Crtež, vjerni pratilac sudbine Miće Popovića

Povodom stogodišnjice rođenja Miće Popovića (1923-1996) u beogradskoj Galeriji Haos (06.06 – 06.07. 2023) priređena je izložba crteža i grafika velikog srpskog i jugoslavenskog slikara druge polovine XX vijeka. Zapis Božidara Stanišića

Ako se tokom jednomjesečnog trajanja izložbe šezdesetak crteža i grafika Miće Popovića zadesite u Beogradu, posjetite Galeriju Haos. Lako ćete se orijentisati i bez ekrana vašeg pametnjakovića. Posve je blizu Narodnog pozorišta i Narodnog muzeja, u Dositejevoj ulici, na broju 3. “Obavezno”, skoro da to i zapisah. Ali odustah – da ne bi zazvučalo totalitarno. Unaprijed opraštam poslovnim ljudima (ako ne budu uspjeli da odvoje barem pregršt minuta za ovaj hommage velikom umjetniku), a turistima koji imaju informaciju o izložbi - nikako.

Budući da na italijanskom o Mići Popoviću možete naći samo crticu na Vikipediji (i na još 14 jezika) te crticu jedne prodajne galerije, pošteno napisanu ali vrlo kratku, red je da se o ovom svestranom umjetniku (slikar, filmski režiser, teoretičar umjetnosti, pisac), autoru desetak hiljada slika i nekoliko hiljada crteža, kaže nešto više.

Djelo, život – od crtanja za pola dinara do slikarstva prizora

Mića Popović je rođen u Loznici, 12. juna 1923. godine. Porodica Popović se seli u Beograd, 1927. U prijestonici Kraljevine počinje da crta od malih nogu. Radi zadaće iz crtanja imućnijim, lijenim kolegama iz Treće muške gimnazije. Tarifa - pola dinara.Slikanjem se ozbiljno bavi od 1938. U Beogradu posjećuje galerije, čita istorije umjetnosti i biografije velikih slikara. Prve godine rata proveo je na prisilnom radu. Nakon oporavka od bolesti, 1943. je odveden u logor Franken kod Žagubice, potom u štraflager (kaznena kolonija) u Borskom rudniku. Poslije oslobođenja Beograda upućen je u propagandno odeljenje Štaba II armije, a kasnije, na lični zahtjev, na front. Tamo je ranjen i primljen u SKOJ. Sa svojom jedinicom je stigao do Lajbnica u Austriji. Primljen u Partiju, ubrzo isključen. Razlog – pismo u kojem je kao službenik u Domu sovjetske pješadije u Beogradu kritikovao sklonost privilegijama sovjetskih i jugoslavenskih viših oficira. “Nije podnosio licemerje…”, objasnio je to, mnogo godina kasnije, slikarev sin Jovan. Izdao ga je jedan oficir tajne službe, pa je osuđen na šest godina zatvora. Iza rešetaka je proveo samo četiri mjeseca, jer je uslijedila Titova amnestija.

Upisao se 1946. na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu. U proljeće sljedeće godine nekoliko studenata iz klase profesora Ivana Tabakovića oformljuje u Zadru istoimenu grupu. Bila je to prva umjetnička kolonija u novoj Jugoslaviji. Slobodna, takođe kao iskaz otpora dominaciji socijalističkog realizma. Među njima¹ su Mića Popović i Vera Božičković², slikareva buduća supruga. Na jesen su članovi Zadarske grupe izbačeni sa Akademije, potom vraćeni na studij. Svi osim Miće Popovića, koji “odlazi” u slobodne slikare. Na putu traganja za vlastitim likovnim iskazom nesebično ga slijedi profesor Ivan Tabaković. Put – jer umjetnost je put a ne cilj, izjavio je jednom prilikom.

