Žitna lađa, tradicije duž Kupe

Zahvaljujući poduzetničkoj inicijativi Ana i Jasmina uspjele su oživjeti povijest riječnog lađarstva koja povezuje različite teritorije. Posljednji dio naše reportaže posvećene Kupi

(Pročitajte prvi, drugi i treći dio reportaže posvećene Kupi)

 

Ljetna oluja uhvatila nas je upravo u trenutku ukrcaja na Žitnu lađu – povijesni brod koji je u 18. i 19. stoljeću redovito plovio Kupom – kojom smo tog toplog dana na početku kolovoza planirali isploviti iz karlovačkog naselja Brođani udaljenog petnaestak kilometara od gradske jezgre. Odjednom je počelo kišiti nad obalom i rijekom, dok je sunce i dalje sjalo kroz oblake. Požurili smo ukrcati se i zauzeti mjesto pod crvenim platnom kojim je bio natkriven veći dio lađe Zora, vjerne replike kultnog plovila oživljenog zahvaljujući upornosti dviju žena. Tek što smo sjeli kiša je prestala, te smo krenuli u plovidbu.

Jasminina i Anina priča

Prošlo je više od jednog stoljeća otkako je Žitna lađa rijekom Kupom između Karlovca i Siska prevozila žito, sol, drvo i drugu robu. Kupa je predstavljala sponu sa Savom i Dunavom, povezujući tako istočne luke u Srbiji i Rumunjskoj sa onim zapadnim duž jadranske obale. Između Karlovca i Siska drvenu lađu vukli su ljudi (a kasnije konji) utabanom stazom duž lijeve obale Kupe. Karlovac je bio ključno čvorište, mjesto gdje je rijeka prestajala biti plovna, te se roba prebacivala na kočije i tako stizala do mora.

Danas je staza duž obale obrasla bujnom vegetacijom, a rijekom tek s vremena na vrijeme prođe pokoji čamac. Što smo mi onda tražili na Žitnoj lađi dugoj 25 metara? Odgovor leži u priči Jasmine Cvetković i Ane Prepolec Padežanin, dviju prijateljica porijeklom iz karlovačkog kraja koje su se nakon studija u Zagrebu odlučile vratiti i smisliti posao koji bi im omogućio da ostanu živjeti tamo gdje su provele djetinjstvo.

Avantura je počela 2008. kada su Jasmina i Ana odlučile izgraditi repliku povijesnog plovila kako bi oživjele kulturnu baštinu ovog kraja i stvorile novu turističku atrakciju između Karlovca i Siska. U pronalaženju plovila pogodnog za rekonstrukciju pomogla im je etnologinja Nikolina Belančić Arki, kustosica Etnografskog odjela Muzeja grada Karlovca, pošavši od fotografije s početka 19. stoljeća koja prikazuje drvenu lađu usidrenu u Karlovcu u blizini Banijskog mosta.

“Trebalo nam je devet godina da s ideje pređemo na djelo”, prisjeća se Jasmina. Dvije prijateljice prvo su dobile sredstva od Ministarstva turizma za pokrivanje troškova projektiranja, da bi ih ubrzo potom podržao i grad Karlovac. Projekt se vremenom razvijao, uz uključivanje raznih partnera, od općine Pokupsko smještene na pola puta između Zagreba i Siska, preko brojnih lokalnih udruga i ustanova, sve do Razvojne agencije Republike Srpske. Jasminina i Anina ideja postala je inspiracija za obnovu šire regije Kupa-Sava, oživljavajući povijest riječnog lađarstva koja povezuje različite teritorije.

Nekoliko godina kasnije izgradnja Žitne lađe postala je sastavni dio projekta Žitni put Kupa-Sava , ukupne vrijednosti nešto više od 650.000 eura, koji je odobren i financiran u sklopu programa prekogranične suradnje IPA Hrvatska – Bosna i Hercegovina u okviru 2. natječaja za dodjelu bespovratnih sredstava. Pored izgradnje lađe, projekt – čija je provedba započela 2013. – predviđao je izgradnju i obnovu 2500 kilometara biciklističkih staza, izgradnju turističke infrastrukture, izradu mapa te posebne web stranice. Dakle, priča o Žitnoj lađi postala je podstrekač turističkog preporoda središnje Hrvatske i sjeverne Bosne.

Međutim, morale su proći još četiri godine da bi “Zora” zaplovila Kupom. Izgradnja nije bila jednostavna, počev od nabave 30 kubika hrastovog drveta potrebnog za lađu. Potom se pojavio problem transporta. Naime, “Zora” je izgrađena na brodogradilištu u Zagrebu, odakle ju je trebalo prebaciti u Sisak. Pothvat je obavljen u proljeće 2017. “Transport se odvijao cestom, noću i bilo je potrebno ukloniti brojne prometne znakove kako bi kolona mogla proći”, objašnjava Jasmina Cvetković. Savladavanje dionice od Siska do Brođana, gdje je lađa danas usidrena, bilo je posebna avantura. “Iskoristili smo poslednju proljetnu plimu. Kapetan nas je pozvao rano ujutro i rekao: ‘Dođite u Sisak u roku od dva sata, moramo odmah krenuti. Tako smo i učinili. U protivnom bismo izgubili prvu ljetnu sezonu”, kaže Jasmina.

