Madona u snijegu, Čerčivento - Rakitovec

Cercivento je samo jedan od italijanskih mikrokozama koji je van sistema masovnog turizma. A priroda je očaravajuća. Cercivento je i mjesto za razmišljanje o ljudskosti i solidarnosti

Ako se ove zime odlučite za skijanje na Zonkolanu, pa skrenete u Čerčivento, na green pass kafu ili brulè, trebaće vam samo petnaestak minuta hoda do Plan de Sine. (Uspinjača u Ravaskletu, kojom se stiže do tog karnijskog vrha, nije zec, neće vam pobjeći.)

Plan de Sine: na šumskoj padini, u snijegu - kraj oborena stabla, jedna slika. Jedina u toj galeriji bez zidova, sa krovom od nebesa. U vrhu slike - natpis, čitljiv i sa šumske staze:  Una giovane donna migrante ha dato alla luce il suo bambino in un bosco a Rakitovec nel dicembre 2020.

Madona u snijegu

Tako sam je nazvao onog prošlogodisnjeg decembarskog jutra, prije susreta sa autorkom slike. (U Čerčiventu sam lako saznao adresu autorke Madone.)

Annarita S. De Conti rado pristaje na razgovor. Ali, ne želi odmah o onoj slici, na gipsanoj ploči (52X92), nego... O svom rodnom mjestu. Čini mi se da slušam nekog vodiča kroz pamćenje o svemu što je jedno mjesto činilo i čini ljudskim staništem.

Prvo mi veli, ne skrivajući zadovoljstvo: Gradsko vijeće Čerčiventa proglasiće počasnim građanima italijanske vojnike streljane u Velikom Ratu. Uskoro, 30. decembra. Ovdje su se, u vremenu tog evropskog sumraka vodile žestoke bitke. U ovom malom karnijskom mjestu, nekolicina vojnika, običnih radnika i seljaka, odbila je poslušnost svojim generalima zbog njihovih apsurdnih naređenja. To je dramatična dokumentarna priča, ali tek je djelić gomile podataka o Italiji koja drži neslavan primat po broju streljanih vojnika. Malih ljudi u Velikom Ratu.

Annarita smatra da ima i ovdje šta da se vidi i doživi. Ne, ne želi da to shvatim kao patriotski već esencijalni diskurs o istoriji, umjetnosti i kulturi pamćenja. Jednostavno, ovo je samo jedan od italijanskih mikrokozama koji je van sistema masovnog turizma. A priroda je, veli ona, očaravajuća. Na njen pomen kramara (cramars, na friulskom), sjetio sam se onih iz mog bosanskog rodnog kraja i njihovih karavana iz predotomanskog perioda, o kojim mi je – ah, ne znam kojeg davnog ljeta! - pripovijedao jedan fratar u samostanu u Kreševu.

Annarita mi da treba da, između ostalih, vidim barem Kuću Tiridin, iz 17. vijeka, jedan od divnih primjera tipične karnijske arhitektura tog vremena, sa lukovima i lođama. Bila je dom tog kramara kojem se naporni, putujući posao posrećio. Imao je carsku dozvolu za trgovinu "čudotvornim pilulama i čudesnim lijekovima" u Beču. Međutim, on je bio jedan od sorestana, dakle iz imućne elite u kojoj je bilo i snabdjevača Venecije drvetom, i ljekara, i notara, i svećenika... Potom mi Annarita pripovijeda o onima koje zovem običnjakovići, o čijem načinu života i rada svjedoče kovačnica i mlin, sačuvani do danas. I glina je ovdje nekad davno bila važan materijal. O biljnoj tradiciji svog kraja čini se mogla bi da mi priča do naveče. Tu tradiciju i danas čuva socijalna zadruga. U prošlosti je znanje o bilju bilo pomiješano sa drevnim religijskim obredima (kao što je blagoslov buketa cvijeća San Giovanniju) koji su se očuvali kroz stoljeća.

Da, veli Annarita, prenosilo se znanje o bilju kao što se sveta pjesma prenosi sa drevnom Cantoria di Cercivento. Nije zaboravljentradicionalni obilazak mjesta, 31. decembra, kada su pjevači išli od kuće do kuće, pjevajući Gesù cjamin.

