Incident u slovenskoj Nuklearnoj elektrani Krško, udaljenoj samo 40 kilometara od Zagreba, u Hrvatskoj nije izazvao paniku, ali je otvorio raspravu o dva važna pitanja: koliko je Hrvatska spremna za mogući ozbiljan incident, te što je s njenim planovima o izgradnji nuklearne elektrane, o čemu se u posljednje vrijeme sve glasnije govori
Incident u slovenskoj Nuklearnoj elektrani Krško, udaljenoj samo 40 kilometara od Zagreba, koji se dogodio 4. lipnja u Hrvatskoj nije izazvao paniku, ali je otvorio raspravu o dva važna pitanja: koliko je Hrvatska spremna za mogući ozbiljan incident, te što je s njenim planovima o izgradnji nuklearne elektrane, o čemu se u posljednje vrijeme sve glasnije govori.
Informacija o "izvanrednom prekidu rada" Nuklearne elektrane u Krškom u Hrvatskoj je objavljena samo nekoliko sati nakon što se dogodio incident. Vijesti su bile umirujuće, naročito ona da nije došlo do istjecanja radioaktivnosti u okoliš. No, činjenica da se Krško nalazi u neposrednoj blizini milijunskog Zagreba, te da taj grad ima samo 1.020 skloništa u koja bi se, u slučaju ozbiljnije havarije moglo smjestiti tek 300.000 ljudi, izazvala je mnogo veću zabrinutost. Tim prije, što se samo pedesetak kilometara od hrvatske sjeverne granice nalazi još jedna nuklearna elektrana, ona u Paksu, u Mađarskoj. Riječ je o nuklearki koju su Mađari izgradili uz pomoć bivšeg Sovjetskog Saveza, no tehnologijom koja je naprednija od one primijenjene u Černobilu.
Prvi od četiri bloka te nuklearne elektrane trebao je prestati s radom 2012. godine, no s obzirom da ta atomska centrala proizvodi oko 40 posto ukupne električne energije u Mađarskoj, njen će rad biti produžen za još 20 godina. Ta se nuklearka nalazi uz najplodnija poljoprivredna područja Hrvatske i ozbiljniji incident mogao bi imati nesagledive posljedice na kontaminaciju tla na kojem se proizvode najveće količine hrane u Hrvatskoj.
U toj je nuklearnoj elektrani 10. travnja 2003. došlo do "slučaja kritičnog stanja" koji, prema službenim tvrdnjama iz Mađarske, nije imao ozbiljnih posjednica po okoliš i ljude. Međutim, prema međunarodnoj ljestvici kojim se takvi incidenti mjere - INES (International Nuclear Event Scale) - nezgoda u mađarskoj nuklearki označena je kao "ozbiljna" i svrstana u treći stupanj spomenute ljestvice, koja obuhvaća incidente kod kojih dolazi do malog ispuštanja radioaktivnog materijala, ali značajne kontaminacije, odnosno ozračenija ljudi u nuklearki.
Posljednjih mjeseci, međutim, u Hrvatskoj se sve glasnije govori o potrebi izgradnje vlastite nuklearne elektrane. Dok se Hrvatska nalazila u sastavu Jugoslavije postojali su planovi za izgradnju atomske centrale. Spominjale su se tri moguće lokacije - na Viru, na jadranskoj obali, Prevlaci kraj Zagreba i na Dunavu kod Erduta, u neposrednoj blizini Osijeka, četvrtog po veličini grada u Hrvatskoj, s oko 100.000 stanovnika. Obavljanja su i ispitivanja lokacija, a samo u pripremne istraživačke radove za moguću nuklearku na Dunavu, u razdoblju od 1979. do 1990. utrošeno je oko 30 milijuna tadašnjih američkih dolara. No, nakon tragedije u Černobilu, Jugoslavija je objavila moratorij na izgradnju novih nuklearnih centrala, pa je ona u Krškom, sve do danas, ostala jedina na području nekadašnje države, koja se u međuvremenu raspala.
