Var (diac82/flickr)
"Nije riječ o knjizi koja se lako čita, niti lako prevodi. Prisiljava me na neprestano pomicanje mojih osobnih granica, suzbijanje predrasuda toliko ukorijenjenih baš tamo gdje sam čvrsto vjerovala da ih nema".
Prije par mijeseci imala sam zadovoljstvo upoznati Sašu Stojanovića . "Var", njegov posljednji roman, stigao je pošiljkom na moju kućnu adresu za rođendansko jutro. Rastrgala sam omot i prelistala knjigu. Tog dana uistinu nisam vjerovala da može postati djelo koje ću prevoditi i koje će me u potpunosti zaokupiti kao što sam to u ovom trenutku.
Naravno, pročitala sam sve informacije koje su mi bile dostupne o njegovom autoru, mada za odluku o prevođenju pozitivna mišljenja kritičara nisu imala presudnu ulogu: to da ga smatraju jednim od najboljih srpskih pisaca današnjice, čovjekom koji virtuozno upravlja riječima, koji intrigantno i sa znanjem koristi jedan jak, brutalan, psovački govor...itd. itd. Ili to koje je nagrade primio, čestitke i priznanja, omiljenost i uvaženost koju uživa ne samo u vlastitoj zemlji već i van nje, sve to kažem nije probudilo u meni neku veću pažnju. Kao ni činjenica da je u Republici Češkoj knjiga imala dobar odaziv, te nagrađena za najbolji prijevod godine postavljajući se u privilegirani položaj pred novim prijevodima knjiga kao što su Ana Karenjina ili Homerova Odiseja. Da se natjecala sa Praškim grobljem Umberta Ecca za najbolju knjigu godine, nakon čega je autor primljen među članove češkog PEN kluba... Podaci koji bi značili malo ili čak ništa da me u svoju vrijednost nije ubijedio upravo sam tekst koji sam držala u ruci.
Koliki broj knjiga govori o ratu? Koliko se njih od te sveukupne količine odnosi na rat u mojoj zemlji? Ne znam. U principu sam ih uvijek izbjegavala, od prve do posljednje, ponekad čitala samo iz obaveze i nužde da budem informirana o onom što se objavljuje. Odgovornost pri pisanju i dostojanstvo kojim se obrađuje određena tematika su prve karakteristike koje tražim u jednom piscu bez obzira na što se odnosile njegove knjige. Uvijek. Od autora koji se dira u rat sa one strane Jadrana, koji me i dalje boli, tražim mnogo, mnogo više. Strogo odmjeravam njegove stranice i znam da ne bih podržala niti prevodila nekog snalažljivog i spretnog trgovca riječima.
Tko je dakle Stojanović i zbog čega želim govoriti o njemu? Sa diplomom veterinarske medicine 1991. godine obraća se Bolonjskom sveučilištu sa namjerom da kod njih nastavi svoju specijalizaciju. U međuvremenu politička situacija u državi se naglo pogoršava i on odabire da ostane u Srbiji pored svojih roditelja i mlađeg brata. Bez sumnje radi se o jakoj, inteligentnoj ličnosti koja u sebi ne nosi predrasude i mržnju prema drugima, ali možda jednu određenu dozu mladalačke naivnosti zbog koje potcjenjuje snagu Miloševićevog režima kojem se javno suprotstavlja. Posljedice koje snosi su visoke: nekoliko mjeseci zatvora u toku 1994. godine samo su preludij iscrpljujućeg sudskog postupka koji je protiv njega vođen narednih osam godina. Sedam tisuća stranica sudskih spisa, više od 300 dana provedenih po sudnicama u isčekivanju 19 godina robije koliko je zahtjevalo državno tužilaštvo – danas su samo podaci koji govore o tome, uvijek nedovoljno, kakvo breme je bio prisiljen nositi onaj kojeg su podvrgnuli sličnom činu. U tim okolnostima Sašin otac umire od srca, vjerujući i podržavajući sina do kraja, koji će definitivno biti oslobođen optužbi tek 2002. godine, nakon pada režima i vremena neophodnog da se obnove sudski i birokratski sistem. Do tada njegova golgota je još duga. Snalazi se kako najbolje zna i umije, trudi se sačuvati živu glavu i izdržavati obitelj.