Godina 1948, sukob Tito – Staljin rezultira ne samo Golim otokom, već i izvjesnim zaokretom Jugoslavije prema Zapadu. Nakon uspješne prve izložbe (160 slika i crteža), u Beogradu 1950, mladi slikar je dobio državnu stipendiju za tromjesečni studij u Parizu. Tamo će, sa suprugom Verom, uz povremene prekide, provesti pedesete godine 20. vijeka. Taj period, u kojem je imao atelje i galeristu, ali i mjesece sirotovanja pa je molovao stanove, ponajbolje sintetizuju slikareve riječi o Parizu u kojem je vodio rat u sebi samom: Za i protiv preterane slobode u likovnoj umetnosti, za i protiv apsolutnog prava umetnika da prekraja vidljivi predmetni svet. Zato je često odlazio u Luvr, ponajviše se zanimajući za Kurbea. Imao je hrabrosti da piše i govori o svojim zapažanjima o radu modernista koji su, po njegovom mišljenju, bili “moderni” jer nisu znali da naslikaju ni figure, ni predmete, ni pejzaže. U ratu u kojem je tražio sebe, isto kao i njegova supruga Vera, odlučujući faktor je bio boravak u Bretanji, na ostrvu Brea. Tamo su upoznali grupu mladih zen budista i osjetili dubinu pogleda na svijet koji je naglasio važnost siromaštva, jednostavnosti i težnje ka suštinskom. Onomad su i Mića i Vera našli svoj credo u enformelu.

Za povremenih povrataka u Jugoslaviju, izlaže u Beogradu, odaziva se na pozive inostranih galerija, objavljuje svoju prvu knjigu iz teorije umjetnosti Sudari i harmonije. Slikareva enformel faza trajala je do kraja šezdesetih, kada se, nikad ne napuštajući slikarstvo enformela, vratio figurativnom. To je faza umjetnikovog slikarstva prizora, prema istoimenoj izložbi u beogradskom Muzeju savremene umetnosti, 1971. To su godine u kojim se slikar intenzivno bavi i filmom, uspješno kao režiser, neuspješno u očima partijskih cenzora. Njegov film³ Čovek iz hrastove šume (1964), odmah je označen djelom Crnog talasa. Prikazan je na Pulskom festivalu, gledao ga je i Tito.

Dvije slike su bile razlog zabrani Popovićeve izložbe 1974: Ričard Titovog lika ili Životinjsko carstvo na kojoj je slavni glumac sa Titom u šetnji zoo vrtom na Brionima; Svečana slika – Tito sa holandskom kraljevskom porodicom. Izložba je zabranjena u zadnji čas, bilo je mnogo svijeta na trgu ispred Kulturnog centra kad je jedna ruka na vrata zakačila obavijest: Izložba se odlaže. Slikar se sjeća jednog Francuza koji je dobro poznavao sprskohrvatski i to prokomentarisao: “Odložba je izložena…”

Mnogi smatraju da nisu samo one dvije slike prelile kap u čaši strpljenja cenzora. Povratak figuraciji značio je i slikarev zaokret ka angažmanu, ka slikarstvu koje je kao poslednja odbrana jednog naroda iskazivalo njegov politički stav. Popovićeva serija slika sa majmunima (metaforom kulturne degradacije), naslovima koji su bili svojevrsne poruke (Ne, hvala; Manipulacija; Oštra osuda Crnog talasa…), te serija slika i crteža o gastarbajteru Gvozdenu, bivšem skojevcu. To su zapravo portreti slikaru omiljenog glumca Bate Stojkovića.

Neki prijatelji su mu govorili da se mane angažmana jer je u stanju da naslika sve, pitali su ga zašto to radi. “Da svedočim…”, odgovorio je. Svejedno, ostaje vedrog duha, putuje: Kina, Tajland, Indija i Iran. (Deset godina po smrti objavljena je knjiga njegovih putopisa).

Godina 1983 – velika izložba⁴ Miće Popovića. Petsto hiljada posjetilaca, svojevrsni referendum. Održana je nakon dvogodišnjeg autorovog boravka u Njujorku, koji je sebi mogao priuštiti jer su mu slike već bile na cijeni. U Jugoslaviji nikad nije završio akademske studije, ali je bio gostujući profesor na Univerzitetu u Olbaniju. (Na kraju godine, na zgražanje nastavničkog kolegijuma, svim studentima je dao najbolje ocjene).

