Europska unija otvara vrata gruzijskim državljanima

Europski parlament je 2. veljače izglasao liberalizaciju viznog režima za građane Gruzije. Sada se čeka još samo formalna potvrda Vijeća, a već krajem ožujka se očekuju i prvi putnici

Europska unija je konačno otvorila svoja vrata gruzijskim državljanima, za koje će putovanje bez viza u šengensku zonu uskoro postati realnost. Naime, Europski parlament je 2. veljače dao zeleno svijetlo za liberalizaciju viznog režima za Gruziju, čiji će državljani od kraja ožujka moći slobodno putovati, turistički ili poslovno, u zemlje šengenskog prostora i u njima boraviti do 90 dana tokom perioda od šest mjeseci. Osnovi preduvjet je posjedovanje biometrijskog pasoša, a glavno ograničenje se odnosi na nemogućnost traženja zaposljenja.

Ovom odlukom, usvojenom velikom većinom glasova eurozastupnika – 553 za, 66 protiv i svega 28 uzdržanih – okončan je proces formalno otpočet prije godinu dana, ali čiji korijeni sežu desetljećima unatrag, s obzirom da se radi o zemlji koja sebe doživljava kao dio Europe u istorijskom, vrijednosnom i svakom drugom smislu. Riječ je o veoma bitnoj odluci koja, prema mišljenju brojnih analitičara, predstavlja izraz povjerenja prema novoj vladi, izabranoj prije nekoliko mjeseci, i podsticaj u pravcu reformi.

Nakon dvogodišnjih pregovora, u Briselu je lipnja 2014. potpisan Sporazum o asocijaciji i slobodnoj trgovini između Europske unije i Gruzije, kojim je predviđeno ukidanje carinskih barijera, te čitav niz mjera libralizacije, uključujući i onu koja se tiče viznog režima. Unatoč činjenici da je gruzijska strana u predviđenom roku ispunila preduvjete za stupanje tog sporazuma na snagu, izbjeglička kriza i strah od novog priljeva migranata učinili su da njegova formalizacija bude odlagana mjesecima.

Proces se pomjerio sa mrtve tačke tek nakon postizanja dogovora između Europskog parlamenta i Vijeća – tijelo zaduženo za definiranje političke agende i prioriteta EU – o mehanizmima kontrole provođenja i privremene suspenzije sporazuma o viznoj liberalizaciji, odnosno o tome da li i kada ju je moguće ukinuti.

Nije se dugo čekalo na prve oduševljene reakcije i političke komentare. Jedan od potpredsjednika Europskog parlamenta, poljski zastupnik Ryszard Czarnecki izjavio je u Briselu da je Gruzija “sastavni dio“ i “krišćanska nacija u srcu europske civilizacije i kulture“. U Tbilisiju je pak gruzijski premijer Giorgi Kvirikašvili izrazio putem Facebooka svoju ushićenost tim “istorijskim trenutkom“, objašnjavajući svojim pratiteljima, kojih ima 140 tisuća, kako je taj “opipljivi rezultat politike pridruživanja Europskoj uniji“ korak napred na putu “ka pretvaranju naše zemlje u istinski europsku državu, u punopravnu članicu euroatlanske obitelji“.

Od svih kavkaskih zemalja, Gruzija ima najsnažnije proeuropske aspiracije. Formalno pristupanje europskom bloku, koje je, bar kako za sada stvari stoje, odgođeno sine die, primarni je cilj gruzijske spoljne politike od 2003. kada je Revolucija ruža – predvođena kontroverznim bivšim predsjednikom Mihailom Sakašvilijem – otvorila put procesu reformi, koji nastavljaju slijediti i naredne vlade, doduše gajeći različite odnose s Moskvom.

“Priključivanje Gruzije trenutno nije u briselskoj agendi, i mi smo toga svijesni“, izjavila je gruzijska ambasadorka pri EU Natalie Sabanadze. “Ipak, Gruzija ostaje uporna u svojim naporima da slijedi proces euroatlanskih integracija, unatoč teškoćama i troškovima koje on povlači sa sobom“.

Zlatno doba proširivanja EU na Istok pripada prošlosti. Politička klima se promijenila od kada je Europska unija 2004. prihvatila deset novih članica, te iznenađenja poput Brexita nisu ništa drugo do najeklatantniji primjer rastućeg euroskepticizma.

Ne treba, međutim, zanemariti ni ruski faktor. Objašnjavajući značaj nedavne odluke Europarlamenta po pitanju vizne liberalizacije za Gruziju, Kornely Kakachia, profesor političkih nauka na Državnom univerzitetu u Tbilisiju, rekao je za OBC Transeuropa da “ova odluka znači veće povjerenje i veći manevarski prostor u odnosima sa Moskvom koja je godinama pokušavala ubjediti Gruzijce da Brisel, i Zapad uopće, uopšte ne mare za Gruziju. Znači i to da izgradnja demokratske države na Južnom Kavkazu nije nikakva himera nego sasvim realna mogućnost. Ta odluka je neka vrsta potvrde da se Gruzija kreće u dobrom smjeru ali i upozorenje da se ostane na putu reformi u koje je toliko ulagano tijekom proteklog desetljeća“.

