![Vitomil Zupan - YouTube Vitomil Zupan - YouTube](https://www.balcanicaucaso.org/var/obc/storage/images/articoli-da-pubblicare-2/vitomil-zupan-vivere-e-scrivere-senza-parafulmini-235315/2258704-9-ser-SR/Vitomil-Zupan-zivjeti-i-pisati-bez-gromobrana.jpg)
Vitomil Zupan - YouTube
Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o Vitomilu Zupanu (1914 – 1987) povodom 110 godišnjice rođenja jednog od najznačajnijih slovenačkih pisaca XX vijeka
Samo jedan roman Vitomila Zupana je preveden na italijanski. Za objavljivanje Menueta za gitaru (U ldvadeset pet pucnjeva) treba da zahvalimo sluhu izdavača Voland. Za tečan prevod sa slovenačkog i zanimljiv portret romanopisca u pogovoru romanu Minuetto per chitarra (a venticinque colpi, 2019, 516 str.) potrudila se Patrizia Raveggi.
Nemam namjeru da pišem o razlozima zbog kojih je samo jedan Zupanov roman preveden na italijanski, ni zašto su prije, a i poslije 2019. neki izdavači objavili knjige savremenih slovenačkih pisaca “u modi”. Svojim literarnim nivoom nisu ni blizu djelima autora Menueta, ali kraju lađu. Ne, ne znamo kada će na red doći izdanja barem nekih od njegovih brojnih romana, recimo Putovanje na kraj proljeća, Mrtva mlaka, Klement i Progonitelj samoga sebe (avangradni u istoriji slovenačkog romana, nastali u periodu 1937-1940), te Levitan i Igra đavoljim repom, romani neraskidivi od Zupanovog života. Nastali su u završnom periodu njegovog stvaralaštva, u kojim je, kao i u Menuetu, protagonist autorov alter ego. Nije uspio dovršiti roman Apokalipsa svakidašnjice. Jedna digresija: izuzetno je zanimljiv i kao esejist.
Ove godine sam iznova i sa uživanjem pročitao monografiju Vitomil Zupan: važno je priti na grič – življenje in delo Vitomila Zupana (biografija, dokumenti, novele, pričevanja), objavljenu prije deset godina, povodom stote godišnjice rođenja velikog pisca sa najdužim poslijeratnim zatvorskim iskustvom. Prepisujući neka od zapažanja Zupanovih savremenika i poznavalaca njegovog života i djela, podvukao sam beskompromisno mišljenje Aleša Debeljaka: “Susret sa Zupanovim djelom mi je otkrio svo siromaštvo slovenačke književnosti”. (Vjerujem da je primarno mislio na savremenu književnost). Ovaj sveobuhvatni izdavački projekat, raznovrsna zbirka tekstova i fotografija kojom su osvijetljeni Zupanova ličnost i djelo, uistinu je zanimljiv homage Piscu.
I u ovom prigodnom zapisu o jednom piscu pokušaću da podcrtam meni bitno za percepciju procesa rađanja i razvoja Vitomila Zupana, umjetnika i svojevrsnog svjedoka epohe koju je nerijetko osjećao kao direktan udarac po sebi samom i kao sudar pojedinca sa mašinom istorije. Sve to – bez gromobrana.
Zupan, rođen 1914, nije zapamtio oca, jedno lice među milionima Evropljana koji se nisu vratili iz klaonice Velikog rata. U mladosti je doživio smrt jednog svog prijatelja koji se tragično igrao revolverom koji je bio Zupanov. Potom, vjerovatno u mladalačkoj iluziji o promjeni mjesta kao lijeku, zaputio se diljem svijeta svejedno praćen nesrećom koja je, kako je jednom izjavio, “bacila sjenku na moju vjeru u sreću”. Mladi student ljubljanskog Tehničkog fakulteta, na putovanjima bez pravog cilja bio je ložač na jednom engleskom brodu, moler i monter gromobrana u Francuskoj, bokser – pasioniran (kao i pisac tada i do kraja života) ali i po potrebi, a dolutao je i do Bosne, gdje je bio učitelj skijanja. U domovini je bio povezan sa ljevičarskim organizacijama i član Sokola, čiji članovi su se odmah po italijanskoj okupaciji priključili Oslobodilačkom frontu Slovenije. Uhapšenog partizana Zupana italijanski okupatori su 1942. poslali u logor u Gonarsu, odakle se spasio bjekstvom i opet pridružio partizanima.