Kada 1999. godine počinje regrutiranje za ekspediciju na Kosovo on se iz poslovnih razloga nalazi u Grčkoj gdje se s lakoćom mogao prikriti kao što su to učinili mnogi i izbjeći povratak u domovinu, ali je svjestan da bi u tom slučaju u rat bio poslan njegov brat. Zakon je predviđao da se vojna obveza odnosi samo na jednog muškarca iz svake obitelji. Sa namjerom da ga oslobodi te dužnosti, a da pri tom zaštiti i buduću suprugu te njihovo još nerođeno dijete, koji bi također platili posljedice njegove eventualne neposlušnosti, Saša se vraća u državu te biva poslat na front kao bolničar. Nije nikada bio osoba koja se lako predavala iluzijama, ali na frontu nestaje i najmanja mogućnost zavaravanja prividom: vlada koja ih je poslala da ubijaju i budu ubijeni ne vodi ni najmanju brigu o svojim ljudima. Vjerovatno su svi ratovi isti po hladnoći, gladi i besmislu onoga što se događa. Vojnici su obično meso za klanje među kojim se on nalazi u ulozi onog tko bi im trebao pomoći, praktički golim rukama u nedostatku i osnovnog sanitetskog materijala. Svjestan je u potpunosti da ne može napraviti ništa značajno, ni za sebe ni za druge.
Činjenica da je sam autor učestvovao u ratu doprinosi naravno vjerodostojnosti pisanja, ali po mom mišljenju nikako nije dovoljan motiv da bi se istakle nedvojbene vrijednosti ove knjige. Prva među zaslugama sigurno je apsolutna nepristranost. Nije riječ o političkoj knjizi koja želi poduprijeti određeno uvjerenje već jedan nemilosrdan glas koji bez dvoumljenja optužuje zločin kao takav. Pri tom je potpuno nevažno tko ga je počinio. Njegova kritika upućena je kako srpskim vojnim hijerarhijama o kojima ovisi život i smrt mnogih običnih vojnika poslanih u ratovanje protiv njihove volje, tako istom mjerom i svim onima koji su bombardiranjem odlučili "riješiti situaciju". Za ubijanje ne može postojati prihvatljivo i razumno opravdanje, bez obzira koliko se ponekad velike svjetske sile trudile nametnuti javnosti mišljenje da je to jedino moguće rješenje.
Na drugom mjestu ali zbog toga ne i manje važnom, rekla bih da se nalazimo pred jednim od književnih remek dijela po pitanju njegove strukture. Najveći izazov svakog pisca je pronalaženje s jedne strane odgovarajuće forme kojom izraziti osobno bez da time ostane zarobljenik vlastite individualnosti, a s druge strane da mu ta ista forma omogućava pristup složenim temama kao što je ratna bez patosnog prizvuka. Za Stojanovića se može reći da se ne zadovoljava jednostavnim rješenjima. Književna etika i perfekcija forme u ovom romanu su nerazdvojive. Ako se želi biti iskren i pisati pošteno,[1] sa sviješću i odgovornošću za napisano onda se ne može dopustiti sebi niti najmanja pogreška. Nijedna netočnost, omaška, pogrešno igranje riječima, lapsus, čak niti nedostatak... Drugim riječima devet godina zdušnog rada koji tek sada počinjem nazirati kako prevođenje napreduje, nadajući se da će moje sposobnosti biti na razini zadatka da sav taj trud vjerno uspijem prikazati na talijanskom jeziku. Nepotrebno je spominjati važnost dobrog prijevoda koji čini osnovu i preduvjet za prihvaćanje jednog djela u novoj jezičnoj i socijalnoj sredini. Cilj svakog prevodioca je postizanje one fine ravnoteže između dvije stvarnosti slične po mnogo čemu, a opet tako različite. To sporazumijeva odlučnost i po potrebi neustručavanje za olakšanjem teksta od mogućeg viška riječi koje bi ga samo nepotrebno opteretile u prijevodu, a time onemogućile percepciju djela u njegovoj cjelini. Čuvajući pri tom, naravno, specifičnosti originala.
