1917: bosanski minaret u Dolomitima?

Tokom Prvog svjetskog rata hiljade bosanskih vojnika služilo je u austro-ugarskim redovima. Danas jedan projekat otkriva i kroz priču prati njihove tragove u Trentinu

Kogod prođe selom Ziano di Fiemme, ušuškanim u jednoj od očaravajućih dolomitskih dolina, lako će naići na prilično nesvakidašnje svjedočanstvo. Od 2021. godine, ulična signalizacija koju je postavila opština – s namjerom stvaranja autentičnog Muzeja na otvorenom – među događajima vezanim za Prvi svjetski rat prisjeća se boravka vojnika iz Bosne i Hercegovine koji su se obreli na ovom mjestu. Prije svega, otkriva posjetitelju da se u ono vrijeme, na nekoliko stotina metara od crkve, nalazio minaret podignut radi zadovoljavanja potreba vojnika muslimanske vjeroispovijesti.

Tragične godine Prvog svjetskog rata predstavljale su takođe period novih susreta i kulturnih interakcija. U trenutku izbijanja sukoba, čovječanstvo je uveliko bilo u pokretu. Decenijama unatrag, svijet je svjedočio masovim migracijama žena i muškaraca, koji su polazili na putovanja – često prekookeanska – u potrazi za boljim uslovima života. Rat je nametnuo nove oblike mobilnosti. Inicijative vlasti dovele su do premještanja miliona vojnika, dok su milioni civila doživjeli raseljavanje ili deportaciju. Godine 1915, nakon izbijanja ratnih dejstava na alpsko-dolomitskom frontu, gdje su se Italija i Austro-Ugarska sukobile u “bijelom” i “vertikalnom” ratu, uslijedilo je prebacivanje desetina hiljada stanovnika Trentina u unutrašnjost Habsburške monarhije i, u manjoj mjeri, ka Italiji.

Istovremeno, međutim, u Trentino zahvaćen ratom naseljene su hiljade ljudi iz istočnog dijela kontinenta, sa Balkana i sa ogromnih prostora carske Rusije. U pitanju su bili ratni zarobljenici iz redova vojski koje su se borile protiv Austro-Ugarske, ali i vojnici i militarizovani radnici uključeni u jedinice Carsko-kraljevske habsburške vojske. Jedan od susreta koji su ostavili najdublje tragove u sjećanju pojedinaca i lokalnih zajednica, ali i u narodnoj toponomastici, svakako je onaj sa “bosnjakima”, kako su nazivani na lokalnom dijalektu, tačnije sa vojnicima porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Prvi svjetski rat Bosanaca u Trentinu

Godine 1878, slijedom odluka Berlinskog kongresa, Bosnu i Hercegovinu, koja je vijekovima bila osmanlijska provincija, okupirala je habsburška vojska. Potom je Beč 1908. preduzeo efektivnu aneksiju. Međutim, već 1882. ustrojene su četiri bosanske regimente, koje su kasnije priključene carsko-kraljevskim vojnim trupama. Nakon Sarajevskog atentata i izbijanja sukoba u ljeto 1914, Bosanci – zajedno s milionima svojih vršnjaka iz Evrope i šire – završili su u rovovima Velikog rata.

Bosanci su bili posebno prepoznatljivi među austro-ugarskim redovima po svojim uniformama, naročito po fesu. Isticali su se i u vojnom smislu, dobijajući počasti i priznanja. Prema podacima iz detaljnog istraživanja istoričara Zijada Šehića, redovnog profesora Univerziteta u Sarajevu, tokom rata u Bosni i Hercegovini, mobilisano je 291.498 ljudi. U austro-ugarske trupe uključeni su pripadnici svih vjerskih i etno-nacionalnih zajednica prisutnih u zemlji, iako su pravoslavci smatrani potencijalno manje pouzdanim s obzirom na rat sa Srbijom i slučajeve dezerterstva, te su angažovani s većim oprezom. Studija otkriva kako su procenti mogli biti različito kalibrirani ovisno o vrsti jedinice i o tome da li je bila upućivana na front ili se radilo o rezervnoj i pozadinskoj formaciji. Cjelovit prikaz situacije nudi nam dokument iz marta 1918, koji navodi upravo Šehić, otkrivajući da je među bosanskim ratnim vojnim invalidima tada bilo 4.413 “muslimana”, 5.371 “pravoslavac”, 2.586 “katolika”, 32 “Jevreja” i 326 “ostalih”, što je, kako ističe storičar, “bilo približno jednako tadašnjoj konfesionalnoj strukturi stanovništva”.

Austro-Ugarska je koristila bosanske bataljone duž cijelog fronta s Italijom. Angažirani su posebno na sočanskom frontu, ali vojni izvještaji govore i o važnim bitkama na alpsko-dolomitskom frontu. Međutim, razumijevanju kretanja i prisustva bosanskih vojnika na područjima udaljenim od rovova najviše doprinose svjedočenja stanovnika trentinskih dolina. Izvjesno je da su pojedini bataljoni više mjeseci bili smješteni u dolinama Fiemme i Fassa, u podnožju planina duž kojih se pružala linija fronta nastala u proljeće 1915, ubrzo nakon početka ratnih dejstava.

Sjećanja u mjestu Ziano di Fiemme

Nakon teške faze prilagođavanja koja je uslijedila po okupaciji Bosne i Hercegovina, Beč je pokušao njegovati nove odnose sa zemljoposjednicima i intelektualcima među bosanskim Muslimanima. Nakon aneksije 1908. godine, habsburška administracija dodijelila je islamskoj zajednici autonomiju u upravljanju vjerskim i obrazovnim pitanjima. Pravo vojnika na ibadet bilo je zagarantovano prisustvom vojnih imama, čiji je broj značajno povećan tokom sukoba. Prema rekonstrukcijama raznih učenjaka, u samom Beču opširno se raspravljalo o izgradnji džamije. Godine 1916, na sočanskom frontu, u mjestu Log pod Mangartom, zaista je podignuta bogomolja za bosanske vojnike muslimanske vjeroispovijesti: danas nekoliko fotografija svjedoči o arhitekturi ove džamije, koja je srušena po završtku rata.

