Aleksandar Tišma - Foto Branko Lučić - Matica srpska, Novi Sad, Serbia (CC 3.0 )
Povodom dvadesetogodišnjice odlaska Aleksandra Tišme (1924 – 2003), srpskog romansijera, pisca pripovijedaka, drama i eseja - osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića
Pišem ovaj osvrt sjećajući se jedinog a slučajnog telefonskog razgovora sa Tišmom, već davnog ljeta 2001. To iznenađenje su mi priredili moji prijatelji: novinar Paolo Rumic, karikaturist Frančesko Altan i profesor Emilio Rigati. Na putovanju [1] biciklom od Trsta do Istambula, u Novom Sadu su posjetili reditelja Želimira Žilnika. Pritom su sa autorom dokumentarca Tvrđava Evropa posjetili Tišmu. “Ogovarali” su me, toliko da mi je Tišma onomad rekao, vedro: “Kažem im, de da čujem tog vašeg…”.
Ali, prije svega, pišem ovaj tekst o jednom od najprevođenijih i najoriginalnijih srpskih pisaca 20. vijeka misleći na mlade (ali ozbiljne) pisce u Regionu i Evropi. Ako to žele, mogli bi u ovom sumraku značaja književnosti (koji je brojnima svjetlo prodatih primjeraka) naučiti mnogo. Jednostavno, čitajući Tišmu i druge autentične evropske pisce 20. stoljeća, naučili bi mnogo više nego na kursevima kreativnog pisanja; koliko iz opusa pisca kojeg je, kao prije njega Crnjanskog, Selimovića, Kiša i Pekića, “promašio” Nobel, toliko iz njegove biografije.
Ipak, vratimo se Tišmi konkretnije.
Ima li ubjedljivije provjere za djelo jednog pisca od trenutka njegovog bespovratnog silaska sa scene teatra koji se zove život?Aleksandar Tišma kroz tu provjeru prolazi već dvadeset godina - u Srbiji i Evropi. Uspješno - čitan je i danas. U Regionu - nedovoljno, ali već odavno znamo da niko nije prorok u seocima nastalim nakon definitivnog urušavanja Velikog Sela.
O Tišmi, (mada ne obećavam sto posto) ukratko: rođen je 1924, u Horgošu; osnovnu školu i gimnaziju završio je u Novom Sadu. Preživio je rat i radni logor u Njemačkoj. Od 1945. do 1949. radio je kao novinar u Slobodnoj Vojvodini i Borbi. Studije engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu završio je 1954. Od 1949. do 1981. bio je urednik u Izdavačkom preduzeću Matice srpske u Novom Sadu i urednik Letopisa Matice srpske od 1969. do 1973. Prevodio je sa njemačkog i mađarskog. Početkom devedesetih, zgađen nacionalnim okupljanjima u Miloševićevoj Srbiji, boravio je u Francuskoj. Tada je relativno često gostovao u Austriji i Njemačkoj (gdje je bio zahvalan svom izdavaču ali se nije uključivao u opštu antisrpsku klimu). Dobitnik je brojnih literarnih nagrada i priznanja, takođe u inostranstvu. Pomenimo samo neke: NIN-ovu nagradu za najbolji roman (1977), Nagradu Szirmai Karoly (1977. i 1979), Andrićevu nagradu (1979), Nagradu Željezare Sisak (1984), Nagradu za evropski feljton u Brnu (1993), Nagradu Lajpciškog sajma knjiga (1996), Državnu nagradu Austrije za evropsku književnost (1996), Nagradu grada Palerma Mondello (2000). Nosilac je ordena Legije časti Republike Francuske. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti i član Akademije umjetnosti u Berlinu. Umro je u Novom Sadu, 2003. Od 2019. Fondacija Alesandar Tišma dodjeljuje istoimenu književnu nagradu. Njegova djela su prevedena na dvadesetak jezika. Akademska knjiga, ugledni izdavač iz Novog Sada, nastavlja rad na kompletiranju Tišminih izdanja sabranih djela. Dosad je objavljeno 18 naslova u 22 toma, a ukupno ih je predviđeno 28. Njegovo djelo tema je studija na katedrama srpske književnosti u zemlji i Evropi. Na italijanski je prevedeno pet naslova [2].
O Tišmi, sada i o ponečem u subjektivnoj optici autora ovog osvrta.