U ovom smislu prijevod romana "Var" je stalan, neprekidan izazov počevši od samog naslova koji naizgled znači rat jer upučuje na englesku riječ war, a u suštini označava zavarivanje, zavareno mjesto koje pri spajanju metala mora biti brižljivo dotjerano da bi moglo izdržati svu težinu konstrukcije koju nosi. Radi se naravno o pomjeranju optike na onu jaku ili slabu točku u osobi koja joj dopušta ili ne dopušta da popusti pred okrutnostima kojima je izložena. Sam naslov, dakle, ističe poštovanje prema čovjeku koji nastoji ne samo preživjeti rat i vratiti se svojoj obitelji kao prazna ljuštura, već se trudi nadljudskim naporom da ostane potpun mada zna da se ništa iz prošlosti ne može vratiti niti popraviti, a najmanje uzalud potrošeno vrijeme. Istu igru riječi nemoguće je zadržati na talijanskom jeziku što je razlog zbog kojeg budućem izdavaču najiskrenije predlažem da nazove knjigu po jednoj od priča koje ju čine, O sole mio, što odražava ironičan duh koji je osnova svega.
Pojedinačna poglavlja romana nose imena velikih djela europske i svjetske književnosti: od Willa Duranta, Henryka Sienkiewicza, Thomasa Manna i Eugena O'Neilla, preko Jana Kotta, Michaila Bulgakova i Bertolta Brechta, pa sve do Nikite Michalkova i Choderlosa de Laclosa. U njemu se Pirandellovih "šest lica u potrazi za piscem" pretvaraju u troje evanđelista, a Kierkegaardovo "Ili Ili" dobiva sasvim uslovno značenje, dok velikani srpske književnosti – Ivo Andrić, Danilo Kiš, Branko Miljković – zauzimaju konačno njihova zaslužena mjesta u svjetskoj književnoj baštini.
Međutekstovni odnosi nisu ograničeni na jednostavno imenovanje čuvenih prethodnika, svaka stranica, svaka pojedinačna slika romana je gusta mreža aluzija i jedva zamjetljivih nagovijesti. Tako naprimjer jedno horsko odjekivanje zvukova pjesme "tavnim drvoredima, kroz šume i višnjike" želi biti iskaz poštovanja ruskim piscima kao što su Bunin, Ostrovskij i Čehov, vrsta pozivanja koja se u prijevodu može jako lako izgubiti, ako joj se ne prida dužna pozornost.
Upravo Danilo Kiš, još 70-ih i 80-tih godina prošlog vijeka, oštro kritizira zapadnu književnost koja se pretvorila u potrošački artikl, zbog čega i izdavač i čitatelji očekuju od jednog pisca da uvijek održava isti stil bez mjenjanja registra.[2] U romanu Saše Stojanovića, naprotiv, potrebno je prihvatiti promjene stila iz priče u priču, ponekad i unutar jedne od njih. Potrebno je, dakle, pratiti barem trideset pripovjedačkih glasova, ne računajući pri tom mnogobrojne podglasove prisutne u svakoj od priča, trideset kao i dukata za koje je bio izdan Isus Krist. Zadatak šestorice evanđelista, četvoro kanonskih sa Marijom Magdalenom i Judom koji se pridružuju njima, vrlo brzo odaje svoju pravu narav – nemogućnost da bude priveden kraju. Oni su poslani da otkriju Istinu o ratu na Kosovu te da istražuju o Čarliju, piščevom alter egu koji kroz čitavu knjigu ostaje samo povod pripovijedanja. Ono što se u prvom trenutku može činiti linearna i jednostavna istraga raste do nezamislivih granica, šireći se sa svakim novim pripovjedačkim glasom koji uz pružanje informacija o Čarliju iznosi naravno i pojedinosti koje pripadaju njegovom osobnom životu i pogledu na njega općenito govoreći. Pogađa apsurdnost događaja, brutalnost, egoizam, strah, čak i ljubav, prisutna tamo gdje je najmanje očekujemo... Nije riječ o knjizi koja se lako čita, niti lako prevodi. Prisiljava me na neprestano pomicanje mojih osobnih granica, suzbijanje predrasuda toliko ukorijenjenih baš tamo gdje sam čvrsto vjerovala da ih nema, nadvladavanje osjećaja srama koji ne smije ometati moj posao. Ne suditi drugima je zacijelo najteža lekcija koju treba naučiti.