Čini se da na trentinsko-tirolskom frontu nije bilo građevina sličnih obeležja i dimenzija, no tragovi prisustva mjesta za ibadet upriličenih za bosanske vojnike ostali su urezani u sjećanju pojedinih lokalnih zajednica. U Gardolu, današnjem naseljenom predgrađu Trenta, često u središtu polemika o integraciji stanovništva stranog porijekla, u javnim rasprava više puta su navođena svjedočanstva prikupljena 1980-ih, koja govore o prisustvu “rudimentarnih drvenih minareta”.

U mjestu Ziano di Fiemme već decenijama se priča o postojanju minareta. Tako je, na primjer, Candido Degiampietro, učitelj u lokalnoj školi, koji je u vrijeme rata bio dijete, pisao o ovom pitanju 1986, prisjećajući se: “Svi stanovnici mjestâ kroz koja su prolazili Bosanci hrlili su da vide te vojnike u čudnim uniformama, koji su umjesto uobičajene austrijske vojničke kape (die Mütze) nosili neobičan sivi pokrivač za glavu: muslimanski ‘fez’ […]. Bosanci su bili ljudi visokog, gotovo divovskog stasa, koji su, ulogorivši se u Zianu, odmah podigli drveni minaret, s kojeg je, tri puta dnevno, njihov ‘muezin’ pozivao na molitvu, na zaprepaštenje stanovništva kojem se činilo da živi u nekom drugom svijetu”.

Aldo Zorzi, strastveni poznavalac lokalne istorije, 1993. govorio je o radoznalosti, oprezu i humanosti prepoznatim u pričama posljednjih svjedoka pomenutih susreta. Još jedno svjedočanstvo, ne pretjerano naklonjeno habsburškom multikulturalizmu, objavljeno 1929. u jednom istaknutom trentinskom časopisu , potvrđuje postojanje vjerskog objekta: “… u proljeće 1916. svjedočilo se pristizanju trupe za trupom, šarolika masa Nijemaca, Srba, Hrvata, Galičana i Rusina. Tada je Ziano svjedočio podizanju minareta nedaleko od crkve. Vojnici su zadirali u sve kuće, u sve sredine, s groznim promiskuitetom štetnim po svaki moralni osjećaj. Posljedice nisu bile nepopravljive samo zahvaljujući čvrstim vjerskim i moralnim načelima onog naroda”.

Prema informacijama koje je svojevremeno prikupio Aldo Zorzi, minaret je bio podignut u zoni pod nazivom “Parti del Cioto”, u najzapadnijem dijelu Ziana. Nedavno postavljena ulična signalizacija donosi fotografiju pronađenu u arhivima Austrijske nacionalne biblioteke: slika svjedoči o prisustvu prilično nesvakidašnje vertikalne strukture na pomenutoj lokaciji. Walter Zorzi, jedan od lokalnih entuzijasta koji su pomogli u pronalaženju dokumenta, otkriva da se jedna fotografija minareta pojavila na izložbi još davne 1976. “Ovo me je jako impresioniralo. Idući tragom ovog sjećanja, narednih godina imao sam priliku vidjeti jednu fotografiju iz austrijskog arhiva koja prikazuje svečanost povodom rođendana austrijskog cara održanu na trgu u Zianu u avgustu 1917, gdje se u pozadini još uvijek jasno uočava onaj toranj koji sam video prvom prilikom, mnogo godina ranije”. Iako se odlikuje oblicima neuobičajenim za tradicionalnu muslimansku vjersku arhitekturu, doista se čini da je u pitanju bosanski minaret.

Ponovno otkrivena iskustva

“Neke stvari sam znao, druge sam izvukao iz tatinih spisa, te sam pozvan da učestvujem u odboru koji je, zajedno s kulturnim društvom ‘Zaino Insieme’ [Zaino Zajedno], upravljao realizacijom itinerara Muzeja na otvorenom […] koji donekle prati povijest Ziana od nastanka do 1970-ih, kroz transformaciju poljoprivredne ekonomije u turističku”, kaže Carlo Zorzi, Aldov sin, objašnjavajući kolektivne napore koji su doprinijeli projektu. Ziano di Fiemme svakako je interesantan primjer uključivanja susretâ iz Prvog svjetskog rata u širi diskurs o ovom području koji promoviše lokalna zajednica. Kao i u slučaju ratnih zarobljenika iz redova ruske i srpske vojske, sjećanje na bosanske vojnike dugo je ostalo sačuvano prije svega u toponomastici i narodnom pamćenju. Godinama je jedini izuzetak bio mali spomenik na italijanskom, bosanskom i njemačkom jeziku, postavljen 1996. na planini Fior (Melette), na visoravni Asiago, kao svjedočanstvo o krvavoj bici tokom austro-ugarske ofanzive u proljeće 1916.

Dakle, vrlo bogato javno pamćenje sukoba, otvoreno za uključivanje različitih iskustava lokalnog stanovništva, postepeno je počelo prepoznavati ulogu koju su “druga” prisustva odigrala u oblikovanju cjelokupnog doživljaja rata na ovom području.

 

 

Pubblicazione prodotta nell’ambito del progetto “Grande Guerra: l’Europa in Trentino e l’incontro con l’Altro”, con il sostegno della Fondazione Caritro