Sava Šumanović - Doručak na travi
U Šidu, gradu na krajnjem jugozapadu Vojvodine, nalaze se Galerija i Spomen - kuća Save Šumanovića (1896-1942), najznačajnijeg srpskog slikara prve polovine 20. vijeka
Dobro došli u grad Save Šumanovića: Ako putujete iz Beograda prema Zagrebu – naravno i obratno, posjeta Galeriji Sava Šumanović je dobar razlog da se nedaleko od srpsko -hrvatske granice zaputite vašim vozilom prema tom mjestu ili siđete na peronu njegove željezničke stanice. Galerija je jedna od najznačajnijih muzejskih ustanova u Srbiji. Ako se i pored svih putokaza prema Galeriji ipak izgubite, nećete imati nikakvih problema – i djeca će vas uputiti prema Ulici Svetog Save. Odmah ćete dobiti savjet da obavezno posjetite i Spomen-kuću velikog slikara, nedaleko od Galerije, u ulici koja nosi njegovo ime. I ti jednostavni, kratki razgovori sa mještanima lako će vas uvjeriti da table na ulazima u grad Dobro došli u grad Save Šumanovića nisu formalni pozdravi posjetiocima.
Spomen-kuća i Galerija u amanet Šidu: Vjerujem da je jedna od velikih i dubokih istina o umjetnosti ona koja nas opominje da umjetnika i njegovu viziju svijeta doživimo prevashodno putem njegovog djela. Uprkos toj istini, već godinama, u raznim zemljama, rado posjećujem spomen-kuće pisaca, slikara, skulptora; jednostavno - njihovi enterijeri često su nosioci nekih posebnih zapamćenja o životu i djelu umjetnika. (Crnjanski je ponavljao da je njega oduvijek zanimao i život umjetnika).
Spomen-kuća… Pravougaona prizemnica solidne gradnje, prvobitno je bila pivara. Stambenu namjenu je dobila početkom 20. vijeka kad ju je kupio umjetnikov otac Milutin. Po vanjskom izgledu ne razlikuje se mnogo od sličnih onovremenih građevina bogate fasadne dekoracije u Somboru, Subotici, Novom Sadu i drugdje po Vojvodini, Slavoniji, južnoj Mađarskoj… Iznad tri srednja lučna prozora - oznaka godine izgradnje: 1867. U toj kući proveo je svoju mladost i posljednji, najplodotvorniji period života slikar Sava Šumanović. Tu kuću opština je otkupila od nasljednika pa je od 1982. otvorena za posjetioce.
Galerija Sava Šumanović… Deset godina nakon smrti svog sina jedinca, slikareva majka Persida poklonila je Šidu legat neprocjenjive umjetničke vrijednosti. Za vrijeme rata ona je uspjela da sačuva atelje svog sina i sva njegova djela.
U periodu poslijeratne nacionalizacije privatne imovine ona je uspjela da u svom vlasništvu zadrži sadašnju Spomen-kuću, a darivanjem legata gradu povrati i staru porodičnu kuću, u Ulici Svetog Save.
Teško je i danas ne zadrhtati nad riječima Perside Šumanović zapisanim u darovnom ugovoru: „Smatrajući životnu želju svoga sina svojom materinskom i ljudskom obavezom, ostvarujem je danas kao naš zajednički cilj, poklanjajući Savino životno delo rodnom mestu koje je on ovekovečio kroz svoju ljubav, učinio poznatim i slavnim svojim slikama. Posle nesrećne i nagle smrti moga sina kao amanet sam zadržala toliko puta ponovljenu želju da njegova umetnost nađe mesto i bude sačuvana u našem rodnom kraju. Ispunjavajući taj amanet, uverena sam u duboko razumevanje i ljubav kojom će biti prihvaćen kako od građana Šida, tako i budućih naraštaja.”
Ta zgrada, izgledom slična drugim boljim kućama u tom kraju, prije trideset godina je dograđena i adaptirana, tako da Galerija Sava Šumanović danas raspolaže sa 600 m2 namijenjenih djelima jednog od najvećih srpskih slikara XX stoljeća.
Vesna Burojević, direktorka Galerije, s ponosom ističe da bogatstvo umjetničkog fonda čini Galeriju u Šidu referentnom ustanovom za izučavanje lika i djela Save Šumanovića. Galerija posjeduje najveću zbirku slikarevih djela, ukupno 417 – 350 ulja na platnu i 67 skica u raznim tehnikama (crtež, pastel, akvarel, razblažena tempera), a čuva i brojne dokumente i istorijsku građu.
Moj život je tekao ovako: Šumanovićevaizložba na Novom univerzitetu (današnji Filološki) u Beogradu godine 1939, na kojoj je predstavio 410 svojih djela, privukla je veliku pažnju. Tom prilikom slikar je za katalog napisao autobiografski tekst.