Rijetko se u književnosti događaju tekstovi čija se pitanja nastavljaju umnožavati i nakon čitanja knjige kada je zatvorimo. Nadasve nakon čitanja. Stojanovićev roman je jedan od njih, u kojem svaka sigurnost ne oklijeva pokazati i svoje drugo lice, gdje vjeru i nadu neprestano prati sumnja. Po riječima samog autora to je knjiga u kojoj "je prisutna ona vrsta skepse koja zahtjeva od individue stalno preispitivanje vrijednosti kroz istoriju – 'et vice versa', kulturološko vredovanje istorije civilizacije, filozofije, religije kroz vječni protok vremena – kako se nikada ne bi prepustila slijepom podržavanju ideja, o kojima god da se radilo. Potrebno je uvijek zadržati udaljenost od informacija koje nam serviraju i kritički duh također, znak zdravog razuma. Najveća nesreća koja može da pogodi ljudski rod jeste ratno ludilo, ugašeno svjetlo razuma što se nažalost prečesto događa u balkanskoj stvarnosti "krčme posred puta", gdje je Istina podjednako i posljednji dežurni pijanac i prva nevina žrtva. Taj tunel je uzak i taman, sabatovski[3], i tražeći izlaz iz njega neki stradaju više, drugi manje ... ali su sasvim sigurno svi poraženi."
[1] Izraz koji koristi Danilo Kiš u tekstu iz 1957 godine, "Pohvala spaljivanju" (Varia) – Kondenzacija i skraćivanje kao književni postupak kod Kiša nikad nisu bili samo način da se postigne estetska perfekcija. Podjednako je važna i nerazdvojiva potreba za književnom etikom. “Pohvala spaljivanju” može se smatrati vrstom pozivanja na spašavanje autokritike, gdje Kiš potvrđuje stav da je potrebno biti "pre svega čovek pa tek onda umetnik" koji tek onda treba i može "pisati pošteno".
[2] "[…] traže od tebe da im ponoviš ono što im je već poznato, da čuvaš svoj "rukopis", svoj zaštitni znak. Ja sam srećom, s te strane, miran, te mogu čiste savesti i natenane da tragam za novom temom i novim prosedeima, iz knjige u knjigu." Kiš D., Tražim mesto podu suncem za sumnju (Cerco un posto sotto il sole per il dubbio), in: Život, literatura (Vita, letteratura); priredila Mičinović M., Narodna biblioteka Srbije, Beograd 2003 (CD-rom) – l'intervista del 1984 – Potreba za promjenom potiče autora prema stalno novim formalnim riješenjima ne samo iz knjige u knjigu, već ponekad unutar knjige same, u neprestanom traženju potpuno adekvatne forme prikladne da bi se njom izrazila određena tematika. Po njegovom osobnom mišljenju, amblemski primjer istrage o mogućnostima variranja na jednu temu je roman Peščanik: "Imam potrebu za promenom u neki drugi registar, iz mola u dur, i obratno, kao što imam potrebu da variram i stavove, „dolente“ u „stacato“, da lirske, „pesničke“ fragmente smenjujem esejističkim itd. […] Kad čovek isprobava jednu temu, hoću da kažem na hartiji, pišući, ostaje mu da otkrije jedan od mogućnih prosedea, najpogodniji za određenu temu. A koji za neku drugu temu, drugu priču, nije pogodan. […] kao najeklatantniji primer variranja teme može se uzeti Peščanik, u kojem ima četiri različita rukopisa koji se smenjuju".
[3] Misli se na argentinskog pisca talijanskog porijekla, Ernesta Sábato, čiji prvi i najpoznatiji roman nosi naslov "Tunel" (El túnel), 1948.
