Piran
Pismo Paola Rumiza Predsjedniku Napolitanu. Pozorno razmišljanje o tome gdje se zaustavilo europsko proširenje i gdje postoji puno neriješenih čvorova vezanih za 20. stoljeće. Sa Italijom koja se suzdržava naspram vlastite prošlosti.
Prevođenje za Osservatorio Balcani: Aleksandra Šućur
Paolo Rumiz, il Piccolo, 28. ožujka 2008.
Gospodine Predsjedniče, sad kad ste se i Vi okrenuli prema Granici sa svojim crnim kaputom za svečanosti, želio bih Vam postaviti jedno jednostavno pitanje. Pitanje koje bi moglo postaviti i dijete, gledajući na zemljopisnu kartu. Kako to da se Europska Unija proširila preko tisuću kilometara na sjeveru a ovdje samo trideset? Ako gledate na more s tršćanske obale vidjet ćete, tamo preko Mužanskog i Koparskog zalijeva, jednu crkvu s tornjem na vrhu jednog rta. To je crkva u Piranu, Slovenija. Eto: tu završava Europska Unija.
Jer preko toga je već Hrvatska, izvanzajednički svijet. Razmislite dobro: dok jedan Nijemac može putovati bez putovnice gotovo do Sankt Petersburga, mi moramo proći kontrole već na vratima Istre. Dok je sjever primio u miraz Poljsku i baltičke republike, ovdje Italija ima samo liliputansku zemlju. Slovenija, dva milijuna stanovnika. Kao predgrađe Pekinga. Izgleda da nitko ne želi primijetiti da ova neravnoteža prolazi kroz Trst.
Unatoč činjenici, sjetit ćete se, da je sjeverna Europa imala Željeznu zavjesu. Onu pravu: s vučjacima, Vopos-ima, check-point-ima Charlie i frizijskim konjima. Ovdje, posve suprotno, označavala je raskoš: otvorenu granicu s komunističkim svijetom, krstarenja jedrilicama među dalmatinskim otocima, prekogranične kupovine bez strepnje od kontrole, otvorene kockarnice u kojima su se tisuće talijana dali pelješiti u veselju. Granica je postala predmetom šala, čak su se i pjesme o njoj pisale.
Vi ste čovjek s juga, gospodine Predsjedniče, možda nemate uho za naše suglasnike i naše riječi s naglaskom na trećem slogu od kraja, ali ipak ću Vam pokušati kazati jednu od njih, koja je posvećena graničnim propusnim ispravama, takozvanim "prepustnica"-ma. Ide ovako: «Alza la gamba Màriza, mostrime la propùsniza, se la xe timbrada mandila, a Nova Gòriza» (digni nogu, Marice, pokaži mi propusnicu, ako ima pečat, pošalji ju u Novu Goricu"). Ovdje ju spominjem jer, dok slavimo zadnje proširenje Unije na istok, često zaboravljamo da smo ovdje, za razliku od Nijemaca, bili već poprilično prošireni.
Eh, sad to pitanje dobiva oštriji prizvuk. Ono se više ne odnosi na Trst, već na Italiju. Kako to da se Europa izborila za toliko životnog prostora" na području Velike Zime, a stoji na mjestu kad je riječ o Mediteranu, baš tamo gdje su postojale pretpostavke za jedno veličanstveno proširenje? Vi ćete pomisliti: kako možete tako nešto pitati, gospodine, zar ne znate da se na jugoistoku nalazi Balkan? I, s izuzetkom Čečenije, zar se tamo nije dogodio jedini europski rat nakon '45.-ete?
Istina. Poznajem balkansku nestabilnost, posvetio sam joj dobar dio mog profesionalnog životu. "Il Piccolo" je bio tamo, u prvoj liiji": svoju dužnost izvještavanja je proveo do kraja, i kad se požar premjestio na jug, prema Kosovu i Albaniji. "Krivica Balkana": sva talijanska politika ima ovaj spremni odgovor a koji je - sve u svemu - komotan. Nismo mi krivi, već Slaveni, što ujedinjena Europa završava malo dalje od krških Alpa.
