Galeb (foto Ilaria Costanzo)
Tomi Janežič, u svojoj beskonačnoj, predivnoj postavci Galeba, sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, pravi prve korake govoreći o sjećanju, odnosno potrebi da se o njemu razmišlja, unutar Čehovljevog teksta. Predstava, koja traje sedam sati, viđena je i doživljena u Stacione Leopolda na prestižnom festivalu Fabrika Europa
(originalni tekst objavljen je na web portalu Linkiesta .it, 13. maja 2014, prevod sa italijanskom: Jelena Škuletić)
U situaciji nezaposlenosti, bijede, nemara, rivalstva, ljubomore, nadri umjetnika, odupiremo se samo iz strasti i s ljubavlju. Postoje trenutci, rijetki u životu jednog gledaoca, u kojima ta ljubav neočekivano procvjeta i osvaja, odnosi, omamljuje, raznježava, očarava – kao svaka ljubavna priča.
Meni se, na svu sreću desilo: i to često zahvaljujući Čehovu. Galeb je apsolutni ljubavni čin.
Jedan od onih momenata u kojem - kako kaže Flajano – pozorište “osvjetljava našu biografiju” kaže nam ko smo, šta smo, šta osjećamo u određenom periodu našeg života. Pokazuje nam naše niskosti, probleme, želje, ambicije i snove. Priča nam ko smo bili i ono što ćemo postati. Kaže nam kako i koga volimo.
I dalje smo zabluđeni Ninom, zaljubljeni u Mašu, smatramo naivnim Kostju i nepodnošljivim Trigorina, na koga pomalo sličimo. Ali, prije svega, ne prestajemo da začuđeni posmatramo nju, Arkadinu, veliku glumicu sa čitavim njenim svijetom i njenim slabašnim načinom da se suoči sa sopstvenim životom.
Sve je u Galebu. Ljubav, naravno, neuzvraćena, rasprodata, sanjana, uvijek gonjena ili neizbježno odložena za ko zna kad. Posao: tjeskobe, novčani problemi, pohlepa i potreba, međuklasni sukob. Pozorište, sa stalnim, neprekidnim, meta-teatralnim razmatranjima: o jednom pozorištu koje igra na sceni sebe samoga, u dijalektici između takozvanih “novih oblika” zagovaranih od strane “mladih” i “tradicije” koju zastupa Arkadina.
Ali ima još puno toga, ima svega, u tom tekstu koji je kompendijum, priručnik savršene dramaturgije. Uprkos svom obilju, četrdesetogodišnji režiser Tomi Janežič počinje od praznine, one koja se vidi na jednoj poznatoj fotografiji. Može li se primijetiti jedno odsustvo? Da, pogotovo ako je odsustvo svjesno izazvano, provocirano istorijom. Postoji jedna lijepa grupna slika trupe s proba prvog izdanja Galeba, u režiji Konsantina Stanislavkog. Među kolegama bio je tu glumac i režiser Mejerholjd. Igrao je Trepljeva u tom prvom izdanju Galeba. Tu će figuru obrisati Centralni komitet. Strijeljan je 1939. i izbrisan iz sjećanja.
Tomi Janežič, u svojoj beskonačnoj, predivnoj postavci Galeba, sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada pravi prve korake govoreći o sjećanju, odnosno o potrebi da se o njemu razmišlja, unutar Čehovljevog teksta. Predstava koja traje sedam sati, viđena je i doživljena u Stacione Leopolda na prestižnom festivalu Fabrika Europa, zahvaljujući umjetničkom direktoru Robertu Baćiju i konsulenciji, eksperta balkanskog pozorišta, Điorđa Ursinia Uršića.
Reziser dočekuje gledaoce u prostoru koji je od scene podijeljen stolicama, na kojoj je jedan sto i nekoliko stvari na sredini. Svuda okolo, sa četiri strane gledaoci, pozvani da učestvuju u igri, da uđu u ovaj veličanstveni pozorišni tok. Predstava je podijeljena na četiri duga poglavlja. Mi koji smo ušli u 19.00, izašli smo u 2.30 noću: uzbuđeni, srećni, ganuti, zabavljeni, ošamućeni i blagosloveni.
