Voda, zajednički plan za dvije obale Jadrana

“Jadran je krajnja destinacija vodâ iz cijele regije, stoga ga moramo čuvati kao zajedničko dobro, koristeći zajedničke metode“. Projekt CrossWater usmjeren je na obje obale Jadrana i na održivo upravljanje vodnim resursima

Zajedničko, integrirano i održivo upravljanje vodnim resursima, od pijaće vode do emisije otpadnih voda, u svim državama koje izlaze na Jadransko more.

Upravo je to cilj projekta CrossWater , koji je pokrenut u okviru Programa prekogranične suradnje između Italije, Albanije i Crne Gore, a koji se financira sredstvima iz Instrumenta za pretpristupnu pomoć u iznosu od 5,5 milijuna eura.

S talijanske strane, u projektu CrossWater sudjeluju dvije regije: Apulija, koja koordinira projekt, i Molise.

“Jadran je krajnja destinacija vodâ iz cijele regije, stoga ga moramo čuvati kao zajedničko dobro, koristeći zajedničke metode“, objašnjava Andrea Zotti, voditelj projekta ispred regije Apulija. “Od ključnog je značaja – dodaje Zotti – shvatiti da zajedničko upravljanje vodom može donijeti korist svim zemljama koje more dijeli, ali i povezuje“.

Projekt je podijeljen u nekoliko faza. Krenulo se od analize trenutačne situacije u područjima uključenim u projekt, ukazujući na manjkavosti, ali i na već postojeće dobre prakse. Potom je u okviru svakog pojedinačnog područja pokrenut pilot projekt posvećen posebnoj problematici. U Albaniji je dovršena mreža preko koje se vodom opskrbljuje mjesto Kasalla, nadomak Tirane, u kojem živi 500 obitelji koje prethodno nisu imale pristup pijaćoj vodi, dok je u Crnoj Gori pokrenuta akcija monitoringa, kontrole i zaštite izvora pitke vode Bolje sestre, smještenog u blizini obale.

U Italiji su pak pokrenute dvije inicijative općijeg karaktera, jedna posvećena zaštiti vodnih resursa i energetskoj optimizaciji u Apuliji, a druga usmjerena na definiranje strategija i metoda za optimiziranje upravljanja vodnom mrežom u regiji Molise.

Rezultati projekta predstavljeni su u Prekograničnom integriranom planu koji je objavljen krajem 2021. godine. Posljednja faza (projekt je pokrenut 2019., a završit će se u studenom 2022.) podrazumijeva izradu jednog policy paper sa smejrnicama koje bi trebale pomoći vlastima da provedu ciljeve i implementiraju dobre prakse definirane u sklopu projekta.

“Ako zanemarimo razlike među pojedinačnim teritorijima i specifičnosti pojedinih situacija – objašnjava Zotti – buduće planiranje trebalo bi polaziti od problematika koje su zajedničke svim područjima: kvaliteta vode, smanjenje potrošnje, racionalizacija korištenja vodnih resursa, upravljanje sustavima za distribuiranje vode sprečavajući eventualne gubitke te eventualna ponovna uporaba pročišćenih otpadnih voda“.

Balkan: mnogo vode, efikasnost upravljanja ravna nuli

Albanija i Crna Gora su veoma bogate vodom, međutim, u ovim zemljama se plavim zlatom upravlja na posve neadekvatan način. Po mišljenju stručnjaka, Albanija i Crna Gora se suočavaju s donekle istim problemima. Prvi problem tiče se pretjerane fragmentacije sustava za upravljanje vodom te su često pojedinačni subjekti zaduženi za upravljanje vodom samo u jednoj općini, a zapetljani birokratski labirint ne ostavlja im mnogo prostora za slobodno djelanje. Uključivanje mnoštva subjekata u upravljanje vodnim resursima onemogućava definiranje zajedničke strategije, otežava aktivnosti kontrole i čini skupim investiranje u poboljšanje infrastrukture.

Visok postotak vode koja nije plaćena (bilo zbog curenja iz akvadukata u lošem stanju, bilo zbog pogrešno očitane potrošnje, ili jednostavno zbog izbjegavanja plaćanja) dovodi do toga da poduzeća koja upravljaju vodnim resursima stalno budu u minusu, pokrećući tako začarani krug koji doprinosi daljem pogoršanju kvalitete usluga.

