Foto © diy13/Shutterstock
To je bio samo piknik – osvrt Božidara Stanišića na literarno svjedočanstvo Reli Alfandari Pardo o pogromu nad beogradskim Jevrejima
Autobiografsku knjigu Reli Alfandari Pardo To je bio samo piknik, napisanu na francuskom, objavio je 2014. beogradski Službeni glasnik, u lijepom i tečnom prevodu Radmile Šuljagić. Ovaj izuzetni doprinos civilizacijskom pamćenju pročitao sam početkom prošle godine. Sa zakašnjenjem, reklo bi se. Ali moje bilješke, brojne, skoro na svakoj stranici nisu “kasnile”. A na posljednjoj sam zapisao: “Knjiga straha i nade, knjiga vjere u pobjedu dobra nad zlom”. I dodao: “Ana Frank i Reli - rođene su iste godine, 1929”.
Beograd-Francuska-Izrael
One daleke aprilske zore 1941, kad su bombarderi Trećeg Rajha bez objave rata istresli svoj ubitačni tovar na usnuli Beograd, Reli Alfandari je bila jedna od djevojčica tog velikog grada koji je osjećala svojim misleći da se ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjakinja. Tada je imala dvanaest godina, svoje snove o budućnosti i osjećaj svakodnevne sreće što živi u porodici u kojoj nikad nije nedostajalo radosti, ljubavi i međusobne bliskosti. “Beograd je za mene grad u kome sam provela djetinjstvo. Bila sam dijete iz jevrejske familije, čiji je otac bio rezervni oficir i veliki jugoslovenski patriota. Za vreme okupacije Beograd, stanovnici i život su pripadali jednoj drugoj planeti…”, rekla je u jednoj od svojih izjava povodom prevoda njene knjige na srpski. Razliku, duboku i bolnu, osjetila je kad su se njeni – otac, majka i stariji brat, odmah po ulasku okupatorskih trupa u grad pojavili pred njom sa Davidovom zvijezdom na rukavu.
Na završetku rata, Reli je jedini preživjeli član porodice Alfandari iz Kajmakčalanske ulice. Godine 1941. u Jugoslaviji je živjelo 80.000 Jevreja. Holokaust je preživjelo njih 14.000 – Reli zahvaljući svom tetku Jovanu Jovanoviću i tetki Matildi, sestri njene majke. Njen tetak bio je čovjek dobra i hrabra srca. Imao je troje djece, kazna za skrivanje Jevreja bila je smrtna, ali on nije sumnjao u ispravnost svoje odluke. K tome, budući da je bio imućan beogradski trgovac, imao je i materijalnih sredstava da barem najmlađem članu porodice Alfandari omogući spas. U tim mračnim vremenima Reli je utočište našla prvo u Aranđelovcu, pod lažnim imenom Rada Jovanović, kasnije u Beogradu. U okupiranom rodnom gradu skrivala se u minijaturnom špajzu stana jednog tetkovog zaposlenika koji je pristao na pomoć jevrejskoj djevojčici samo zato da ne bi bio otpušten iz trgovine. Jedina zabava bila su joj knjige, koje je dobijala iz biblioteke. Pod lažnim imenom, naravno.
Njen otac ubijen je sjeverno od Beograda, majka i brat udavljeni su u Dunavu i zakopani pored Avale. Do tog bolnog saznanja došla je tek po završetku rata. Godine 1947, pod izgovorom da mora izliječiti bolesnu ruku, prvo odlazi u Francusku, potom u Izrael, gdje se udala za Jozefa Pardu, sa kojim ima dvoje djece. I danas, u dubokoj starosti, živi u jednom malom mjestu te zemlje.
Ipak, nije bio samo piknik
U jednoj svojoj izjavi Reli Alfandari Pardo je objelodila povod nastanku svoje knjige o holokaustu. Kad je jedna Jevrejka, koja je preživjela Aušvic, saznala gdje je Reli provela rat, rekla joj je: “Pa to je bio samo piknik!” Tako je iz jedne od onih graničnih situacija prepoznavanja vlastite i patnje drugih nastao podsticaj za nastanak ove knjige o vremenu straha i nade, bola saznanja o nestalim dragim i povratka u život. Prvi pokušaj pisanja svoje ratne autobiografije koncem pedesetih Reli je odbacila s gorkim osjećanjem svježih rana. Kasnije, tokom šezdesetih, nastajao je ovaj njen arhiv duše, koji će ponuditi za izdavanje tek četiri decenije kasnije. “Bilo mi je teško da se vraćam u te nesretne dane, jer sam pisanjem ponovo preživljavala te momente…”, rekla je jednom prilikom o svojoj knjizi koja je doživjela niz prevoda, takođe na hebrejskom, u izdanju Memorijalnog centra “Jad Vašem”.