Ne ovisi o nama - kaže mi se s visokopozicioniranih mjesta - što je Italija odsutna na Balkanu, što Željeznički koridor broj pet (onaj za Kijev) ne dolazi ni do Trsta, što je već u Kopru njemačka i općenito srednjeeuropska trgovačka nazočnost daleko veća od naše. Nije naša krivica što je Srbija na korak od toga da postane Putinov feud, što je Jadran otvoren za kriminal, što je Bosna još uvijek u limbu u kojem se svašta može dogoditi, te što na vrućim temama vezanim za razdoblje poslije Drugog svjetskog rata još uvijek nema dogovora jer nisu otvorene sve zapečaćene arhive. Sve ovisi o slavenskim narodima, kažu u Rimu.
Još od 1914. godine i sarajevskog atentata, uvjeravaju nas, zlo dolazi iz tih nemirnih zemalja. Posljedično: naša Ostpolitik je učinila sve što je mogla. Više je bilo nemoguće uraditi.
U redu, ali ja mislim da stvari nisu baš tako jednostavne. Prije nego li prebacimo sve krivice na druge trebali bismo sagledati naše. Pretraživati u našem sjećanju. Jer je upravo sjećanje ključna tema. Znam da to nije popularno reći. Ali ako je Njemačka mogla predvoditi super-proširenje dobro dalje od linije Oder-Neisse to joj je bilo moguće zato što je priznala svoje povijesne odgovornosti i to je priznanje olakšalo i učinilo njenu vanjsku politiku manje sumnjivom.
Italija nije. Italija se nastavlja pretvarati da nije bila fašistička, a bila je: nastavlja se pretvarati da je dobila rat, a zapravo ga je izgubila, i to na način da je sav rat izgubila upravo na ovom području. Njemačka je učinila od svojih dana sjećanja trenutke odgovornosti i pokajanja. Mi - nikad. Holokaust? Njemačka krivica. Foibe? Krivica Slavena. Uvijek nam je na ustima samo-oprost, u duhu stare fraze o talijanima - dobrim ljudima (italiani brava gente").
Znamo da stvari ne stoje baš tako. I kad je riječ o uništenju Židova, i kad je riječ o tragediji foiba, postoje talijani koji su i te kako dali svoj doprinos", a povijest ovih zemalja ga potvrđuje. Ovdje je rasna politika prošla svaku provjeru, mijenjajući prezimena i gušeći u grlu maternji jezik graničnih naroda. Ovdje je jama, foiba, po prvi put prizivana kao kazna za neprijatelje naroda od strane jednog Duce-ovog ministra, velikotršćanina Giuseppea Cobolli Gigli-ja.
Baš ovdje u Trstu - točno prije šezdeset godina - Mussolini je proglasio rasne zakone, ovdje se počelo s izgonom Židova iz škola, sveučilišta, osiguravajućih i plovidbenih društava. Ovdje smo imali konc- i istrebljivačke u kojima su mučki ubijene na tisuće ljudi. Mi nismo bili samo brava gente", i Etiopija to potvrđuje.
Zašto se o tome tako malo govori? Zašto nastavljamo da iskopavamo tragedije iz '45-ete kao da su izbile iz ničega? Kome je stalo da se sjeća u spomen jedne godišnjice koja u biti obilježava našu nacionalnu sramotu i to baš iz Trsta, gdje je otpočeo progon Židova i Slavena s našeg područja? Odgovor i nije pretežak.
U jednoj prljavoj priči u kojoj odgovornost snose i talijanski fašisti i talijanski komunisti, u jednom događaju u kojem su krivice prvenstveno političke, mnogima odgovora da se događaji vezani za Drugi svjetski rat iščitavaju samo kroz etničku lupu. Reći mi dobri, oni loši", je savršen način da se ne ode pošteno pogledati u naše arhive.
S odobrenjem Saveznika, Italija nije imala svoj Nürnberg. Ali baš zbog toga danas nema aduta da traži od svojih susjeda da raščiste sa svojim sjećanjem. To je taj pogubni čep naše vanjske politike. Upravo to pomanjkanje priznanja truje naše granične odnose i čini julijski politički zrak često neudahnjivim.
