Integracija izbjeglica na tržište rada

Uključivanje izbjeglica na tržište rada od prijesudnog je značaja za njihovu integraciju u europsko društvo. Međutim, ni nacionalne vlade ni europske institucije još uvijek nisu uspjele pronaći adekvatan odgovor na taj izazov

(Ovaj tekst je nastao u suradnji s portalom Voxeurop.eu )

Aktualni migracijski val ka Europi zatekao je nespremnim kako europske institucije tako i nacionalne vlade, a svaki pokušaj pronalaženja sveobuhvatnog odgovora na izbjegličku krizu samo produbljuje jaz među državama članicama.

Izostanak koordinirane reakcije na dolazak velikog broja migranata – više od 1,5 milijuna u 2015. i nešto manje od 400.000 u 2016 (prema podacima agencije Frontex) – u bijegu iz područja zahvaćenih sukobima, poput Sirije, Afganistana i drugih azijskih i afričkih zemalja, unio je zebnju među europske građane, već prestrašene prijetnjom terorizma i pritisnute ekonomskom krizom, dodatno produbljujući osjećaj nesigurnosti.

Neosporno je, međutim, i to da je Europa oduvijek bila mjesto dobrodošlice za izbjeglice, to čini sastavni dio njene povijesti, te da radna aktivnost imigranata, željnih ekonomskog i socijalnog boljitka, može doprinijeti rastu Europe.

Od izbjeglica do radnika

Koliko je izazov integracije izbjeglica na tržište rada zaista “gorući“ potvrđuje i jedna recentna studija  njemačke fondacije Bertelsmann. To izvješće, naslovljeno “Od izbjeglica do radnika: mapiranje mjera podrške za radnu integraciju tražitelja azila i izbjeglica u državama članicama EU“, predočava aktualno stanje u Europskoj uniji po tom pitanju, ističući postojanje čitavog niza manjkavosti, poput odsustva dugoročne strategije, oskudnosti relevantnih podataka, mnoštva birokratskih prepreka.

Prema riječima Ivána Martína, profesora u Centru za migracijsku politiku pri Europskom sveučilišnom institutu u Firenci i glavnog autora pomenute studije, “pogrešno je misliti da izbjeglice odmah po dolasku u Europu počnu raditi: oni bježe od rata i progona, i često ne posjeduju obrazovanje niti radno iskustvo koje se traži na europskom tržištu rada“.

Ovaj stručnjak skreće pažnju i na druge probleme, poput “mnoštva administrativnih prepreka pristupu tržištu rada, počev od kratkoročnosti boravišnih dozvola“, kao i na činjenicu da centri za zapošljavanje i tečajevi za profesionalnu formaciju nisu prilagođeni specifičnim potrebama imigranata.“

Profesor Martín takođe smatra da politički odgovor na migracijske izazove mora biti adekvatniji: “Akcenat je stavljen na izgradnju mehanizama koji bi pospešili solidarnosti među europskim državama u suočavanju s problemom koji je, u biti, europski. Države članice su se, međutim, pokazale odbojnim da na njih pristanu. Pri tom ni europske institucije do sada nisu uspjele usmjeriti znatne budžetske resurse ka izgradnji mehanizama koordinacije i solidarnosti, koji bi omogućili adekvatno financiranje prihvata izbjeglica u svim zemljama. Naše istraživanje je, međutim, pokazalo da, s obzirom da se radi o izazovu koji na sličan način dotiče sve europske zemlje, postoji značajan potencijal za unaprijeđenje razmjene iskustava, koordinacije i kooperacije između država članica.“

Naš sagovornik na kraju dodaje da se “trenutačno najurgentnije pitanje tiče kontrastiranja negativne društvene klime stvorene prema izbjeglicama u većini europskih država. Velika većina novopridošlih imigranata su veoma mladi ljudi (83% je mlađih od 35 godina), pred kojima je dug radni vijek, te je ulaganje u njih istovremeno i ulaganje u budućnost Europe.”

Njemački slučaj

Slučaj Njemačke, kao prve zemlje u Europi po broju prihvaćenih izbjeglica, posebno je indikativan u ovom kontekstu. Od gotovo 1,5 milijuna tražitelja azila pristiglih u Njemačku tokom poslednjih godinu i pol dana svega 30.000 je pronašlo zaposlenje. Unatoč činjenici da stopa nezaposlenosti u zemlji iznosi svega 4,2 odsto, što je bitno ispod europskog prosjeka (10,1% prema podacima Eurostata), krajem 2016. oko 350.000 tražitelja azila bilo je nezaposleno.

“Kada je riječ o pristupu tržištu rada, iskustva izbjeglica su daleko od pozitivnih. Oni upravo po tom pitanju u razgovoru iskazuju najveće nezadovoljstvo“, kaže Gerhard Hammerschmid, profesor na prestižnoj Hertie School of Governance u Berlinu. On opisuje ulazak na njemačko tržište rada kao “veoma komplikovan“ poduhvat, s obzirom da “sve kvalifikacije potencijalnih kandidata za posao moraju biti provjerene od strane nadležnih organa“. Administrativa procedura Federalne agencije za zapošljavanje i Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice, koju imigranti moraju proći prilikom traženja posla, veoma je duga i komplikovana, a samo za dobijanje dozvola neophodnih za zaključivanje ugovora o radu sa strancem potrebno je od četiri do šest nedjelja. Dodatne prepreke uključuju savladavanje njemačkog jezika i neposjedovanje, od strane izvjesnog broja tražitelja azila, osnovnih preduvjeta za pristup tržištu rada.

No, unatoč svemu ovome, u Njemačkoj je zaživjelo nekoliko veoma interesantnih inicijativa, pokrenutih od strane predstavnika ekonomske sfere i civilnog društva. Jedan od primjera je angažiranost fotografa Andreasa Tölkea, osnivača organizacije Be an Angel (Budi anđeo), posvjećene promoviranju inkluzije migranata, kao i inicijativa Wir Zusamenn (Mi zajedno), koja je okupila vodeća njemačka poduzeća s ciljem unaprijeđenja integracije izbjeglica na tržište rada. Upravo se uključenost lokalnih aktera pokazala ključnom za efektivnu radnu integraciju imigranata u Europskoj uniji, što potvrđuje i istraživanje fondacije Bertelsmann: “U mnogim pogledima, ključni akteri u rješavanju problematike integracije izbjeglica upravo su oni na lokalnom nivou, od poslodavaca i lokalnih čelnika do običnih građana.“