Taj moratorij, nakon osamostaljenja 1991., preuzela je i Hrvatska, no posljednjih se mjeseci sve glasnije govori o mogućnosti da se od toga odustane. Iz krugova bliskih hrvatskom nuklearnom lobiju, koji zagovara izgradnju atomske centrale, može se čuti da se od dvije ranije lokacije, onoj na Jadranu i onoj u neposrednoj blizini Zagreba, odustalo. Na Jadranu zbog toga da se ne bi naštetilo turizmu, a onoj pored Zagreba zbog činjenice da se nadomak glavnog grada već nalazi jedna nuklearna elektrana, ona u Krškom. Tako je, kao mogućnost, ostala treća lokacija - nuklearka na Dunavu, na sjeveroistoku zemlje. Za nju su, još prije tridesetak godina, obavljena značajna ispitivanja koja se i danas mogu koristiti, odluči li se Hrvatska za gradnju atomske centrale.
Nakon nekoliko izjava kako razgovor o nuklearnoj elektrani nije nikakvo svetogrđe, hrvatski premijer Ivo Sanader, 7. lipnja rekao je u Beču kako "Hrvatska mora 'ukloniti tabu' o nuklearnim elektranama i otvoriti javnu raspravu o svojoj energetskoj budućnosti".
On je to rekao u izjavi za austrijski radio Oe 1, samo nekoliko dana nakon incidenta u Krškom. Analitičari tumače da je to siguran znak kako će Hrvatska graditi nuklearku, te da u tom smislu postoji ne samo suglasnost Europske Unije, već za sada i blagi pritisak da se to učini.
Hrvatska nuklearka, kako se predviđa, trebala bi imati snagu od 4.000 megawata, što je više nego trenutačna ukupna proizvodnja električne energije u Hrvatskoj. S obzirom na razmjerno male preostale hidropotencijale i na sve veću cijenu nafte na svjetskom tržištu, nuklearka se čini kao najpogodnije rješenje. Hrvatske bi značajan dio struje iz nuklearne elektrane mogla izvoziti u EU, pa bi se, tvrdi se u krugovima nuklearnog lobija, razmjerno lako mogli osigurati povoljni krediti za njenu izgradnju.
No, kad je riječ o lokaciji najizglednije hrvatske nuklearne elektrane, na Dunav, u blizini Osijeka, postoje dvije ozbiljne prepreke. Prva je činjenica da bi ona bila smještena na najplodnijem tlu u Hrvatskoj, te da već sada izaziva otpor lokalnog stanovništva koje isključivo živi od poljoprivredne proizvodnje. Jovan Jelić, načelnik Općine Erdut, kaže kako među stanovništvom postoji strah za budućnost poljoprivredne i vinogradarske proizvodnje, pa ne isključuje ni mogućnost većih protesta dođe li do odluke da se ondje gradi nuklearka. No, ima i onih koji ne gledaju tako, nadajući se mogućim radnim mjestima s obzirom da tako veliko postrojenje traži i brojnu radnu snagu.
Drugi je ozbiljan problem što se na suprotnoj strani Dunava nalazi Republika Srbija koja sigurno ne bi ostala ravnodušna na činjenicu da se, pred vratima njenog dvorišta, stotinjak kilometara zračne linije od Beograda, gradi hrvatska nuklearka. No, nuklearni lobisti i tu imaju rješenje. Hrvatska i Srbija, bez obzira na krvavi rat 1991., mogle bi tu nuklearku graditi zajedno, što bi ne samo poboljšalo energetske potencijala obje zemlje, već u značajnoj mjeri pridonijelo i razvoju dobrosusjedskih odnosa i izgradnji međusobnog povjerenja. Iako se o toj ideji za sada još glasno ne govori, nije isključeno da bi se i ona mogla naći na stolu za kojim će se odlučivati o hrvatskoj nuklearnoj budućnosti.