To svi znaju: zbog Titovog pritiska na granice od '45. god. u Trstu su se i najgori fašisti mogli reciklirati kao patrioti. Tako da je na sve mirno mogao pasti kloroform amnezije. Ali sad, nakon šezdeset godina, zašto se ne govori? Zato što ni ljevica nema interesa da se sjeća na dane u kojima je talijanska Komunistička partija bila spremna žrtvovati Trst bez osvrtanja, i pokloniti ga drugu Titu.
I tako, dogodila se neka vrst zamjene između dvije najveće bivše strane iz totalitarističkih vremena: šutnja o fašizmu u zamjenu za šutnju o komunizmu. I nije se samo radilo o međusobnoj akreditaciji, u sporazumu koji je prije deset godina potpisan u Teatru Verdi u Trstu, između Luciano Violante-a i Gianfranco Fini-ja.
Je li moguće da tako nematerijalan faktor ima takav utjecaj? Ima, i te kako. Ima li ikakvog drugog razloga što Trst, Kopar i Rijeka ne mogu činiti sustav? I zašto je Trst podnio" - umjesto da radosno predvodi - rušenje graničnih barijera prošlog 20. prosinca? I zašto je, dok je Slovenija masovno slavila svoj ulazak u klub pod zvjezdanom zastavom, talijanska Gorizia - za razliku od Nove Gorice, koja je bila vesela kao Las Vegas - izgledala kao podbuhla istočna Njemačka? Iz kog razloga ako ne zbog ovog balasta sjećanja?
Iz istog razloga, Dan sjećanja ima za svrhu da svake godine iznova podigne tenziju sa susjedima. Mogli bismo staviti ruku u vatru da će i 2009. godine Zagreb biti iritiran zbog naše pretpostavljene nevinosti". Tempirana bomba je ona ista koja usporava gospodarsku suradnju, ona ista koja stavlja Jadransko more u drugi plan i blokira da Koridor pet postane, da ne kažem realnost, barem... projekt. Postoji izrazito duboka povezanost, dragi Predsjedniče, između mikro-proširenja Unije preko Trsta i dana sjećanja (iako bi ih ja nazvao dani samo-oprosta") koju Vi - Vašom nazočnošću - ratificirate.
Protudokaz? Upitajmo se kako je Berlinu uspjelo ponovo uspostaviti zajednički dijalog, te zatim gospodarski prodrijeti u jednu Zemlju - Poljsku - u kojoj su likvidirani" milijuni ljudi počevši od Židova. On je to uspio priznavši svoju krivicu, bez prečica. A mogao se i njima koristiti, temeljeći ga na nekoj svojoj «revanche» koa uzima u obzir milijune izgnanih (pozor, milijune a ne stotine tisuća, koji su prebačeni u Njemačku u zapečaćenim vagonima, istim koji su dolazili u Auschwitz!), istjeranih iz baltičkih zemalja, ljudi čija se jedina krivica sastojala u tome što su bili - Nijemci.
Berlin je napravio izbor. Za priznanje političke krivice. «Mensch, keine Schuld, Bomben sind nicht genug gefallen», govorili su Nijemci '45. godine užasnuti onim što su počinili. Čovječe, nikakvog oprosta: nije dovoljno bombi palo. Već tad je sjećanje postajalo: odgovornost i pokajanje.
Danas sinovi i unuci tih izgnanika koji su - bez obzira na štetu koja im je nanesena - imali hrabrosti priznati tu neizmjernu kolektivnu krivicu, vraćaju se u Poljsku bez fanfara i političkih proglasa. Mnogi od njih vode joint ventures zajedno sa sinovima onih koji su ih nasmrt mrzili. Naši prognanici, nakon što su bili iskorištavani u izborne svrhe, ne samo da se ne vraćaju, već nikad nisu vidjeli rješenje ni jednog jedinog njihovog problema.
Malo ih ima koji ih stvarno mogu riješiti, a drže unedogled za taoca vanjsku politiku ove Zemlje.