Šta nalazim da je bitno u brojnim detaljima važnim za Tišmin opus i razumijevanje njegovog života i literarne radionice? Dakle, od slučaja koji se zove susret njegovog oca, Srbina (posvećenog poslu i rado viđenog u veselim društvima), i majke Jevrejke (introvertne, sklone umjetnosti) do Pisama Sonji? (To je knjiga pisama supruzi, koja je na kraju umjetnikovog puta objelodanila Tišmu u intimnom svjetlu muža i oca).
Prije svega - Tišma je bio svoj i u dvojnosti svog identiteta u složenoj i komplikovanoj društvenoj klimi Novog Sada, prije i poslije rata. Bio je zapravo toliko svoj da je umjesto težnje ka centru, tako dragom i umjetnicima, radije ostao vjeran margini. Takav je bio i kad su u njegovim pogledima na književnost, svijet i čovjeka, posebno u njegovim intervjuima tokom devedesetih na Istoriju u Pokretu, osrednji i zavidni umovi nalazili kontradikcije. Naročito u njegovom francuskom periodu. To svoje on je, bez ikakvog čini se, osvajao od rane mladosti. Tome je svjedok njegov Dnevnik – pisao ga je od svoje sedamnaeste godine.
Rat i logor (goli život) u Transilvaniji Tišma je preživio; mladić, bio je koristan kao radnik. Nije zgoreg da se podsjetimo: duh Trećeg Rajha bio je obilježen je i pragmatizmom njegovih vođa i slugu. Određivali su, hladnom racionalnošću, ko je za barake i gasnu komoru a ko za fabriku. Logor je Tišmi uzrokovao njegovo prvo snažno osjećanje pripadnosti kolektivu; ljudskom, ugroženom zlom kojem je on tada pokušavao da nađe metafizičke korijene.
Tišma, odrastao u specifičnoj multikulturnoj atmosferi Vojvodine, mogao je birati jezik svog književnog iskaza. Odabrao je srpski. Njegov i Kišov slučaj su u koincidenciji: autor mora da piše jezikom koji najbolje poznaje i ne bi ga zamijenio za drugi. Istina, Tišma je tokom boravka u Francuskoj, kao i Kiš, po potrebi pisao i na francuskom.
Iskustvo prevodioca i redaktora djela drugih pisaca ostavilo je dubok trag u Tišminoj radionici (pored srpskog i mađarskog, Tišma je tečno govorio engleski, nemački i francuski): uticalo je na stvaranje njegovog neumoljivog odnosa prema jeziku. Prije šezdesetak godina odbijen je rukopis njegovog prvog romana, ali je pisac kasnije izrazio svoju zahvalnost osobi koja mu je taj rukopis vratila na doradu. Tako se, i putem jezika (koji je autentičnim piscima sve), rađao Tišma, pisac modernog realizma, neumoljivi posmatrač sebe i drugih.
Kad je već riječ o realizmu, Tišma je potrebu za iskazom o jevrejskoj komponenti svog bića i iskustva o zlu logora i rata, definitivno osvojio svojom posjetom Aušvicu, početkom šezdesetih. Svojevremeno, na zahtjev jednog njemačkog lista, da mu pošalje jednu svoju fotografiju, Tišma je poslao fotografiju dječaka iz Varšavskog geta, sa podignutim rukama. (Znana je onom dijelu čovječanstva koji se nije predao “ugodnostima” zaborava i opire se reviziji istorije). U prilogu je napisao da je fotografisan raznim povodima, kao sin, učenik, student, vojnik, pisac koji nastupa često pred publikom. Sve je to bilo lažno jer nikada nisam bio pravi. Jedino nisam lagao kada sam pisao. Zato vam umesto svoje fotografije šaljem tuđu, ali je priznajem kao svoju. Ne samo što mi je ovaj dečak sličan, fotografija izražava i osnovno osećanje mog sazrevanja: nemoć pred propisima života, čovečanstva i stvarnosti.
Jevrejsko je kod Tišme originalno i neponovljivo. Niko kao on u svjetskoj literaturi nije pisao o Jevrejinu [3] koji je preživio period istrebljenja svog naroda. Otud je Knjiga o Blamu (1972), roman začetak njegovog petoknjižja, i proza u kojoj je Tišma u potpunosti potvrdio svoj credo u stil. Doslovno ga je osvojio u borbi između vlastitih nedoumica, počev od one bitne: ko sam kad pišem? (Petoknjižje? Termin je drag Tišmi, njim je označio svoj najznačajniji prozni opus: Knjiga o Blamu, Upotreba čoveka, Škola bezbožništva, Vere i zavere i Kapo. Uz to, aluzija na Pentateuh, pet Mojsijevih knjiga, nije slučajna; ali, budući da to zahtijeva podug esej, ostajem na ovoj napomeni). U Knjizi o Blamu Tišmin glas je precizan a hladan poput zaleđenog Dunava u koji su mađarski fašisti nakon racije bacali svoje žrtve u Novom Sadu.