Dugo iščekivanje

Do Tbilisija pak dopiru samo daleki odjeci skepticizma – atmosfera na ulicama prestonice je nalik prazničnoj – i čini se da svi imaju razlog za slavlje. Giorgi Mechelašvili, inžinjer koji se opredjelio za karijeru taksiste jer “u današnje vrijeme bolje se zarađuje za volanom“, moći će posjetiti kćerku koja radi u Njemačkoj. Za Eku Tsuladze, dvadesetjednogodišnju studentkinju europske istorije i prava, olakšan ulazak u EU od vitalnog je značaja za “nastavak studija i razmjenu ideja sa drugim studentima koji se, poput mene, osjećaju Europljanima, iako to danas izgleda više nije u modi“. Brojni su i oni koji žude za putovanjima turističke prirode, poput prodavačice Khatune Abuladze, kojoj se san o vožnji gondolom u Veneciji sad čini dostižnijim.

Radost dostignutog cilja potire frustriranost mukotrpnom procedurom koja je prethodila zelenom svijetlu Europskog parlamenta, čije je dobijanje usledilo tek nakon prevazilažnja brojnih prepreka postavljenih od strane Europske komisije i Vijeća. Duga stagnacija procesa vizne liberalizacije za građane Gruzije svjedoči o postojanju duboko divergentnih mišljenja unutar europskih institucija po pitanju otvaranja granica, kojem se neke države članice jasno protive.

Pregovori o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i Gruzije zvanično su otvoreni 4. srpnja 2012, nakon čega je Brisel, u veljači iduće godine, predstavio zvaničnom Tbilisiju detaljan akcijski plan za njegovo provođenje. Uvjeti postavljeni pred gruzijske vlasti bili su rigidni: borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, usklađivanje zakonodavstva u području zaštite osobnih podataka, usvajanje antidiskriminacijske legislative, zaštita nacionalnih manjina, te reforma pravosudnog sustava usmjerena postizanju većeg stupnja neovisnosti.

Pomaci na zakonodavnom i egzekutivnom polju pomno su promatrani u periodu između studenog 2013. i prosinca 2015. godine kada je Europska komisija predstavila svoje poslednje izvješće, u kojem stoji da je Tbilisi zadovoljio sve parametre vezane za viznu liberalizaciju. Komisija se ponovo oglasila u ožujku 2016, poručujući da su se stekli uvjeti za stavljanje Gruzije na bijelu šengensku listu, ali neplanirani događaji prolongirali su donošenje konačne odluke. Pod dojmom izbjegličke krize, Njemačka, Francuska i Italija zatražile su uvođenje korektivnog mehanizma koji bi omogućio suspenziju bezviznog režima u slučaju nastupanja iznimnih migracijskih okolnosti.

Otuda je i proistekao dogovor, postignut krajem 2016, o reviziji mehanizma za suspenziju bezviznog režima, kojim je Europskoj komisiji i državama članicama omogućeno da, ako se utvrdi da je to nužno, po hitnom postupku pokrenu proceduru za ponovno uvođenja viza. Aktiviranje ovog mehanizma predviđeno je u određenim situacijama: porast broja državljana trećih zemalja koji neregularno borave na teritoriji Europske unije, porast neosnovanih zahtjeva za dobijanje azila, izostanak suradnje po pitanju readmisije migranata. Ukoliko nastupe takve okolnosti, dolazi do suspenzije bezviznog režima na šest mjeseci, s mogućnošću produživanja te mjere na godinu i pol dana.

Gruzijski premijer Giorgi Kvirikašvili izjavio je da je ubjeđen u to da će njegovi sunarodnici umjeti pametno iskoristiti mogućnost koja im se pruža. Drugim riječima, dovoljno je da nekolicina zabrlja i cijela zemlja će ispaštati.

“Ko posljednji izađe, neka ugasi svijetlo“

Prema mišljenju Mariam Grigalašvili, analitičarke Gruzijskog instituta za političke studije, “mogućnosti da mehanizam (suspenzije) bude primjenjen na Gruziju su minimalne“. Međutim, sada kad je priželjkivana privilegija postala stvarnost, nužno ju je adekvatno objasniti. Pošalica koja se često čuje : “Ko zadnji ode, nek ugasi svijetlo na aerodromu“ vjerno dočarava opći dojam da će sada svi Gruzijci pohrliti ka Europi.

“Postoji urgentna potreba za pokretanjem informativne kampanje kako bi se građanima objasnilo što točno podrazumjeva ova odluka“, ističe profesor Kakachia. “Taj posao mora obaviti vlada, uz uključivanje civilnog društva, medija i akademske zajednice, kako bi se bolje kontrolisala očekivanja i zaštitilo od razočarenja. Moramo biti kreativni“.

Zvanični Tbilisi promatra liberalizaciju viznog režima i u kontekstu unutarnje politike. Naime, jedan od efekata ove odluke jeste i nada u poboljšanje odnosa sa Abhazijom i Južnom Osetijom, s obzirom da će i građani ovih dviju separatističkih regija moći slobodno putovati u Europu ukoliko posjeduju gruzijski pasoš. Međutim, pismo namjere, koje je gruzijski ministar spoljnih poslova Mihail Janelidze objavio na svom zvaničnom Twitter nalogu, odmah je “rastrzano“ od strane de facto vlasti u Suhumiju i Chinvaliju. U svom saopćenju za javnost, zvanični Suhumi je definirao pristup gruzijskih vlasti kao “neotesan“, kao “još jednu u nizu zamki za građane Abhazije u vidu ukidanja viznog režima za putovanje u europske zemlje“, dodajući da će pokušaj “privoljavanja abhazijskih građana da se vrate pod okrilje Gruzije propasti“.