Janežič je na sceni: objašnjava, predstavlja, pokazuje. Pomalo kao operater psihodrame, a pomalo kao dirigent ala Kantor: stoji po strani savršeno udubljen u svoj posao. Koristi retro muziku kao početak sentimentanih situacija, uzima za ruku glumce, daje ili mijenja intonaciju nekih rečenica, prati svaku sugestiju, pita se šta znači biti glumac. A oni, glumci i glumice, sjajna su grupa: u prvim scenama, neformalno, ulaze i izlaze iz svojih uloga. Sa tekstom često u rukama, kao da su scene koje ponovo probaju. Dvije “glumice-suflerke”, koje intervenišu, popravljaju, nadjačavaju, podvlače. Svi su odjeveni svakodnevno: trenerke, farmerice, lagane haljine. Ali Čehov ne oprašta, njegove riječi eksplodiraju u svoj svojoj krhkosti i snažnoj buci. Za trenutak i svi smo već dubiko unutar priče. Napetost i lakoća, nasilje i simpatija, polet i uzdržanost. Ništa nije usiljeno i vještačko, ništa predvidivo, bez obzira na “nerecitovano recitovanje”, koje je postalo ustaljena praksa. Razmišljanje o statusu pozorišta je ekplicitno, čuju se snimljeni glasovi s proba glumaca. Idemo naprijed.
Iza kulise, koju drži sluga Jakob, jezero. Njegovo tiho i neupadljivo prisustvo podsjeća na jaz između kapitala i proletarijata. U suštini u pitanju je rat čula i emocija, koji prijeti: dijalektika međulikova, ljubavni krik i pohlepa.
U drugom činu, poslije duge pauze, situacija se u potpunosti mijenja.Vraćaju se kostimi, ali na nov i originalan način. Sukob na sceni je između vlasnice terena Arkadine i radnika, scena se sužava i postaje neka vrsta kaveza od pleksiglasa, spustena odozgo, koji preopterećen eksplodira u vrzino kolo u kome se svi likovi pretvaraju u životinje primorani da trče do iznemoglosti. Gledajući ove moćne glumce sjetio sam se filma I konje ubijaju, zar ne, ukleti da trče besomučno u krug. Velikodušnost glumaca – ovih kao i svih drugih - svake noći nam poklanjaju sopstvenu energiju da bi nastavili vječnu igru pozorišta. U međuvremenu, vrzino kolo ne jenjava: Nina luda od ljubavi za Trigorinom ne oklijeva da se skine gola, da se proda za bagatelu tom piscu, trčeči kao mahnita svuda oko scene. Šta je talenat? Šta je uspjeh? Koliko su važne one pare, oni dolari što su prosuti po sceni? Šta je ambicija? Šta smo u stanju da uradimo da bismo „stigli“ do cilja?
Još jedna pauza, i počinje treći akt: možda najviša tačka u predstavi. Gledaoci su sada preko puta scene, koja je horizontalno podijeljena zidom. S ove strane zida, svi glumci sjede, dok Trigorin proba svoja odijela kao ekscentrična zvijezda, razvoj priče povjeren je snimljenim glasovima koji odliježu i preplavljuju scenu. Kao da je režiser odlučio da postavi u prvi plan kontrofigure, da prouzrokuje neprekidne detonacije u ovoj “ izvitoperenoj”, “rasutoj”, “izmučenoj” priči kao što su i duše likova; ostavljajući događaje iza sebe, u mraku, u bestiđu. Samo šapati ili vriska glasova koji odjekuju: dok su na sceni tišina i izgubljena lica koja govore mnogo više od riječi. Drama se okončava, veze su sve pukle, zlo je isplivalo na površinu. Smrt je pred vratima, rezignacija takođe. Maša se odrekla svoje ljubavi i polako se gasi u svom žalosnom braku, Kostja je pokušao svoje groteskno i infantilno ubistvo. Žučna i senzualna rasprava s majkom kulminira pokušajem silovanja. Ali vrhunac ovog akta, koji je veoma teško prepričati, zbog komleksnosti i bogatstva, treba još da se desi. Događa se dirljiva scena: dok Arkadina zavija glavu svom ranjenom sinu, sve žene na sceni zavijaju glave svojih muškaraca. Dirljiv trenutak koji evocira – naravno – zadnji rat na Balkanu, koji je posijao svuda udovice i siročad. Žene brinu o ovim ludim i glupim muškarcima. Ali ovaj bolni gest ne zaustavlja neiscrpnu nesreću. Još trebamo čuti brutalni rastanak Trigorina i Nine. Poslije ceremonijalne grupne fotografije on napušta društvo i odlazi da je pozdravi. Čuju se samo glasovi, uzdasi i buka. Umjesto strasnog, konzumira se brzi i brutalan seks. I eto, sva Ninina strast, svo samopouzdanje „uspješnog“ pisca Trigorina sa svojim „argumentom za kratku priču“: sve se završava besramnim i bijednim premetanjem mesa, ugušenim uzdasima, praznim orgazmima. Ništa više.