Moj život je tekao ovako, zapisao je na početku tog razgolićenja pred drugima i samim sobom. Taj autobiografski tekst je i svojevrsna sinteza svih njegovih snova i sudara sa stvarnošću, padova i uzdizanja u prolasku kroz raznolike estetske i životne periode.
Tu je sve, kao na čitaočevom dlanu: preseljenje iz rodnih Vinkovaca u Šid, u kojem pohađa osnovnu školu; gimnazijski period u Zemunu, gradu u kojem otkriva svoj slikarski talenat i upisuje se na slikarski kurs; povratak u Šid, očevo iznenađenje – sin nema namjeru da postane advokat već slikar; na porodičnim terazijama prevagnula je podrška majke budućeg slikara – Sava se 1914. upisao na Višu školu za umjetnost i obrt u Zagrebu, nakon koje je mogao postati nastavnik; prva godina u klasi profesora Otona Ivekovića, sljedeće tri kod profesora Klementa Crnčića; uzori za osvajanje znanja su stari majstori – Direr, Mikelanđelo, Rembrant, ali Šumanovića na napušta misao na impresioniste, sa čijim slikarstvom se upoznao još u Zemunu pa se predaje njihovom uticaju; godine 1918, pored učešća na završnoj izložbi studenata svoje generacije, zajedno sa kolegom Bogumilom Carem priređuje svoju prvu samostalnu izložbu u duhu tada vladajuće secesije; sa poletom radi ilustracije za avangradni časopis Juriš mladog pjesnika Antuna Branka Šimića, radi i kao scenograf u Narodnom kazalištu u Zagrebu; evo i druge izložbe u tom gradu, 1920 – kojoj je kritika dala pozitivne ocjene; prodavši dosta slika, uz očev “dodatak” odmah potom se obreo u Parizu; i tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno da se u duh mladog slikara zauvijek urežu Pariz i Francuska (niko od naše gore lišća nije toliko zavolio taj grad i tu zemlju); školuje se u ateljeu Andre Lota, jedan je od najboljih učenika tog učitelja konstruktivizma i kubizma; u tom duhu nastaju Šumanovićeve kubističke slike (Mornar na molu, Skulptor u ateljeu i druge…); slijede četiri zagrebačke godine obilježene nezadovoljstvom zbog nerazumijevanja kritike i publike; evo ga iznova u Parizu, 1925, ali to je Šumanović iznenađen i razočaran ponašanjem francuske administracije: jedva je dobio vizu na određeni period i to za status učenika kojem nije dozvoljena prodaja slika; opet kod Andre Lota; značajne umjetničke revije pohvalno pišu o tom jugoslovenskom slikaru; izlaže u Jesenjem salonu, 1926; u pariskom periodu nastaju njegova čuvena djela - Doručak na travi i Pijani brod; u boemskim krugovima Monparnasa druguje sa Modiljanijem i Pikasom, ali ga razdire neizvjesnost o mogućnosti stalnog boravku u Parizu, pa se 1928. vraća u Šid, na oporavak; u Beogradu izlaže svoj pariski ciklus slika, praćen uspjehom kod kritike ali i onim “džepnim”; prodavši većinu slika, evo ga opet, posljednji put u Parizu; nedovoljno oporavljen, doživljava nervni slom – godine 1930, u majčinoj pratnji vraća se u domovinu, liječi svoju psihičku rastrojenost na jednoj beogradskoj klinici; od tada pa do onog kobnog avgustovskog dana 1942. Šumanović se sav predaje slikanju; njegovim slikarstvom dominira Šid: pejzaži i likovi iz njegove okoline – rad krunisan već pomenutom velikom beogradskom izložbom.
Stanovnik Republike Boja: U Spomen-kući, stojeći pored umjetnikovog štafelaja obuzeo me čudan osjećaj kao ni pred bilo kojim drugim predmetom u toj kući; nad ovim kao da su, kao u nekoj nečujnoj prepirci, lebdjeli i zraci svjetlosti i mračne sjenke.
Prvo bih o posljednjima. Koje govore o 28. avgustu 1942…
Od početka rata, kad je Šid pripao Nezavisnoj Republici Hrvatskoj, Šumanović je svoje slike ostavljao bez potpisa. Bio je to njegov protest protiv zabrane upotrebe ćirilice. Uhapšen je u zoru onog avgustovskog dana. Zajedno sa ostalih 150 talaca odveden je u Sremsku Mitrovicu. Pretučenim taocima prijeki ustaški sud izrekao je smrtne kazne. Rake su bile već spremne. Kao i ostalima, i Savi je slijedio metak, u potiljak – u noći između 29. i 30. avgusta1, nedaleko od starog pravoslavnog groblja.
