Olga Jevrić ispred portreta Slobodana Petrovića, 1952 © Digitalna arhiva Kuće legata
Izložbom Olga Jevrić – kompozicija i struktura (Beograd, Galerija SANU, 18. oktobar – 11. decembar 2022.) obilježena je stogodišnjica rođenja evropske, jugoslavenske i srpske vajarke. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o djelu i liku Olge Jevrić (1922-2014)
Ovom izložbom Srpska akademija nauka i umjetnosti i Kuća legata daju svojevrstan homage jednoj od velikih vajarki evropske i jugoslavenske umjetničke scene druge polovine 20. vijeka.
Autori izložbe Olga Jevrić – kompozicija i struktura su Žaklina Marković, viši kustos vajarkinog Legata pri SANU i Dejan Vučetić1 , viši kustos Kuće legata. Publici su predstavili sva djela koje je umjetnica zavještala SANU i Kući legata te manji broj radova iz privatnih kolekcija, Muzeja savremene umetnosti Vojvodine i Centra Terra iz Kikinde.
Više od dvjesto eksponata u malom, srednjem i velikom formatu, u svim materijalima: terakota, gips, ferioksid, cement i gvožđe, predstavljaju sve stvaralačke cikluse Olge Jevrić. Dakle, od njenih Predloga za spomenike iz pedesetih, koji svjedoče o prvom odstupanju od figurativnog u srpskoj i jugoslavenskoj poslijeratnoj skulpturi i usmjerenju umjetnice ka apstraktnom, pa sve do posljednjih radova, u kojim je, kako je kritika zapazila, dala prednost taktilnom.
Povodom izložbe publikovan je vrlo zanimljiv katalog2. Olga Jevrić se godinama bavila fotografijom pa je u multimedijalnoj formi predstavljen izbor njenih umjetničkih fotografija. Prikazan je dokumentarni film Skulptura u svetu predmeta i pejzaža – Olga Jevrić (scenario: Ljubomir Simović i Marko Karadžić; režiser: Marko Karadžić). Održana su i predavanja o djelu i životu Olge Jevrić. Ako se u ovom periodu nalazite u Beogradu, vrijedi posjetiti ovu izložbu, a može se zatražiti i stručno vođstvo.
Atelje Olge Jevrić na Starom sajmištu, Beograd 2015, Dokumentacija Galerije SANU
Olga Jevrić je rođena 1922. u Beogradu, u dobrostojećoj porodici. U rodnom mjestu je diplomirala (1946) na odsjeku za klavir Muzičke akademije. Osjetivši zov vajarskih materijala, upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti, u klasi profesora Sretena Stojanovića, kod kojeg je diplomirala (1948) i magistrirala (1949). Odlučivši se smjelo za poziv slobodnog umjetnika, istražuje svojstva cementa, gvožđa i ferioksida kao inovativnih materijala. Već svojom prvom samostalnom izložbom u Galeriji ULUS-a (1957) našla se u fokusu zanimanja za svoje djelo na jugoslavenskom nivou. Pažnju publike i kritike je privukla i njena tjelesna sićušnost, postavljalo se pitanje njenog “rvanja” sa teškim materijalima, ali umjetnica je to jednostavno objasnila faktorom vremena: za ono što je drugima trebalo tri dana, njoj - tri mjeseca.
Duhovno i stvaralački formirana na vlastitom odbijanju doktrine socijalističkog realizma i forsiranju ideje apsolutne umjetničke slobode, Olga Jevrić je na svoj način plaćala račun tom izboru. Odbila je da bude član Partije, što je imalo posljedica po njen materijalni status, ali je imala podršku svoje porodice i naklonost pojedinih ličnosti iz svijeta umjetnosti koje nisu bile ideološki zadojene. Za njen studijski boravak u Parizu (1955) bila joj je odobrena jednomjesečna stipendija, ali mlada umjetnica tamo je ostala punih pet. Imala je novaca tek za baget, pa su joj od kuće slali pakete sa hranom. Imala je sreću, u Parizu je nailazila na otvorena vrata radionica velikih umjetnika. Upoznala je jednog Brankuzija, i jednog Arpa, i jednog Ɖakometija u čijem je ateljeu, manjem od njenog na Starom sajmištu, osjetila koliko je važan princip stalnog rada, napora i volje za stvaranjem. U radnom prostoru velikog vajara osjetila je koliko magično kreativnog živi u neredu ateljea i otpacima materijala o koje se saplitala. U Parizu je, čini se, definitivno spoznala koliko je važno slijediti svoju poetiku, svoje zamisli i svoj odnos prema materijalu, masi, planu i proporciji. Ipak, kasnije, u punoj svojoj zrelosti, lakonski će odgovoriti ko je na nju presudno uticao: priroda. I da godinama posjećivala muzeje prirode diveći se formama koje stvara priroda.