Zaista, To je bio samo piknik nije svjedočanstvo bazirano samo na dokumentarnim komponentama. Nema stranice bez neke refleksije o vremenu koje je autorica obuhvatila ovim djelom – od 1939. do 1947, i cijelo je obilje ubjedljivih slika perioda okupacije ostvarenog iz perspektive djevojčice kojoj je apsolutno nejasno otkud zla i užasa oko nje. Misao nas lako može povesti ka objektivnom poređenju sa djelima koja su napisali Eti Hilezum, Jona Oberski, Eli Vizel, Primo Levi i mnogi drugi svjedoci holokausta. Nema sumnje – literarno postvarenje proživljenog ratnog perioda Reli Alfandari Pardo napušta korice ovog djela i zapitkuje nas živim glasom o zlu i monstruoznosti ideologije nacizma za koju je čovječanstvo 1945. povjerovalo da nikad više neće dići glavu a naše vrijeme, počev od devedesetih balkanskih, razuvjerava nas sve češće da je riječ o “mrtvom nacizmu”. Da se ovaj put ograničimo samo na ex Jugoslaviju i bivši Istok Evrope – koliko revizionizma je i u opservacijama antisemitizma iz juče i danas! Motiv nevjerice u krivicu, jevrejsku i uopšte ljudi označenih kao drugi i različiti, identičan je istom motivu koji nalazimo u mnogim djelima koja svjedoče o holokaustu, ali je i osobeno individualan naročito na emotivnom planu. Šta je sve preživjela ta djevojčica! Od racija do putovanja pod lažnim imenom, od skrivanja u špajzu do straha da će je odati neko od susjeda, od želje da njeni dragi prežive do drame saznanja da ih nikad više neće vidjeti, od susreta sa dobrim ljudima i onim drugim, ravnodušnim.
Ni riječ na njemačkom! Nikad više?
Prije rata Reli je učila njemački jezik. Zamrzila ga je kao i naciste tokom okupacije. Njen odnos prema njemačkim vojnicima i gestapovcima nije plod jednostavne averzije prema okupatoru – u središtu njene mržnje su glas Adolfa Hitlera, samouvjerenost i arogancija pobjednika na početku njihovog osvajanja Evrope. Poslije rata, i kad je imala veliku potrebu da se sporazumije sa danskim novinarima kako bi se domogla Francuske, ona im se radije obraća na engleskom. U njoj kao da je bila okamenjena odluka ni riječ na njemačkom, nikad više!
Mnogo godina kasnije, kad joj se nakon objavljivanja njene knjige na srpskom obratio Andreas Roth, profesor Njemačke gimnazije u Beogradu, Reli je odobrila prevod na njemački. Knjigu je prevelo dvadesetak učenika svih uzrasta. Roth je bio jedan od učesnika promocije prevoda ove knjige na srpskom u Beogradu, u maju 2014. Profesor je izjavio da se stalno zapitkuje ali ne može da objasni ni sebi ni svojim učenicima zašto su Nijemci tokom Drugog svjetskog rata počinili toliko zločina. Prevod na njemački on smatra doprinosom njegove škole saznanju o tim činjenicama.
Fragment iz prevoda na srpski
Hodamo brže posle odmora. Što smo bliže cilju, broj jevrejskih žena i dece koji nose korpe je sve veći. Rat, beda Jevreja i koliko suza… Ovde, blizu logora, vidimo da smo svi u istom stanju, delimo istu sudbinu bez želje da krijemo osećanja. Ulica odzvanja plačem žena i dece čiji se svet srušio.
Sećam se siromašnog predgrađa, praznih ulica i kuća sa zatvorenim kapcima. Ne znamo kuda da se uputimo i nemamo kod koga da se raspitamo. Idemo svi istim pravcem, koji se pokazuje dobrim.
Topovske šupe, bivše kraljevske stale, mesto okruženo visokim sivim zidovima nagrizenim vremenom, iza kojih su bili muževi, očevi, braća i sinovi hiljade žena i dece. Da bi se stiglo do ulaza, trebalo je sići ili bolje reći skliznuti niz jednu dosta dugu stazu. Ogromna gomila počinje da čini red. Dugo čekanje na kiši i snegu. Nemci zabranjuju da se govori. Čuje se samo plač dece i šaputanje majki koje uzalud pokušavaju da ih ućutkaju. Kakva zima, kakva tuga. Tamo, vrlo daleko pred nama, je jedan dugačak sto iza kojeg je desetak Nemaca. Iza njih, široka drvena vrata sa dva krila, visoka kao zid. A iza tih vrata su Tata i Aca. Prolaze sati. Čuju se glasovi koji izvikuju imena ljudi, čije žene čekaju napolju.
Pušta se stotinak osoba odjednom. Svako ima samo deset minuta da nađe očeve, muževe i sinove. Deset minuta da ih nađu među sto drugih, da im daju stvari, da ih zagrle, da ih ohrabre i da budu ohrabrene. Mnogo ih je izlazilo a da ne vide svoje drage.
(…)
Već je podne, mi smo smrznute. Ledene suze teku nam niz lice i pričinjavaju bol. Pred nama je skoro još dva sata čekanja da bismo videle svoje. Odjednom, pojavila su se trčeći dva mlada nemačka vojnika od kojih je svaki držao u jednoj ruci zemičku, a u drugoj bajonet. Smejali su se i vikali: - Treba nam jevrejske krvi da umočimo zemičke.