Poćutavši, veli mi da je ovdje već desetak godina aktivna privatna prihvatna ustanova za maloljetne migrante bez roditelja, koja se bavi i socijalnom integracijom tih mladih ljudi. Čini mi se da joj u očima stoji, neizrečeno: “Dobri ljudi čine koliko mogu i znaju. Oni drugi? Nećemo sada o njima!”

Madona u snijegu?

Potom, snimam njene riječi: “Studirala sam umjetnost i arhitekturu, ali već godinama radim kao 'neprimijetan računovođa' u javnom obrazovanju. Ipak, i kustos sam brojnih izložbi i organizatorka kulturnih događaja. Činim to iz strasti i poštovanja prema radu umjetnika. To su prilike da upoznam autentične, humane ljude, pa me to uvijek učini srećnom... Potresla me ona vijest*, o nepoznatoj mladoj zeni, migrantkinji koja se porodila u šumi, kod Rakitovca, nedaleko od Kopra. Ovom slikom htjela sam odati vlastitu počast velikoj snazi ​​ove žene i njenog deteta, ali sam, prije svega, htjela da razmislim o stanju u kojem se našla rađajući svoje dete. Osjetila sam se odgovornom pred velikim pitanjem ko smo mi, ljudi današnjice. Naravno, i kakva budućnost čeka tu nepoznatu ženu. Htjela sam to učiniti u periodu pred Božić. Morala sam se zapitati koliko se neznanih nam 'Hristova' rađa u situacijama siromaštva i tragedije...”.

“Moja slika nema estetske ambicije već da preispita moju i savjest posmatrača. Koristila sam meni bliske materijale. Rad je nastao u novembru 2021. na osnovu prethodnih crteža, realizovala sam ga na komadu gipsane ploče, akrilom u primarnim tonovima oplemenjenim zlatnom bojom, ima umetak od sirovog papira sa onim natpisom. Slika je plod moje imaginacije. Na kraju krajeva, znam koristiti samo ovaj jezik. Važno je da budemo korektni i da svaki dan primjenjujemo određene principe na naš mali način...”

“Slikanje i crtanje meni su i način razmišljanja o stvarima. Produbljujem probleme kroz ponovno iščitavanje aktuelnih prizora i vijesti koji su me pogodili. Poslaću ti mejlom neke slike, crteže: vojnik koji se vraća svojoj kući u Bosni i zatiče je uništenu i praznu, plače grleći drvo u svom dvorištu; bombardovanje Gaze; pobjeda talibana u Afganistanu. Pored ovih pitanja savjesti kojima smo svakodnevno izloženi, mene zanimaju i ona iz prošlosti. Prije nekoliko godina pronašla sam fotografiju djeteta na deponiji, iz 40-ih, mislim, a onda sam je unijela u nekoliko crteža kako bih se suočila sa snažnim osjećajem napuštenosti koji me je tom prilikom obuzimao...”.

“Sliku sam postavila u šumi, nedaleko od moje kuće. Gipsane ploče su krhke, ali ću nastojati da dodam moje ostale radove. Tu, u šumi. To zamišljam kao neku mikrogaleriju, plod mojeg povjerenja u ljude, u njihovu spremnost na ovakva, svjetovna hodočašća, za razmišljanje u samoći – o sebi, o drugima, o umjetnosti... ”

Potom... Evo nas opet, samo načas, pred njenom Madonom u snijegu.

Doviđenja!

Doviđenja!

