Isidora Sekulić
Djelo srpske književnice Isidore Sekulić (1877-1958) nepoznato je u Evropi. Uz osobeni literarni opus, u Srbiji i Regionu nije zaboravljen ni njen doprinos borbi za prava žena u periodu između dva svjetska rata. Zapis našeg saradnika Božidar Stanišića
Ko je Isidora Sekulić (1877-1958)? Njeni romani, pripovijetke, putopisi i eseji potpuno su nepoznati evropskim čitaocima. Ne tražite njeno ime u važnijim istorijama evropskih pokreta za ženska prava. Jednostavno, u matrici evrocentrizma nema mjesta ni za ostale ličnosti evropskog formata koje su ostavile pozitivnih tragova u perifernim kulturama Starog kontinenta.
(Lament je beskoristan! Nego, kako stisnuti kompleksnu biografiju u uske ograde paragrafa jednog prigodnog zapisa? Osjećam se kao pred zahtjevom da lastavicu proguram kroz slamčicu za limunadu!)
Isidora Sekulić je rođena 1877, u bačkom mjestu Mošorin. Od 1883. živi u Zemunu – njen otac Danilo, čovjek širokih kulturnih pogleda, imenovan je za gradskog kapetana. Pored redovnog školovanja, otac se potrudio da joj priušti i privatne časove grčkog i latinskog. Već tada se ponajbolje osjećala u društvu knjiga, tih, kako bi rekao jedan pisac, “hladnih a pouzdanih prijatelja”.
O tom periodu jednom prilikom je izjavila: “U bibliotekama sam bila kao u začaranoj šumi; knjiga je bila moje opuštanje, moj azil i putovanje. Sedela sam po ceo dan sama u kakvom kutiću i prevrtala šarene i svetle kartone po leksikonima i knjigama prirodnih nauka. Tamo se videlo kako bukti polarna svetlost, tamo je bilo onih čudnih tropskih biljaka sa fizionomijom divljih životinja, šuštalo je more i vozile se po njemu grdne galije asirskih veslača…”
Višu žensku školu je završila u Novom Sadu, a Preparandiju u Somboru. U Budimpešti, na Višoj pedagoškoj školi, studirala je jezike i matematiku. Doktorirala je u Berlinu, na katedri filozofije. Nema niti jednog zapisa o njoj u kojem nije podcrtano da je govorila sedam jezika. Odlično je poznavala englesku, njemačku, francusku i skandinavsku književnost, umjetnost i kulturu.
Kao nastavnica, 1897. predaje u Srpskoj višoj devojačkoj školi u Pančevu, gdje ubrzo imenovana upraviteljicom. Dvije godine potom, prešla je u Srbiju. Predaje u ženskoj školiu Šapcu.
Od 1907. godine, piše za list Domaćica, koji izdaje Žensko društvo, i svojim književnim književnim prilozima znatno utiče na svijest svojih čitalaca, bez obzira na njihov pol.
U mladosti je mnogo putovala po Evropi, ali uvijek prethodno dobro pripremljena za susret sa novim krajevima i kultirama. Jedna anegdota: kad je bila u Italiji, uvidjela je da nakon dvogodišnjeg izučavanja italijanske kulture i umjetnosti zna više od muzejskih kustosa.
Njeno prvo djelo, poetsko-meditativna proza Saputnici, objavljeno je 1913.godine, dok je boravila u Norveškoj. (Zbog odsustva nacionalnih i patriotskih tema u njenom prvencu objavljenom u periodu balkanskih ratova kritike joj je uputio Jovan Skerlić, onomad najveći književni autoritet.) U Norveškoj, gdje je osjetila punoću svog literarnog i misaonog potencijala, upoznaje svog budućeg muža, Poljaka dr Emila Stremickog. Pisma iz Norveške1, kojim je ostvarila možda najneobičniju knjigu putopisa evropske literature o ovoj skandinavskoj zemlji (ali i sebi samoj), objavljena su 1914, u Beogradu. “Zahvaljujući” Velikom ratu, Pisma su ostala nezapažena sve do drugog izdanja, nakon skoro četvrt stoljeća.