U tom kontekstu, od svih balkanskih zemalja pred Albanijom je najduži put.

U zemlji orlova – kako se navodi u integriranom planu objavljenom u okviru projekta CrossWater – kvaliteta vode je ozbiljno narušena zbog nedostatka postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda i neadekvatnog sanitarnog sustava. Do danas je moderniziran samo mali dio albanske vodovodne mreže, izgrađene između pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. U općem kaosu devedesetih godina, na materijalno propadanje nadovezala se pretjerana fragmentacija usluga, dok su kontrole vremenom postajale sve rjeđe. Počev od ranih 2000-ih, Svjetska banka je poticala modernizaciju infrastruktura i reforme po zapadnoeuropskom modelu, uključujući kontroverzne parcijalne privatizacije.

Dva desetljeća kasnije, prema podacima Ujedinjenih naroda, u Albaniji samo 71 posto stanovništva ima pristup pitkoj vodi kojom se upravlja na siguran način, a taj postotak je znatno niži u ruralnim područjima. Kada je riječ o otpadnim vodama, situacija je još gora, s obzirom da samo se 13 posto zbrinjava na adekvatan način kroz kanalizacijske mreže i biološke septičke jame.

S obzirom da je bogata izvorištima vode i kristalno bistrim potocima, Crna Gora bi trebala biti u prednosti u odnosu na ostale zemlje uključene u projekt. To, međutim, nije slučaj. Crna Gora ima dugu tradiciju poduzeća koja se bave upravljanjem vodnim resursima po modelu javnih poduzeća kakva postoje u Njemačkoj i Austriji, no danas plaća ceh “previše fragmentiranog“ upravljanja uslugama. Situacija nije ništa bolja ni po pitanju infrastruktura: akvadukti su često u vrlo lošem stanju, dok je mreža postrojenja za zbrinjavanje otpadnih voda još uvijek u izgradnji. Zvanična strategija je fokusirana na korištenje kanalizacijskog mulja za proizvodnju komposta, no do danas gotovo ništa konkretno po tom pitanju nije urađeno.

Apulija i Molise, mješoviti rezultati

Apulija, kao ravno i isušeno područje, trebala bi biti najsiromašnija vodom od svih regija koje izlaze na Južni Jadran, no tu se nalazi jedan od najvećih i najambicioznijih akvadukata u Europi. Izrađen prije jednog stoljeća, Apulijski akvadukt crpi vodu iz regija Kampanija i Basilicata, sprovodeći je na kapilaran način do krajnjih dijelova Salenta.

S institucionalne točke gledišta, Apulija je također bolje organizirana u odnosu na Albaniju i Crnu Goru, s obzirom da postoji samo jedno poduzeće u vlasništu regije koje snabdijeva vodom cijelo područje.

“U našem kraju ima malo vode – objašnjava Zotti – no brzo smo naučili kako je maksimalno iskoristiti. Zemlje poput Albanije i Crne Gore vrlo su bogate vodom, ali suočavaju se s problemima vezanim uz upravljanje, održavanje, gubitke. Upravo zbog toga je potrebno pokrenuti suradnju u cilju prepoznavanja najboljih praksi korisnih za zajedničko upravljanje vodnim resursima“.

Međutim, i u Apuliji bi se moglo štošta poboljšati. Veličina i zastarelost mreže uzrokuju ogromne gubitke, a nužno je i ubrzati digitalizaciju infrastrukture te poboljšati efikasnost aktivnosti vezanih uz pružanje usluga.

Situacija u regiji Molise je mnogo gora. To područje je bogato vodom, međutim, slično kao i u balkanskim zemljama, svaka općina (ukupno ih je 163) ima vlastitu strategiju upravljanja vodnim resursima. Po mišljenju stručnjaka, regija Molise se još uvijek nije prilagodila principima usvojenim u Italiji i Europi počev od 1994. kada je uveden koncept integriranog upravljanja vodama. Vodnim resursima se ne posvećuje pozornost koju zaslužuju, prije svega zbog nedostatka financijskih sredstava, što ima ozbiljne posljedice po poljoprivredu i turizam, dakle po sektore koji predstavljaju glavne ekonomske pokretače regije.

No srećom, vjerojatno pod pritiskom brojnih prekršajnih postupaka pokrenutih od strane Europske komisije, kašnjenja se polako nadoknađuju, bar kada je u pitanju tretiranje otpadnih voda.