Po povratku na “Zoru”, mornar i animator Dario Olrom propituje putnike o povijesti Kupe, pripovijedajući anegdote, legende i povijesne činjenice. “Što mislite čemu je služilo ovo drvo?”, pita nas je Dario hvatajući se za visoki jarbol koji se uzdiže u blizini pramca broda. Putnici se gledaju, netko pokušava pogoditi pomišljajući na jedro, no to nije točan odgovor. “Ovdje su bili vezani konopi za vuču lađe”, objašnjava Dario te pokazuje prstom ka obali gdje se nekada nalazila staza kojom je prolazila kopnena posada a koja je danas prekrivena rastinjem. Izlet se nastavlja uz priče i degustacije, sve dok se lađa ne okrene i zaplovi natrag ka Karlovcu.

Potresom pogođeno područje

Tijekom više od pet godina postojanja, “Zora” je isplovila više od 600 puta, vodeći tisuće ljudi u otkrivanje malo poznatog područja Hrvatske. Naime, Karlovcu i Sisku nije zajednička jedino Kupa, povezuje ih i slična povijest, obilježena industrijskim razvojem u 20. stoljeću, potom ratom 1990-ih tijekom kojeg su se dva grada našla na prvoj liniji fronte. Uslijedila je privatizacija te zatvaranje brojnih tvornica, a potom i gospodarska kriza. Nakon svega, krajem 2020. ove krajeve zadesio je potres, prije svega područje Siska i Petrinje koju takođe zapljuskuje rijeka Kupa. Više od dve godine nakon potresa, obnova nikako da krene punom parom.

Naime, u Baniji – području uokvirenom rijekama Unom, Savom i Kupom, gdje se nalaze Petrinja i Glina, a koje je bilo najsnažnije pogođeno potresom – do danas je obnovljeno svega tridesetak kuća od ukupno 2000 stambenih objekata koji su nakon potresa označeni kao neprikladni za stanovanje. Obnova teče sporo unatoč činjenici da je Hrvatska za tu svrhu dobila skoro pola milijuna eura bespovratnih sredstava iz Fonda solidarnosti EU, uz obvezu da ih potroši u toku od godinu i pol dana. Nakon isteka roka Bruxelles je odobrio produženje do 30. lipnja 2023. U jednoj reportaži s početka godine, koju je realizirala Al Jazeera Balkans, primijećeno je da je dotad bilo potrošeno svega 37 posto europskih sredstava, da bi hrvatska vlada kasnije ustvrdila da je iskorišteno nešto manje od 70 posto sredstava. Međutim, ovo ubrzanje nije u biti promijenilo banijski krajolik.

Posljednjim dijelom svog toka Kupa prolazi kroz jednu od najnerazvijenijih regija Hrvatske, gdje BDP po stanovniku iznosi oko 8.800 eura, dok je na nacionalnoj razini oko 12.500 eura (a u obližnjem Zagrebu čak 21.800 eura). Ma koliko usporedbe na temelju BDP-a bile ograničenog dometa, valja uzeti u obzir da u najsiromašnijim talijanskim regijama BDP po stanovniku iznosi više od 17.000 eura. U Baniji su jasno vidljivi znakovi recesije, rata i potresa, uz opći osjećaj napuštenosti od strane centralne vlasti. Upravo da bi odgovorio na slične optužbe, premijer Andrej Plenković početkom godine smijenio je ministra građevinarstva Ivana Paladinu, na čije mjesto je došao aktualni ministar Branko Bečić.

Protičući između pitomih brežuljaka, obradivih polja i trošnih kuća, Kupa polako stiže do Siska, gradića s oko 50.000 stanovnika koji je mnogo stariji od Karlovca (bio je važno rimsko središte, no spominje se i ranije) i čije se urbano jezgro uzdiže na komadiću kopna uokvirenom Kupom (na zapadu) i Savom (na istoku) koje se spajaju malo dalje ka jugu. Daleko od planina Gorskog Kotara gdje izvire, Kupa se priprema nastaviti svoj put u slivu Save kroz veliku Panonsku nizinu. Sava označava više od 200 kilometara granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uliva se u Dunav kod Beograda te nastavlja granati svoje plavetnilo dalje ka istoku sve do Crnog mora.

Ova hidrografska mreža ne predstavlja samo geografsku nego i kulturno stvarnost. Kada su Jasmina Cvetković i Ana Prelopec Padežanin, u pratnji etnologinje Nikoline Belančić Arki, upoznale Nikolu Bernardića, inženjera brodogradnje koji će kasnije projektirati “Zoru”, njegov prvobitni projekt predviđao je izgradnju vrlo male lađe. Žene su začuđeno prokomentirale: “Ali mi želimo veću lađu, dugu 25 metara, s malom kabinom”. “Oh zaboga, pa vi hoćete tumbas [velika drvena natkrivena lađa, u prošlosti korištena za plovidbu Dunavom, Savom i Kupom, op. pr.]”, uzviknuo je inženjer. “Takvih brodova više nema na rijekama odavde do Ukrajine”. Drvena lađa ipak je postala stvarnost i malena Kupa na ovaj način dala je veliki doprinos obitelji rijeka kojoj pripada. Oni koji danas žele proživjeti epopeju riječne trgovine mogu to učiniti na Zori .