Zbirke priča Krivice (1961) i Nasilje (1965) najavljuju korjenitu promjenu u Tišminim opservacijama zla. Prateći sudske hronike, on spoznaje da nije samo rat klica zla. Ono već živi u ljudskom biću, a proklija u društvenim odnosima, počev od onih ljubavnih i porodičnih. To će, kasnije, pisac sažeti u ovoj refleksiji: Pa čovek je kao i životinja. Ima u njemu dobra i zla. Ima pitomine, ima divljine. Željni smo hrane, željni smo pića, željni smo toplote, da budemo pokriveni. I da bismo došli do toga, spremi smo sve da uradimo, i najgore stvari. A pošto je ta spremnost za zlo već u nama – ljudi koji su perverzni, koji imaju neku sklonost nastranu, kod njih se zlo čini i bez te nasušne potrebe…
Neka ovaj prigodni zapis bude razlog da se italijanskom čitaocu, barem nekim kratkim odlomcima, objelodani i Tišma pisac Dnevnika (1942 – 2001) [4]. To je najvažnija Tišmina biografija, njegovo jevanđelje sumnje, u kojem je zauvijek nastanio svoju radionicu, svoju epohu i sebe. Jeste, ima dosta zapamćenja drugih o njemu, ali mislim da je bitnije to njegovo razgolićenje samog sebe, pisca i čovjeka.
Mislim da je predgovor Begunac bez odredišta [5] Dragana Velikića najlucidniji zapis o Tišminom Dnevniku. Evo, za kraj ovom osvrtu, dva djelića tog teksta o Tišminim koracima po pokretnoj stazi koja nas čini prošlim: Šezdeset godina vođenja dnevnika Tišmina je borba protiv zavaravanja sebe i drugih. Ne znam ni za jedan dnevnik u kojem je pisac na takav način, ne štedeći sebe, izvrnuo utrobu i otkrio vlastiti jad i bedu. Nije to činio iz puke želje da šokira i pokaže se u ulozi negativnog junaka, što i te kako zna biti zavodljivo. Često se dešava da pisci u dnevničkim zapisima priznaju zablude, uvrede koje su naneli drugima, da otkriju vlastitu požudu i erotske sklonosti, međutim, ne pamtim da sam negde naišao na priznanje one tako česte ljudske osobine kao što je zavist, ili slabost da se odoli pohlepi i samoživosti, da se ispadne smešan i nemoćan. A baš to čini Tišma tokom šest decenija pisanja dnevnika, nepotkupljivi posmatrač prolaznosti sveta, i sebe u tom svetu (…) Kod Tišme nema ni traga od pokušaja da se vlastita uloga u javnom životu koriguje, da se naknadno obezbedi povoljnija pozicija. U središtu njegovog dnevnika je samo ljudska jedinka. Čitav univerzum sveden je na kubaturu lobanje u kojoj se dešava svakodnevna muka borbe sa samim sobom, sa zlom u sebi, sa strastima i slabostima.
Fragmenti iz Dnevnika (Prvi tom)
18. VI 1958.Rat se ponovo pomalja kao neposredna opasnost: i Rusi i Amerikanci zaoštravaju odnose. Nekada sam na rat mogao da mislim i kao na poprište koje bi poslužilo mome daru da nađe motive za svoj puni rascvat; u korist takve procene kao da su govorili iskustvo koje sam stekao u onom prošlom, sigurno zapažanje koje sam u međuvremenu stekao, najzad naklonjenost morbidnim motivima i temama. No, danas osećam da bih pred užasima jednog novog rata stajao obezoružan. Nemam ni ideja ni ubeđenja, a grubosti mogu samo da mi smetaju, čak ni čuđenje ne izazivajući.Verovatnobihse sklanjao ispred opasnosti koliko bi god to bilo moguće, i ako bih preživeo, izašao bih iz pokolja umoran, posiveo od straha, izbačen iz svih koncepata i ambicija.