Marija Demšar, slovenačka internirka, provela je ratni period u kući Šumanovića. Njena Pisma iz Šida2, koje je kao prognanica slala u Zabrežje (slovenačka opština Žiri), svjedoče i o posljednjem umjetnikovom danu provedenom u svojoj kući. Kad su mračne sjenke došle po umjetnika, uslišile su njegovu molbu da se spremi, okupa, uzme malo stvari i poljubi majku u ruku. Majka Persida je preduzimala sve za spas svog sina, nudila je i sebe u zamjenu za njegovu slobodu, obraćala se na razne adrese. I po saznanju o smrti svog sina, godinama je namještala njegov krevet a na stol je postavljala tanjir i za njega. Sve to je činila u toj istoj kući, u kojoj je primila Tita (na njegov zahtjev), u kojoj je 1937. umro njen muž, a ona preminula 1968, u dubokoj starosti.
Marija se sjeća kako ju je Gospodin (tako je oslovljavala Savu) zamolio da mu pozira sa korpom grožđa na ramenu. Pozirala mu je nekoliko puta – tako je nastao Šumanovićev nedovršeni ciklus Beračice. Kad su mračne sjenke uhapsile umjetnika, na štafelaju je bila njegova posljednja slika djevojke sa korpom, još uvijek neosušena.
Iza Save Šumanovića ostala je raskoš boja kojim se upisao u imaginarnu a opipljivu Republiku Boja, u kojoj se umjetnici ne prepoznaju po nacionalnoj pripadnosti već po svom kolorističkom potencijalu. A mračne sjenke? Iako njihovi sljedbenici i sabraća po zlu u Regionu sve drskije dižu glavu, pripale su Carstvu Mraka.
Znam, nisam dobar savjetnik - zato ću izostaviti preporuku da li da prvo posjetite Spomen-kuću ili Galeriju. Umjesto savjeta - dva odlomka iz Šumanovićeve autobiografije (1939).
………..
(Godine 1925) moje slike je kupio gospodin Dorić iz Zagreba, da me pomogne da otputujem za Pariz, a na pasošnom odelenju dali su pasoš sa lakoćom, samo na francuskom konzulatu nisu bili mekani. Dali su mi vizu samo za šest meseci i nisam ih mogao namoliti, da mi dadu običnu vizu za ulazak. Pozivao sam se na moje frankofilstvo, na moju propagandu za Francusku, a na koncu i na moj prilično osigurani dohodak od kuće. Sve nije pomoglo. Oni koji su putovali koju nedelju zamnom nisu imali neprilike do ja, koji sam bio nameran da postanem, od svoje preterane ljubavi za Francusku njezinim građanom… Došao sam u Pariz da živim na milosti pariske policije sa po 6 meseci dozvole, bilo je to u početku, pa onda ankete, pa rad u nervozi, hoću li moći ostati u Parizu, pa zabranjivanje da prodajem slike, pa konačno dozvola boravka samo kao „đaku“. Rekao sam si, tako postupate sa mnom i snizili ste me na đaka, a svakom strancu koji vas možda nije ni voleo dajete dozvolu boravka i nudite državljanstvo i dajete mesta u svojim kolekcijama njihovim slabašnim i „antifrancuskim“ slikama, dobro ja ću kod vas đakovati, ali onda za navek neka bude kraj tome.
…………
Sa tim raščišćavanjem u samom sebi, došlo je i do toga, da nisam nastavio moj stil iz Pariza u svetlo-seni i boji, nego da sam morao da pronađem način koji će dati najbolje tu svetlost i jasnoću sremske krajine. Ona deluje vedro, jasno, kao ni jedan drugi kraj, koji sam do sada video. Tu sam morao napustiti „tonovanje“ pa se izrazivati bojom i svetlom. To je kraj koji je diktovao moj način slikanja. Zato sam morao pribeći konturama, osobito u slikama sa telesnima, da ne unosim tamne plohe oko telesa, da izradim sa njim ono što se inače čini sa tamnijim tonom. Konturom mogu lakše sunce da izrazim kao i jako svetlo. Motivi tih slika su pokupljeni sa raznih strana šidskog kraja, pa složeni tako kako ih vidite na mnogo slika, uvek slične, zato dobijem delovanje jedinstveno, utom ciklusu kompozicija.
1) Ubilačka racija je tog kasnog ljeta pogodila 6000 ljudi, uglavnom Srba, uz koje su stradali i Romi i Jevreji.
2) Pisma iz Šida (Galerija Sava Šumanović , Šid 2014) Marije Demšar (1910-1989); priredile: Vesna Burojević i Marija Stanonik, kćerka autorice pisama. Na osnovu pisama te djevojke iz Slovenije, u kojim ona takođe govori o umjetniku u ratnim godinama u Šidu, reditelj Nikola Lorencini je ostvario dokumentarni film Slikar i beračica grožđa (2014).