Po završetku rata, njen muž je iznenadno umro u vozu Oslo-Berlin. Brata i oca već je bila izgubila prije dvadesetak godina. Do kraja života je samovala - u pisanju, čitanju i prevođenju. Samovanje je prihvatila kao usud, i nije se žalila na sudbinu. Prezirala je sve što joj je bilo suvišno za fizički i kreativni opstanak, čak i honorare za svoj književni rad. Voljela je kad neko drugi dobro piše, pa nije slučajna njena kritičarska podrška mladom Andriću. (Kasnije, biće kritična prema njegovoj karakterizaciji ženskih likova, isto tako prema Tomasu Manu.)
Isidora Sekulić
Ostala je u Beogradu gdje je predavala u Trećoj ženskoj gimnaziji, do odlaska u penziju, 1931. Osam godina potom Isidora Sekulić je prva srpska i jugoslavenska žena akademik - primljena je u SANU kao dopisni član, a 1950 kao redovni. Naravno, bilo je nezadovoljnih akademskih glava. Sabijmo to nezadovoljstvo u lakonsko: “Zar ženu u hram mudrosti?” Svakako, muške!
Ne, nije bila sklona ni slavi ni bogatstvu. U pismu jednom prijatelji piše kao da je krivac prijemu u redove tzv. odabranih: “Ja sam skromna, siva figura, nisam bolja od drugih; ne volim značke i povorku koja ide napred. Meni je, dakle, Akademija priredila zbunjenost veliku”.
Za vrijeme nacističke okupacije, Isidora Sekulić, ubijeđena antifašistkinja, nije potpisala Proglas okupatorskih vlasti srpskim intelektualcima. ”Ugovor s Đavolom”, kako ga je nazivala, potpisali su, valjda božanski mudro, brojni beogradski intelektualci. Odmah po oslobođenju uključila se u rad AFŽ, te izabrana u glavni odbor Fronta Srbije.
Bio je to, čini se, logičan nastavak njenog angažmana za emancipaciju i prava žena. Započet njenim književnim prilozima prije Velikog rata, nastavljen je u poratnom periodu članstvom u nestranačkom, feminističkom Društvu za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava. Bila je uključena i u djelovanje Srpskog narodnog ženskog saveza, takođe Narodnog ženskog saveza SHS. Na Drugom kongresu Narodnog ženskog saveza SHS izvijestila je skup o radu Međunarodnog ženskog saveza u Oslu, kome je prisustvovala zajedno sa članicama iz Zagreba i Ljubljane. Aktivistkinje iz područja koja su ušla u sastav SHS, ukazivale su ženama da imaju iste probleme: uskraćena politička prava i dominaciju nacionalnih pitanja koja su bila iznad socijalnih pa tako i ženskih pitanja. Nakon svih svojih vatrenih zalaganja za ženska prava, povukla se iz svih pokreta nezadovoljna nespremnošću mnogih aktivistkinja za konkretne akcije. K tome, mrzila je ogovaranje, njoj odvratni metod širenja neistina. O tome su ostale njene sarkastične riječi: „Radoznalost je strašna energija. Žene bi, dakle, trebalo pustiti u nauku. Ubrzo bismo znali da li ima ljudi na Marsu, i ujedno ko se od koga razvodi.”
Iz intervjua koji je od nje zatražio Miloš Crnjanski vidljivo je da je cijenila slobodu ali ne i feminizam. O tome dovoljno govori ova njena izjava: "Sa feminističkim naporima se prvo identifikovalo bilo: zbrisati kuću, tiraniju domazluka i porodice, a ja mislim da bih, kao i svaka žena, mogla biti srećna samo u porodici…” Pred kraj života izjavila je u razgovoru sa Grozdanom Olujić: „Mene je vaspitao muškarac, otac. A to je ostavilo traga na mom karakteru i stvaralaštvu. Ne volim prazna naklapanja. Ako nema šta da se kaže, bolje je ćutati”.
Jedna od knjiga iz moje lične biblioteke na koju, vjerujem, nikad nije pala prašina, jesu Pisma iz Norveške Isidore Sekulić. Putopis koji nije kao bilo koji drugi. Kad god se vraćam tim Pismima, pomislim da uvijek i samo treba čitati pisce kod kojih je riječ mjera misli a misao mjera riječi. Osobena je i u svom najpoznatijem djelu Kronika palanačkog groblja, romanu i danas modernom po formi, dubokom po zahvatu u psihologiju likova za koje je podsticaj našla u stvarnim činjenicama o nekim licima koja počivaju na zemunskom groblju, gdje su sahranjeni njen otac Danilo i brat Dimitrije. Jedno od najdubljih djela o Njegošu je upravo njena knjiga Njegošu knjiga duboke odanosti.