Ovaj Galeb je već obavio potrešenu publiku: duboka je noć kada počinje četvrti akt, koji je tužno dvorenje, osvijetljeno morem svijeća, lagano postavljenih na scenu. Prošlo je dosta vremena: svi su splasnuli, inertni, ogorčeni, kruti. Prvo jedna tombola, tokom koje bez iluzija i s gorčinom razgovaraju o sudbini Nine dok izvlače brojeve. Onda neka vrsta zadimljenog kabarea, u kojem božanstvena Arkadina pjeva, i na kraju, samoubistvo Kostje u gluvoj tišini.
Za kraj ove epske priče, Srpsko narodno pozorište nam prikazuje film, koji se savršeno uklapa u predstavu: snimci proba, gola scena, režiser s glumicom i glumcem. Probaju scenu u kojoj se srijeću Nina i Konsantin. Ove dvije ličnosti se otkrivaju kao dva gubitnika. Pate od ljubavi: za ono prolazno, kratkotrajno ništa, koje razdire naše živote. Pate bez razloga. Ona je još zaljubljena u Trigorina, on još zaljubljen u nju. Nijesu ništa loše uradili, nijesu loši ljudi, htjeli su bez daljnjega drugačiji ishod svojih života. Oni su tu, i pate kao životinje.
Film se fokusira na sekvence u prvom planu, otkriva način rada režisera – “analitičan i egzistencijalan” – prelazi s pozornice, na pravi set na kome glumci konačno recituju ličnosti.
U međuvremenu svi glumci su na sceni: gledaju sami sebe na filmu. Tako se početna meta-teatralnost - ona igra glumca sa svojom ulogom – otkriva mudar i dug put, duboko kopanje ne samo u “osjećanjima”, ne samo u oživljavanju po Stanislavskom, nego i u tome kako bitišemo na svijetu, kako živimo ovaj zemaljski život. Jurimo za ljubavlju, gubimo, opet otpočinjemo i možda – kako pisac kaže – “bolje gubimo”, na sceni i izvan nje.
Trebalo bi pomenuti sve glumce, po entuzijazmu i strasti, sjajni glumci svojih uloga, i prije svega prisutni sebi samima. Želim makar pomenuti izvanrednu Arkadinu (Jasna Đuričić), Kostju (Filip Đurić), Ninu divna u svojoj jednostavnosti (Milica Janevski).
Bilo bi poželjno vidjeti opet, kod nas Tomija Janežiča: koliko autoritativnog i sveprisutnog na sceni, toliko po stani i sramežljivog van nje. Koliko god sam imao mogučnosti da upoznam i studiram pozorište iz bivše Jugoslavije, ovo je privi put da se srijećem s njegovom predstavom. Nadam se da će, s onim njegovi lijepim italijanskim, Janežič moći da dođe da radi kod nas. Ima puno toga da se nauči.
U dva i po noću, publika i glumci čvrsto se grle međusobnim aplauzom: ko je uspio, ko je ostao do kraja, a bilo nas je prilično, možda je nešto više razumio o sebi, o svijetu, o pozorištu. Danas, kao i 1895, kada je išao na sceni Galeb, i kada je, oko jednog stola, zajedno s glumcima i režiserom, bio onaj gospodin, onaj Mejerholjd koji je prerano otišao.