Slikar kojem je, po riječima Srete Bošnjaka, crtež bio verni pratilac sudbine, umro je u Beogradu, 1996. Malo prije odlaska bio je na velikim beogradskim protestima protiv Miloševića. Jednom u opoziciji, uvijek u opoziciji.

O aktuelnoj izložbi crteža

“Sve što smo, ovom prilikom, prikupili od radova, pripada institucijama, privatnim kolekcijama i porodici autora. Postavku čine crteži i grafike najrazličitijih tematskih opredelenja, stilskih karakteristika, tehničih pristupa. Svaki crtež je situacija za sebe, a sve ih objedinjuje umešnost oka iz susreta sa viđenim i doživljenim, zatim određena sugestivnost iz namere da se redukovanim sredstvima postigne željeni cilj. Potom slede snaga duha i mašte i nikako manje značajno – majstorstvo ruke. Nije crtež za Miću Popovića bio samo proces slaganja i beleženja slikarskog iskustva, već je to ujedno bio i znak, trag, otisak, svesni potez, crtačka ideja, sredstvo spoznaje i tzv. ogledalo duše. Crtao je ovaj stvaralac neprestano, od rane mladosti i ostavio za sobom više ciklusa sa velikim brojem crteža. Radio je skice i beleške, ilustracije, predloške za slike, dnevničke zapise, a ponajviše tzv. ‘čiste crteže’ kao autentične likovne kreacije. Upotrebljavao je olovku, tuš i pero, ugljen, flomastere, četku, retko boju i kolažiranje, mada je i toga bilo….”, naglasila je u uvodnoj riječi u katalogu Borka Božović, autorka izložbe i vlasnica galerije.

Jednom crtač, zauvijek crtač

Popovićev sin Ivan opisao je u nekim intervjuima očevu istrajnost u crtanju: “Celoga života on je crtao, i kad je slikao enformel - crtao je, i kad je režirao filmove - crtao je za svoju dušu, i kad je čekao u čekaonici ili na autobuskoj stanici – on je opet crtao… To mu je bila vokacija, ne samo umetnička nego potpuno egzistencijalna, životna (…) Ti crteži su studije, temeljno su i brižljivo pravljeni. Neki od tih radova su poslužili kao predložak za velika platna, a neki su, paradoksalno, nastali nakon što su velika platna napravljena. Moj otac je tako samog sebe podsećao na neke slike koje su otišle od njega i otputovale u svet. Tako je recimo čuvena Manipulacija nastala pre slike, ali je zato crtež Gvozden istresa nos nastao posle, budući da je slika prodata i otišla u Italiju…”.

Legat u Loznici

Ako ste radoznali putnik pa vas put nanese do Loznice, posjetite Spomen-zbirku djela Miće Popovića, otvorenu 1989, povodom umjetnikovog proglašenja za prvog počasnog građanina Loznice. To je jedini legat u bivšoj Jugoslaviji za koji je autor sam, prije smrti, odabrao radove za stalnu zbirku. Možda vam tada, pred slikama, bude od neke koristi slikareva misao: “Život – to je kao dok pređeš avliju. Sporo do četrdesete…”

Ostalo, koje nisam naveo? To zamislite pa dopunite sami. A zamislite i kako bi bilo dobro da jedna retrospektiva ovog umjetnika bude viđena u evropskim gradovima. Naravno, i prevod barem jedne od njegovih knjiga. Recimo Ishodište slike, U ateljeu pred noć…

---

1Petar Omčikus, Bata Mihajlović, Mile Andrejević, Ljubinka Jovanović i Kosara Bokšan

2 Vera Božičković Popović (Brčko, 1920 – Beograd, 2002), istaknuta enformel slikarka. Izlagala na brojnim izložbama u savremene umjetnosti u zemlji i svijetu. Bavila se i crtežom, tapiserijom, pozorišnim i filmskim kostimom.

3 Popović je u tom perioda u Ateljeu 212 režirao komad Viktor ili deca na vlasti, filmove: Roj, Kameni despot ili jedina mogućnost narodne pesme, Hasanaginica, Delije, Burduš.

4 O toj izložbi I svemu drugom bitnom za život i djelo možete naći u brojnim kratkim dokumentarnim filmovima, između kojih izdavajam ovaj (sa prevodom na engleski)