Poslije rata, njegov život je 1948. odredila šaljiva lažna vijest na račun sukoba Tito-Staljin koju je u pijanstvu ispričao, gdje drugo nego u krčmi. Suđenje Zupanu zbog “neprijateljske propagande” bilo je, na svoj način, slično suđenju Mersou, protagonisti Kamijevog Stranca. Dakle, i njemu takvom kakav jeste: nemoralnom prema procjeni suda. Od osamnaest godina kazne, već afirmisan pisac, nagrađivan za svoja djela, odslužio je sedam. (Dijelovi Monografije u kojim se analizira taj period nisu samo hronika Zupanovih zatvorskih godina nakon izlaska iz zatvora, već i vivisekcija veza politike, ideologije i takozvanog književnog života). Osim tog zatvorskog iskustva, doživio je intenzivno susret sa smrću: teško oboljelog od tuberkuloze, sa ivice smrti doslovno ga je prema životu odgurnuo jedan prijatelj, ljekar.
Tako je spasen jedan veliki evropski pisac, čiji će obimni i raznoliki opus (dramski – za teatar, radio i televiziju, filmski scenariji, poezija, eseji, filmska kritika i prevodi), u kojem je središnji onaj romaneskni, biti od najznačajnijih u slovenačkoj književnosti 20. vijeka. Veliki pisac bio je i po svojoj vjeri da je čin pisanja sam život.
Pisao je u zatvoru služeći se svim raspoloživim sredstvima, ne znajući da li će ikada sve što je napisao biti objavljeno. Pjesme je pisao krišom od stražara, a nerijetko ih je, zapisane samo u “glavi”, učio napamet kako ih ne bi zaboravio. (Mladi pisci, i ne samo slovenački, mogli bi u njegovom primjeru naći podsticaje za put ka spoznaji smisla literarnog čina i kad je ovaj izložena represiji i, možda usput ali poželjno, razmisliti o apsurdu represije koju stvaraju sami sebi apsurdno očekujući nagrade i priznanja: Zupan je očekivao svaki novi zatvorski dan s nadom da će pisati. Sve ovo pišem ne znajući zapravo ni zašto ni kome šaljem takav savjet).
U zatvoru je napisao oko 6000 stihova. Veličanstven pjesnički opus koji, mada godinama čuvan u arhivi NUK u Ljubljani, ne bi odolio zubu vremena. Ifigeniji Simonović, prevoditeljici i pjesnikinji, dugujemo objavljivanje sedam Zupanovih zbirki iz zatvorskog perioda i jednu iz kasnijeg. Dugujemo - ne samo zato što je spasila što se spasiti dalo od rukopisa na listovima u raspadanju, već ih je i objavila svojim sredstvima. Potencijalni izdavači su pristali samo na objavljivanje jednog izbora pjesama, ali ona nije pristala na taj prijedlog. Po mišljenju Ifigenije Simonović, radi se o “gigantskom opusu koji još nije prihvaćen, vrednovan i uvršten u slovenačku književnost (…) Mnogo je dubine u ovim pjesmama. Svaka od njih je duboka. Napisao je mnogo u zatvoru jer je trenirao svoj duh. Kao bokser, znao je da mora da meditira i održava sve svoje mišiće da budu živi svakog dana. Tako je održavao formu i odisao unutrašnjom snagom. Privukao me je zračenjem patnje koju je savladao i svjetlom koje je imao u očima…”.
Bez ikakve namjere da diskreditujem ostale romane Vitomila Zupana, smatram da je Menuet roman u kojem su autorovo pripovjedačko umijeće, težnja ka originalnosti stila i sinteza njegovih pogleda na svijet i čovjeka dostigli svoj najekspresivniji nivo. U tom kontekstu mislim i na roman Levitan, u kojem je intenzivno progovorio o svojim zatvorskim danima i dao svoj vlastiti portret.
O Menuetu za gitaru - tek nekoliko zapažanja. Bolje će biti da vam preporučim pogovor prevoditeljice Patrizije Raveggi italijanskom izdanju.