Zajednička politika

Nakon postavljanja dijagnoze, stručnjaci koji su sudjelovali u projektu CrossWater pokušali su propisati lijek.

Prvi izazov s kojim se moraju suočiti sve regije uključene u projekt, osim Apulije, jeste pretjerana fragmentacija snabdjevača vodom. U Albaniji je broj poduzeća nedavno smanjen sa preko 300 na 58, a mogao bi biti sveden i na 10 ili 20. Crna Gora, uvođenjem obveznog spajanja javnih poduzeća, mogla bi smanjiti njihov broj na 3 ili 4.

Stvaranjem većih i bolje koordiniranih poduzeća smanjili bi se troškovi i potakla ulaganja, što bi dovelo do poboljšanja usluga i porasta povjerenja građana.

Međutim, stručnjaci ne kriju da bi efikasnije usluge mogle dovesti do prilagodbe cijena, omogućujući tako pokrivanje troškova i investiranje u inovacije i u zaštitu okoliša.

Mogućnost porasta cijena vode u područjima gdje pravo na pitku vodu često nije garantirano sigurno ne izaziva entuzijazam. “Mi smo razradili model efikasnog upravljanja koji može funkcionirati samo ako prihod pokriva troškove održavanja, ako je osoblje zaposleno na ispravan način, itd. Međutim, krajnju odluku, da li treba platiti manje, donose političari“, ističe Andrea Zotti.

Među izvodljivim modelima, predloženo je stvaranje javno-privatnog partnerstva po europskom modelu, u okviru kojeg bi se javni natječaji provodili samo za povjeravanje obavljanja određenih usluga, dok bi vodni resursi i infrastrukture ostali u javnom vlasništvu. Tamo gdje za to postoji mogućnost, stručnjaci predlažu, kao jednu od opcija, direktno upravljanje vodnim resursima od strane javnih poduzeća.

U svakom slučaju, većih pomaka ne može biti bez jačanja svijesti građana po pitanju nužnosti smanjenja rasipanja i opće potrošnje vode. Međutim, po tom pitanju – kako se navodi u dokumentu – još uvijek smo daleko od željenih rezultata. U svim područjima uključenim u projekt uočena je “ista ravnodušnost konačnih korisnika prema pitanjima vezanim uz smanjenje potrošnje vode“.

Upravo iz tog razloga, u okviru projekta organizirane su brojne inicijative vezane uz komunikaciju i senzibiliziranje javnosti. U siječnju ove godine sudionici u projektu CrossWater obišli su četiri škole u Apuliji, s ciljem senzibiliziranja učenika po pitanju savjesnog korištenja vode, a uskoro bi slična inicijativa trebala biti organizirana i na drugoj strani Jadrana.

Još jedan aspekt od ključnog značaja, koji je često potcijenjen, tiče se upravljanja otpadnim vodama. Kada bi se adekvatno tretirale i ponovno koristile, otpadne vode mogle bi doprinijeti smanjenju rizika od zagađenja mora i rijeka te uštedi kvalitetne vode. Dakle, potrebno je usmjeriti zakone i tehnološka ulaganja u tom pravcu te dalje investirati u komunikaciju. Naime, poljoprivrednici, koji koriste preko 40 posto dostupne vode, još uvijek se protive mogućnosti korištenja tretiranih i kontroliranih otpadnih voda.

Voda – zaključuju stručnjaci – predstavlja ključni element za razvoj i dobrobit društva, ali upravljanje vodnim resursima je vrlo kompleksno, naročito u periodu brzih društvenih i političkih promjena kroz koje prolaze zemlje kandidati za članstvo u EU, poput Albanije i Crne Gore. Tu su, naravno, i klimatske promjene, koje donose nove izazove s kojima se nijedna država ne može sama suočiti.

Pored provođenja specifičnih aktivnosti u svakom pojedinačnom području uključenom u projekt, nužna je koordinacija i stalna razmjena iskustava među partnerima, u cilju kontinuirane međusobne podrške.

Stručnjaci su svoj dio posla završili, sada je na potezu vlast. Ako se oglasi civilno društvo, mogućnost da Jadran dobije zajednički plan za upravljanje najdragocjenijim prirodnim resursom znatno će porasti.