Skromna prizemnica u Beogradu, u kojoj je živjela posljednjih dvadeset godina svog vijeka, nalazi se na Topčiderskom brdu. Za života ju je otvarala za svoje prijatelje i poštovaoce svakog četvrtka. Svu svoju imovinu zavještala je Univerzitetetskoj biblioteci Svetozar Marković. Sve, od svojih okruglih naočala, lupe za čitanje i pisaće mašine, do bogate biblioteke i nevelike zbirke umjetničkih slika. Po sopstvenoj želji, onog dalekog proljeća 1958, sahranjena je u najobičnijem drvenom sanduku, umotana u običan čaršaf.
U Srbiji njeno ime nose ulice i škole, a od 1968. i ugledna književna nagrada koju dodjeljuje beogradska opština Savski venac. Njena djela objavljuju se i danas, kao da se radi o savremenom piscu.
Na kraju, da dodam: Voljela je svoj narod ali na način jedne kritičke ljubavi. Kad bi uz Pisma iz Norveške njeni Zapisi o mom narodu bili u obaveznoj lektiri (i ne samo u Srbiji), vjerujem da bi bilo mnogo više mladih koji bi njegovali kritičku misao o “svojima”. U nacionalizmu je vidjela veliko zlo i odmak od civilizacijskih normi.
…..
Fragmenti iz Pisama iz Norveške
Na kamenu je sav život Norveške, sav njen karakter, sva njena nesreća. U vodama je sva njena lepota. U šumama njena mašta. Na zapadnoj, razuđenoj i rascvetanoj obali poređani su raskošno lepi i jezovito ćutljivi fjurovi sa svojim dolinama, i posejane su varošice, pune hitrog života mornara i šarene graje pristaništa. A u unutrašnjosti, teško pritiskuju i zemlju i ljude puste snežne poljane, fjelovi (Fjeld), i kamenjari, i teško i nepravilno se podižu varoši na rasplinjeno slojevitim ili kupasto zaobljenim, često kao staklo glatkim brežuljcima i blokovima stena koji na svakom koraku strče iz zemlje, a koje je tako teško sravniti sa zemljom.
(…)
Engleski pesnik Šeli je pisao da su san i smrt deca tamne noći. Na severu, kad nastanu mesecima dugi dani ili bele noći, bogme se i san i smrt dešavaju pri osvetljenju, Mučno je to. Severno osvetljenje ne samo da čoveku svetli, ono čoveka gleda i vidi kao neko natprirodno oko. Čovek se i na to strasno zagleda, i samo g l e d a. Vid živi u čoveku odeljenim životom, i to užasno muči. Čovek se divi, boji se i muči se. Jesu li te raskošne boje na nebu vazdušne varke, ili su to neke stvarne – mi, ljudi, neobično volimo i cenimo reč stvarno – neke stvarne objektivnosti. Mali čovek, čovek s juga naročito, koji tu severnu svetlost ne s h v a t a, oseća pod njom i pred njom neku raskošnu, neku uzaludnu svečanost. Šta je to? Možda će malo posle početi novo stvaranje sveta. Možda se to mi, ljudi, preobražavamo...
(…)
Čovek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim. On je nomad po volji božijoj, koja ga je stavila među ogromna prostranstva neba i zemlje. Davnašnja i današnja strast, da se leti, putuje bez putanja i stanica i granica, to je proboj nomadstva čovečije prirode. Volja božija: to su staze i reke, putovanja i sretanja i nizovi života i drugova; a ne države i granice, kolje i bajoneti, palanke-tamnice u kojima slobodnog čoveka kao miša davi gospodar, sused, običaj, kritika. Tristan od množine želja nije mogao da umre; a svaki čovek ima krik onog pesnika koji je zapisaoi: Ili asketstvo ili putovanja, jer ništa drugo nema!...
---
1 Nakon 95 godina od objavljavljivanja na srpskom, ovo djelo je konačno prevedeno (barem) na norveški. Prevod je plod angažmana Dr Zorice Mitić, Beograđanke koja od 2000. živi i radi u Oslu kao specijalista anesteziolog i psihofiziolog. (Isidora Sekulič, Brev fra Norge. Oversatt av Zorica Mitic og Jostein Sand Nilsen. Oslo: Kolon forlag, 2009.)