Uistinu, možemo je smatrati učenicom prirode i njenog “jedinstva suprotnih sila”, zacijelo jednom od ponajboljih u istoriji modernog evropskog vajarstva.
Ipak, odlučujuće je bilo što se našla u izboru Alekse Čelebonovića, jugoslavenskog komesara za Bijenale 1958. Takođe sretna okolnost da je za vrijeme njene prve samostalne izložbe u Beogradu boravio italijanski kritičar Ɖilo Dorfles. Njeno djelo već tad je bilo dostojno da bude predstavljeno u Veneciji, na XXIX Bijenalu. I sama se iznenadila pažnji koju su privukle njene skulpture.
Sjetimo se, između brojnih pozitivnih kritika, ocjene holandskog kritičara Kornelisa Dolmana, koji je izjavio da “ona radi na jedan snažan, muževan način”, “izbegava svaku dopadljivost, ali njena umjetnost ima čvrstu strukturu i djeluje na prostor sa svih strana”, “njena forma je snažna, izgleda kao da se na njoj vide tragovi kamenova iz iskonskih vremena…”. Bio je to Bijenale trijumfa enformela, ali Olga Jevrić ne bila Olga Jevrić da nije odbila svrstavanje, onomad u enformel. Tvrdila je da je to samo privid, samo varka patine njenih djela.
Nakon Bijenala, slijede izložbe u Torinu, Padovi, Rimu (u Italiji je, čini se, odmah bila “usvojena”), Londonu, Atini, Briselu, Berlinu, Helsinkiju, Beču, Moskvi, Koblencu… Mišel Sefor ju je uvrstio u svoje djelo Skulpture XX vijeka (1959) i Rečnik moderne skulpture (1960).
U Beogradu su njene samostalne izložbe postali događaji svoje vrste (1981, 1988, 2002. i 2012.). U Srpsku akademiju nauka i umetnosti primljena je 1974. kao dopisni član, a devet godina potom kao redovni. Njena djela se nalaze u stalnim postavkama vrlo značajnih galerija (Tejt modern u Londonu, Nacionalna galerija u Berlinu, Muzej Izraela u Jerusalimu).
Ovaj prigodni zapis, dosad uglavnom informativne naravi, sada nastavljam želeći da se, ako je to moguće, nekako “otkupim”: bio sam 1981, priznajem slučajno, na onoj samostalnoj izložbi Olge Jevrić, u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu. Vrlo kratko sam se zadržao – malo šta, ili bolje reći, ništa mi nije bilo jasno posmatrajući njene apstraktne forme. Nisam bio jedini koji se upitao, istina, u mom slučaju, ne baš glasno kao poneko među posjetiocima: “U redu, razumem figure… Ali šta znači sve ovo ostalo?”. Ne, ne poričem ni sada onaj svoj kruti pogled, nastao u zavisnosti od zamisli da je u vajarstvu bitno samo figurativno, i ništa drugo. Kasnije, kad se putem sve učestalijih ekskurzija u prostore likovnih umjetnosti “koješta” (možda i više od toga) u meni nataložilo i razbistrilo, u apstrakciji sam počeo nazirati čisti govor materijala i oblika koji se prema nama otvaraju u relaciji sa našim subjektivnim doživljajem.
Na sve to me i danas podsjeća jedan Andrićev zapis iz Znakova pored puta, u kojem veli da “nama obično pada u oči najpre ono što je u suprotnosti sa našim navikama, ukusom i shvatanjima, ono što nas odbija, plaši, i sa čim ne možemo da se složimo. A tek docnije mi možemo da uočimo sve ono što je razumno i korisno u toj novini i što je čini opravdanom i neizbežnom”.
Nije nikakva slučajnost što se Olga Jevrić za slovo u skromnom katalogu svoje prve samostalne izložbe obratila Vasku Popi3 (1922-1991). Dakle, jednom od najvećih i najoriginalnijih srpskih i evropskih pjesnika XX vijeka, koji je u svom zapisu Tajna pesme rekao i ovo: “Pitaju te šta znači tvoja pesma. Zašto ne pitaju drvo jabuke šta znači njen plod – jabuka? Da ume da govori, drvo jabuke bi im po svoj prilici odgovorilo: ‘Zagrizite jabuku pa ćete videti šta znači!’” Za katalog je Popa napisao pjesmu:
Raste ovo zvezdano tkivo po skelama neba.
Mrakom se hrani, da bi moglo da progovori svojom svetlošću.