Onog decembarskog dana iznenadno sam se našao u jednoj od brojnih a nevidljivih italijanskih i evropskih mikroškola empatije i poziva na solidarnost sa posljednjima na Planeti. Dakle, daleko od evropskih zidova od bodljikave žice, daleko od ledenog političkog pragmatizma, retorike dežurnih branilaca sitnih heimata i još sitnijih duša i mozgova, još dalje od dominantne ravnodušnosti i hipokrizije od koje boluje većina stanovnika Evrope 21. stoljeća. (Malo ko je tako intenzivno i profetski oznacio našu budućnost kao što je to učinio Želimir Žilnik svojim dokumentarnim filmom Tvrđava Evropa, 2001.) Pred tom tvrđavom drugi i različiti, pogođeni ratnom katastrofom, čekaju dugo na ulazak ili se tamo zauvijek zaustave. Čekaju, a nama nije bitno koliko kumujemo ratovima od kojih oni bježe, koji su tako potrebni moćnima za njihove megainterese. Čine to u ime života i nade, da se nađu drugdje – bilo gdje.

Takav je bio i put one mlade žene, porodilje iz Nazareta, čiji plod je postao ne samo najvažnijim simbolom jedne religije već i bitnim elementom etike evropske civilizacije. Ima pravo onaj italijanski filozof koji tvrdi da, bili mi reliogiozni ili ateisti, Hrist i njegovo rođenje stoje kao parametar naše svijesti i savjesti. Stoje, velim, i pored brda pandora i panetonea, stoje usred praznine komercijalnog božićevanja.

Trgovine pucaju od espapa - nema čega nema za poklone koji su odavno izgubili svoj esencijalni smisao, a šta, usred tog obilja, nosimo u duši? Šta imamo u njoj, mi – Primo Levi bi rekao: i u našim toplim domovina – bili vjernici, ili oni koji se lome između vjere i sumnje u vjeru, ili stopostotni ateisti? Ko smo kad se pred kapijom naših 27 udruženih evropskih država nađe neka nepoznata Marija? Kao ona, nađena u Rakitovcu? U šumi, u snijegu. Žena koja je do naše Tvrđave prešla dug, predug put. Daleko je Afganistan, a migrantima je Evropa najdalje kad se na kraju balkanskog puta nađu pred zidom bugarskim, mađarskim, slovenačkim, poljskim...

Porodiljini spasioci su imali ljudsko lice. Imali su u sebi pietas. Molim lijepo, pročitajte kratku vijest, u fusnoti!

 

Gdje je sada ona, bezimena? Kako žive ona i njeno dijete?

Na jednu od njih, koja govori u ime svih ostalih, ukazala je Annarita S. De Conti. Skromno, u granicama svojih moći ali ljudski – linijama i bojama empatije. Njena Madona je u snijegu koji odiše mirom ali njegov svijetli pokrivač ipak ne može prikriti sva tmine naših hipokrizija.

Da ih je samo malo manje, zar bi onaj iranski migrant, po imenu Mehdi, bio zatočen devet debelih godina u melburnškom hotelu Park. Bez ikakve dokazane krivice, u demokratskoj Australiji.

….................................................

​* Dramatično spašavanje u nedjelju ujutro, u akciji koparska policije. Sa perifernog lokaliteta Acquaviva dei Vena (Rakitovec), u opštini Kopar, na granici s Hrvatskom, u operativni centar stigao je poziv građanina koji je prijavio da je prihvatio dva migranta. Iz njihovih priča je saznao da je u obližnjoj šumi bilo skriveno još osam ilegalnih imigranata, uključujući i majku koja se tek porodila. Uz pomoć slovenačke vojske i zahvaljujući lokaciji poziva, te uz pomoć Vatrogasne brigade spašeni su i ljudi kojima je pomoć bila potrebna. Mlada majka i njeno dijete primljeni su u bolnicu u Izoli i njihovo stanje ne zabrinjava. Grupu migranata činila su četiri iranska državljana i šest Afganistanaca. Istog dana, ali nekoliko sati kasnije, policija je u blizini zamka San Servolo našla marokansku državljanku sa bebom starom svega nekoliko mjeseci, rođenom na teritoriji Bosne, u blizini Bihaća. Svi uhapšeni zatražili su međunarodnu zaštitu i bili su povjereni socijalnoj službi radi pomoći. Nedavno je policija spasila grupu migranata zarobljenih snijegom u šumovitom području Vile del Nevoso od sigurne smrti. (Nell’entroterra di Capodistria: migrante partorisce nel bosco , La voce del popolo, 22 Dicembre 2020)