, odlučio za bijeg i skrivao sve do kraja 2005. kada je uhićen u Španjolskoj i prebačen u pritvor Haškog suda, on za većinu Hrvata predstavlja jednu od nacionalnih ikona.
Početak suđenja Gotovini u dijelu hrvatske javnosti stoga je doživljen i kao "suđenje Hrvatskoj" i njezinim "legitimnim i pravednim nastojanjima da oslobodi svoja okupirana područja". Visokotiražni Večernji list nakon prvog dana suđenja Gotovini izvukao je na prvoj stranici veliki naslov "Sudi se Tuđmanu", pozvavši se na ocjenu Gotovininog odvjetničkog tima o optužbama koje je iznio tužitelj, Amerikanac, Alan Tieger. A to su upravo teze koje je, saznavši da Haški sud istražuje zločine počinjenje u Oluji, te da se zanima i za njegovu ulogu u toj operaciji (Tuđman je kao predsjednik države bio i vrhovni zapovjednik njenih oružanih snaga), širio i sam Tuđman, govoreći kako je moguće suđenje generalima, istovremeno i suđenje njemu, odnosno cijeloj Hrvatskoj.
Tužitelja Tieger očito je dobro upoznat sa takvim stavovima hrvatske javnosti pa je već prvoga dana suđenja Gotovini naglasio da on ni na koji način ne inkriminira cijelu akciju Oluja, niti dovodi u pitanje pravo Hrvatske de vrati svoje teritorije. Ciljao je na tadašnji hrvatski državni i vojni vrh, te trojicu optuženih generala, držeći ih dijelom zajedničkog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bilo etničko čišćenje srpskog stanovništva.Objašnjavajući takav navodni stav hrvatskog vrha, Tieger je rekao kako se radilo o "osveti i odmazdi" zbog činjenice da su pobunjeni hrvatski Srbi , uz pomoć JNA, na početku rata 1991. godine zauzeli gotovo trećinu Hrvatske.
Obrana Gotovine i dvojice drugih generala, Markača i Čermaka, žestoko se pak protivi takvim optužbama, tvrdeći da nije postojao nikakav "udruženi zločinački poduhvat", već da je Oluja bila legitimna i briljantno izvedene vojna akcija, u kojoj je stradalo mnogo manje civila nego u drugim vojnim akcijama takvih razmjera. Ne niječu da su se zločini dogodili, no tvrde kako nisu bili planirani, te objašnjavaju da na tako velikom oslobođenom području nije moglo u kratkom vremenu biti moguće uspostaviti kontrolu koja bi isključila svaku odmazdu.
Suđenje koje je počelo Gotovini, i koje će biti maratonsko, s izvođenjem brojnih svjedoka tužiteljstva i obrane, sučeljavat će se, dokazivati i osporavati upravo na premisama koje su u prvim danima suđenja iznijeli tužiteljstvo i obrana. Za Hrvatsku to, upravo zbog toga, neće biti samo suđenje njenim generalima, već i njenoj novijoj povijesti, a tu povijest - kako se to često do sada znalo čuti - ne smije pisati Haški sud.