Prazninom se napaja, da bi moglo da održi svoj stas, da razvije svoja
Krila. Raste iz sebe, čisto, ne dugujući nikom ništa.
Priprema se novo zvezdano kolo. Kao da nikad ničeg nije bilo.
Za kraj, dvije anegdote4.
Tito je, u društvu svoje supruge Jovanke i egipatskog predsjednika Nasera, posjetio Prvi jugoslavenski trijenale likovne umjetnosti (1961) u Beogradu, na kojem je Olga Jevrić izlagala tri skulpture. Tom prilikom svi umjetnici su stajali kraj svojih eksponata, pa se drugarica Jovanka ljubazno zaustavila pored Olge i pokušala da je predstavi: “Olga…”
A Tito je nestrpljivo dodao: “Jančić!” (Napomena: Na tom Trijenalu je izlagala i vajarka Olga Jančić).
Olga, na to: “Ne, već Jevrić!”
Dok se Tito mrštio zbog njenog odgovora, obratio joj se Naser zanimajući se za jedan njen rad: “What does it represent?”
Uslijedio je vajarkin odgovor: “The unity of opposite forces…”.
Naser nije imao drugo pitanje.
Kad je posjetio prvu samostalnu izložbu Olge Jevrić, njen profesor Sreten Stojanović je stao nasred galerije i, okrenuvši se oko svoje osovine, rekao: “Ja ovo ništa ne razumem!”
“Profesore, ja sam bila vaš đak!”, rekla je njegova bivša studentkinja.
“Al’ ste bezobrazni!”, uzviknuo je profesor.
“Profesore! Masa, plan, proporcija!”
Olga Jevrić o svom djelu i sebi:
Moja generacija stasavala je na ovom tlu, u ratu, u neizvesnosti, u razaranju vinih i nevinih, društvenim prevratima, poremećaju svih etičkih normi. Kao deo te generacije nosila sam opterećenje tog vremena i potrebu da se kroz svoje delo na neki način odužim nestalima, stradalima, ugnjetanima putem svojih predloga za spomenike koji su inicirali moj dalji hod na stvaralačkom putu. Svoje predloge za spomenike nisam podređivala društvenom nalogu. Oni su se definisali kao beleg, kao mementa, kao projekcija složenih unutrašnjih stanja, emocija, svesti o sučeljavanju sa iskonskim pojavama borbe dobra i zla, nagona za rušenjem i potrebe za građenjem.
Kao poslanik u oblasti skulpture svesna sam neke odgovornosti u tom smislu. Kao jedinka koje svoje bivstvovanje osmišljava ostvarujući specifične objekte pokušavam da dajem odgovore na izazove života i sveta u kojem s kojim živim. Tražila sam u svom poslu jezik kojim bih mogla da saopštim ono što sam nalazila u ovom vremenu i prostoru u koje sam bačena. Skulptura je za mene razlog za život.
To je potvrda moje egzistencije, jedini razlog da opravdam svoje postojanje. Nisam sigurna da moj rad, van mene, za okolinu ima sada nekog smisla. No, za pedeset godina, možda.
Svoje skulpture sam zamišljala na praznim mestima na kojima dijalog sa zemljom i nebom osmišljava postojanje ostvarenih struktura.
Muzika, kao umetnost zvuka koji se prostire u prostor, bila mi je oslonac u traženju stvaralačkog principa u vajanju. Fotografija je, sa druge strane, samo pratilac u viđenju i doživljaju sveta, zabeležena radost u susretima sa oblicima života.
1 Autor ovog teksta iskazuje mu zahvalnost za pomoć u nastanku ovog zapisa.
2 Autori priloga su: Milan Lojanica, Ješa Denegri, Ana Ereš, Dejan Vučetića, Žaklina Marković, Jovana Pikulić i Dina Pavić, a fotografija: Vladimir Popović, Željko Jovanović, Ljubinko Kožul, Marko Ercegović, Šandor Melank i Nobuja Abe.
3 Preveden na brojne jezike, Vasko Popa je u Italiji privukao pažnju tek dvadesetak godina nakon smrti zahvaljujući reviji “In forma di parole” koja je objavila veoma širok izbor iz njegovog cjelokupnog opusa, u prevodu i redakciji Lorenca Casona, pod naslovom: “Vasko Popa, Poesie”; pogovor je napisao Dan Oktavian Čepraga.
4 Obje je umjetnica ispripovijedala u dokumentarnom filmu Olga Jevrić – misli i sećanja (režija: Jelena Marković, scenario: Dejan Vučetić, Ksenija Samardžija, Jelena Marković), Kuća legata, Beograd 2014.