Podsjetimo se kako se pleše menuet: u toj francuskoj igri plesači se ne dodiruju, igraju u ¾ taktu. (Zupan nas u romanu podsjeća na veličinu Menueta iz opusa velikog španskog kompozitora za gitaru Fernanda Sora, kao da implicitno podrazumijeva da svaki veliki roman mora imati određenu muzičku strukturu). Roman je ostvaren na dva vremenska plana: ratnom, u kojem Jakob Bergant - Berk ima svoju sitnu ulogu borca i drugu, značajniju - pisca koji u ulozi ratnika promišlja apsurd rata; poratnom, situiranom u Španiji, u kojem se Berk susreće sa nekadašnjim neprijateljem, bivšim njemačkim oficirom. Zupan, na vrhuncu zrelosti romansijera, varira ritam smjene ratnih i poratnih slika, promišlja sudbinsko i proživljeno ratu u kojem svoju ulogu ima sve: zemlja, nebo, voda, ljudska lica, strah i nada, seksualnost (naročito), očuvanje zdravog i nezavisnog razuma, oči koje posmatraju svijet u ratu i nakon njega, emotivno i refleksivno, te sumnja da ljudsko biće ikada može pronaći antiratni serum. (Ovo posljednje, posebno u kontekstu ex Jugoslavije, profetski je u Zupanovom romanu osjetio Živojin Pavlović, reditelj koji je na motivima iz ovog djela ostvario svoj film Doviđenja u sljedećem ratu, 1980. Jedanaest godina kasnije Doviđenja je postalo jugoslavensko Dobro jutro ratu, a već više od tri decenije rat je poluga i drugdje). Ako budete čitali ovaj roman, možda ćete se i vi zapitati ko i šta se u ovom romanseknom plesu brojnih suprotnosti između jedinke i svijeta zaista (i kako) dodiruje.
Sad, kad sam uspio da u jedan paragraf o Zupanovom romanu uguram tri medvjeda u fiću, još samo dvije napomene: stariji Ljubljančani se sjećaju Vitomila Zupana dok je prolazio ulicama, u partizanskoj uniformi, na putu prema groblju, da oda posljednju počast bivšim saborcima - kao da je poručivao: nema idelogije koja sebi može prigrabiti sve zasluge za pobjedu nad nacizmom; više puta je ponavljao kako je najljepša osveta da smo bolji od onih koji su nam nanijeli zlo.
Anarhist u duhu i duši, Zupan bi i danas bio oponent svijetu u kojem živimo.
ČRNI KONTINENT
Črna celina je zelena rumena modra
bela in višnjevo sinja
in zastave njenih dežel so polne zvezd
modrih zelenih rumenih rdečih in
belih, le ena je črna.
Ebanovina je črna, kava in lepotica
A na dnu carinika nove države
je majhen radoveden smejav poželjiv
otrok
poln belega smeha
V vsem razvoju družb opažamo, da civilizacijske sile skušajo prehitevati – in tudi prehitevajo – kulturne sile. Zato smo dobili dinamit po liniji želje za olajšanje človekovega dela – uporabili pa smo ga predvsem za uničevanje in ubijanje, kar je z grozo opazil Alfred Nobel in se skušal oddolžiti za greh s ustanovitvijo nagrade za mir. Po tej liniji smo dobili prej atomsko bombo kakor atomsko industrijo. Po tej paradoksni vijugi bomo prej osvojili Luno , kakor uredili svoj svet. Zaradi te črne zakonitosti se družbe z razvito blaginjo in bogastvom skušaju korumpirati. Zato je vsak materialni napredek brez vzporednega kulturnega napredka skrajno problematičen. Zato se v vsakem enostranskem vzponu blaginje skriva majhen, a trd bumerang ki nevidno zleti, zadene pa s gotovostjo. Blaginja se lahko obrne zoper samo sebe – kakor je nesrečnega Guillotina obglavila giljotina, ki jo je sam izumil.
(Napisano za gledališki list Drama SNG – številka 7, 1962-63)
[1] Mladinska knjiga, Ljubljana 2024; autori: Neli Malečkar, Aleš Berger, Ifigenija Simonović i Alenka Puhar
[2] Aleš Debeljak (1961-2016), slovenački pjesnik, esejist, prevodilac, književni kritičar i sociolog kulture. Knjige njegovih eseja i pjesama prevedene su na brojne evropske jezike. Na italijanskom je objavljena Debeljakova knjiga pjesama Momenti di angoscia (Flavio Pagano editore, Salerno 1990 – prevod: T. Steka).