22. II 1959.Danas sam završio „Koje volimo“ – definitivnu redakciju – predstoji još samo popravljanje i prekucavanje. Pod izvesnim uglom, ova knjiga bi se mogla smatrati mojim autobiografskim delom: to sam ja. Ako tako jeste, mogao bih sada da krenem slobodnije ka onom što znam – i izvan sebe. Ima mnogo toga što još treba da osvoji moje znanje. Ceo jevrejski kompleks, na primer, jedna je mutna osetljiva gužva u koju se dosad nisam usuđivao da taknem.
27. IX 1959.Polako, kroz neuspehe, izbistrava se moj položaj. Važan u krugu današnje jugoslovenske knji‐ ževnosti ne mogu biti. Treba da sam zadovoljan što u njoj sad preovladava težnja ka evropskim uzorima, pa je moja udaljenost od ambijenta neprimetna. Mogu da živim neojađen, jer sam okružen knjigama. Mogu da pokušam da ostavim poruku о svom posebnom položaju.
15. XI 1960.Juče i danas u Beogradu patnja od samoće. Mislim da sam joj sad odgonetnuo uzrok: mnoštvo autonomnih sudbina kojima velegrad (možda ne zato što je velik, već što je haotičan, za mene nepregledan) obezvređuje izuzetnost moje. Ovde u svojoj palanci, mogu svakog na prvi pogled da kategorišem, da se s njim uporedim, da prema njemu odredim svoju, većinom povoljnu, perspektivu. Tamo, međutim, u prolaznicima čije su mi fizionomije sasvim tuđe, čiji odlomci razgovora donose zatvorene, u odnosu na moj sasvim disparatne, a završene, sobom zadovoljne svetove, osećam koliko je moj slučajan i samim tim beznačajan. Naravno, ovo dovodi u pitanje onu pravu tuđinu za kojom sam čeznuo, u trenutku kad bi postala predeo mog života. A još pre nekoliko dana pomišljao sam s nadimanjem grudi kako će me u nju možda, i možda ipak ne prekasno, baciti neki nered, rat, prevrat, pa je makar to smisao moje sudbine: da ne umem pobediti, ali da ću moći da budem vidovit stranac tamo gde bi drugi bio emigrant.
10. IV 1961.Zbog nepripadanja nijednoj sredini koje me sačinjavaju: jevrejskoj i srpskoj, ne doživljavam stvarnost otvoreno, društveno, nego zatvoreno, pojedinačno. Zato su i u mom sećanju društvene povezanosti zamagljene, i mogu da ih rekonstruišem samo intelektom, dok to pravi, korenit pisac čini instinktom.
12 . XI 1961.Bio u Poljskoj, Beču, Pešti, samo da bih još bolje shvatio koliko sam usamljen i tuđ svemu. Ja sam Jevrej, čovek bez zemlje, ali i čovek lišen jevrejske sposobnosti za brzo prilagođavanje i identifikovanje sa sredinom koja je do juče bila strana.
-----
1 Plodovi tog putovanja su knjige putopisa: Paolo Rumiz – Francesco Altan: Tre uomini in bicicletta (Feltrinelli, Milano 2002); Emilio Rigatti: La strada per Istanbul (Ediciclo, Portogruaro, 2002);
2 Scuola di empietà, Roma, E/O, 1988; Il libro di Blam, Milano, Feltrinelli, 1998; L'uso dell'uomo, Milano, Jaca book, 1988; Kapò, Rovereto, Zandonai, 2010; Pratiche d'amore, Milano, Garzanti, 1993). Dodajmo i knjigu: Danilo Kiš – Alexandar Tišma: Novi Sad. I giorni freddi (ADV Publishing House, Lugano 2012), u kojoj autori pripovijedaju o zločinima mađarskih fašista nad Jevrejima, Srbima i Romima, u glavnom gradu Vojvodine, početkom 1942.
3 Profesorica Ljiljana Banjanin je objavila vrlo zanimljiv esej o Tišmi i Albahariju ()
4 Zahvaljujem Bori Babić, direktorki Akademske knjige na informacijama: “Michael Martens je više puta citirao delove iz Dnevnika u Frankfurter Allgemeine Zeitung-u. Prošle godine je u Nemačkoj objavljena Tišmina autobiografija Sečaj se večkrat na Vali i bila je knjiga meseca u martu”.
5 U prvoj knjizi Dnevnika, Akademska knjiga, Novi Sad, 2018
