Turska: izgubljeno djetinjstvo sirijske djece

Procenjuje se da je svako deseto sirijsko dijete u Turskoj primorano da radi kako bi izdržavalo svoju porodicu. Ta situacija prijeti da dovede do gubitka čitave jedne generacije. Analiza

Jedan odjevni predmet, jedna etiketa: “Made in Turkey“. Ušivena od strane Mohammeda – jedanaest godina – ili Rane – petnaest godina. Dva imena kojima se gubi trag među milijunom i pol sirijske djece pristigle u Tursku bježeći od ratnih sukoba u svojoj domovini.

Turska je trenutačno zemlja sa najvećim brojem izbjeglica na svijetu. U proteklih šest godina u nju je pristiglo više od 2,7 milijuna Sirijaca u bijegu od rata. Prema podacima UNICEF-a, od ukupnog broja sirijskih izbjeglica 54 odsto su maloljetnici, među kojima je 850.000 djece školske dobi, od koje čak 500.000 nema pristup obrazovanju.

Prema jednom istraživanju provedenom od strane udruženja Gündem Çocuk, u proteklih pet godina u Turskoj je rođeno preko 200.000 sirijskih dječaka i djevojčica. Brojka koja sugerira urgentnost obezbjeđivanja adekvatnih mjera zaštite, počev od onih koje se tiču uslova života njihovih porodica. Naime, odsustvo adekvatnog mehanizma za integraciju odraslih izbjeglica na tržište rada, i u društvo uopće, ima negativne reperkusije na njihovu djecu, koja su primorana ne samo da rade, nego vrlo često i da prose, dok djevojčice nerijetko bivaju prisiljene na udaju u vrlo ranoj dobi. Postoji dakle opasnost da jedna čitava generacija sirijske djece bude izgubljena.

Unatoč postojanju nemalog broja provedbenih problema, takozvani režim “privremene zaštite“, koji zvanična Ankara primjenjuje prema sirijskim izbjeglicama – koje usled geografske rezerve Turske prema Ženevskoj konvenciji nemaju mogućnost dobijanja izbjegličkog statusa – garantira pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, kao i pristup obrazovanju, s mogućnošću pohađanja državnih škola ili jednog od 400 privremenih centara za edukaciju. U siječnju 2016, otpočelo je i izdavanja radnih dozvola sirijskim izbjeglicama, ali brojne birokratske začkoljice čine tu proceduru sporom i još uvijek neefikasnom, što potvrđuje i podatak da je do kraja 2016. radnu dozvolu dobilo svega nešto više od 10.200 Sirijaca.

Nužno je pri tom napraviti razliku i između uslova života izbjeglica smeštenih u nekom od kampova podignutih od strane turske vlade i onih s kojima su suočene izbjeglice primorane da se za smeštaj i hranu snalaze same. Naime, 25 postojećih kampova – od kojih su neki veoma dobro opskrbljeni, imajući škole, ambulante, prostore za rekreaciju, i gdje izbjeglice dobijaju skromnu mjesečnu novčanu naknadu (85 turskih lira, oko 20 eura) – imaju kapacitet da prime svega oko 272.000 izbjeglica, tako da preostalih 90 odsto uglavnom živi u mestima na granici sa Sirijom (Kilis, Gaziantep, Urfa, Hatay) ili u predgrađima velikih gradova.

Maloljetni radnici

Upravo u velikim gradovima, uključujući Istanbul, mnoštvo sirijske djece našlo je zaposlenje u tekstilnim radionicama, fabrikama obuće, barovima i restoranima, te u sektoru poljoprivrede. Iako ne postoje zvanični podaci o broju maloljetnih radnika, prema procenama UNICEF-a svako deseto sirijsko dijete primorano je da radi ne bi li pomoglo svojoj porodici, uglavnom šest ili čak sedam dana u tjednu, po više od osam sati dnevno. Uglavnom je riječ o teškim poslovima – više istraživanja na terenu je pokazalo da maloljetni radnici trpe fizičke bolove, kao i psihološko zlostavljanje – često čak opasnim i štetnim po zdravlje, zbog izloženosti opasnim kemijskim tvarima bez ikakve zaštite.

U Turskoj, gdje siva ekonomija čini čak 32 odsto BDP-a, djeca mnogo lakše pronalaze posao nego odrasli. Kako navodi Aziz Çelik, iz istraživačkog centra pri turskom sindikatu DISK, “većina poduzeća koristi djecu mlađu od 18 godina kao jeftinu radnu snagu.“ Sama mogućnost sticanja radne dozvole od strane odraslih izbjeglica nije dovoljna kako bi se promijenilo trenutačno stanje, s obzirom na činjenicu da birokratska procedura vezana za zapošljavanje ne ide na ruku ni poslodavcima, koji bi bili primorani obezbjediti isplatu zakonom garantovane minimalne zarade od oko 400 eura, ni samim izbjeglicama (procenjuje se da na turskom crnom tržištu radi od 300 do 500 hiljada nekvalifikovanih radnika sirijskog porijekla) koje, pristajući na plate manje od prosječnih, kada je riječ o sivoj ekonomiji imaju primat nad domaćom radnom snagom. Sve ovo ima za posljedicu da, u situaciji kontinuiranog degradiranja uslova rada, zapošljavanje djece postaje neka vrsta surogatnog rješenja za obe strane.

Tekstilni sektor

Među sektorima turskog gospodarstva, upravo tekstilni zapošljava najveći broj maloljetnih izbjeglica iz Sirije. Taj sektor je drugi po značaju u zemlji, sa ukupnim prihodom od 40 milijardi dolara, uz napomenu da je Turska treći izvoznik tekstilnih proizvoda ka tržištu Europske unije. Nedavna saznanja o iskorištavanju sirijske djece ne samo u nelegalnim tekstilnim radionicama, nego i u onim gdje se proizvodi odjeća poznatih svjetskih marki, bacaju dodatno svjetlo na rasprostranjenost onog fenomena, skrećući pažnju na činjenicu da potplaćen i mukotrpan rad na koji su primorane stotine maloljetnika već uveliko predstavlja sastavni dio proizvodnog lanca velikih europskih brendova, što potvrđuje i jedna nedavno objavljena studija londonskog Business and Human Rights Resource Centre.

Maloljetni rad je oduvijek predstavljao ozbiljan problem u Turskoj, gdje prema zvaničnim podacima na tržištu rada ima preko 890.000 djece. Pristizanje velikog broja maloljetnih izbjeglica iz Sirije, u veoma teškoj situaciji, samo je dodatno produbilo tu rak-ranu turskog društva, koja – kako se navodi u jednom izvješću pripremljenom od strane humanitarne organizacije “Support to Life“ u suradnji sa UNICEF-om – prijeti da potpuno izmakne kontroli ukoliko se urgentno ne pristupi njenom rješavanju.