Ovo je prvi od dva odlomka iz novog romana Iana Bancrofta, koji pripovijeda o životima obilježenim prošlim i sadašnjim ratovima i čiji se glavni junaci (L., U., K. i A.) suočavaju s dilemama o istini i pravdi, s borbom za pomirenje i oprost
Posežući desnom rukom, A. je podigla Tužiočevo pismo prema svjetlosti. Papir na kojem je pismo bilo napisano se činio žućkastim, kao da je poslato davno, iz nekog drugog doba; naprosto kao da je neki hroničar iz daleke prošlosti svoju pažnju usmjerio na prepričavanje detalja njihove sadašnjosti, kao da se radi o nekim historijskim ljetopisima, u kojima je tinta već izblijedjela, a moljci već dobrano nagrizli stranice, kako bi se one teže pratile, ili pomiješale. Samo će neki predani hroničar, u svojoj želji da osvoji poneko zrnce zlatne prašine historije, noseći bijele rukavice, kakve se koriste za dragulje neprocjenjive vrijednosti, kroz povećalo kroz koje napreže jedno oko, moći nanovo restaurirati te iste riječi i dati im novu važnost, novi smisao. Kroz povećalo kroz koje sija svjetlost prošlosti i iskrvljeno pada na sadašnjost.
Nije nikakva slučajnost da su biblioteke i muzeji među prvim objektima koji su počeli nestajati nakon izbijanja rata. Važni rukopisi i nadgrobni spomenici - pažljivo urezivani, iscrtani ili ušivani, optočeni bakrom i zlatom, nitima pamuka i svile, na pergamentu ili izbijeljenoj telećoj koži – u jednom trenu su zauvek izgubljeni za čovječanstvo. Nisu to bile samo tek neke niti papira, nego je to bila fina pređa suživota kojom su svi bili obgrljeni. Tek će nekoliko dragocjenih knjiga spasiti opečene ruke onih koji su se probijali i srljali kroz kiše metaka, koje su ispaljivali oni koji su bili nepkolebljivi u svojoj odlučnosti da unište. Poginut će mlada bibliotekarka, spašavajući tomove knjiga koje plamen nije uspio dohvatiti, ubijena snajperom, preciznošću decimalnog sistema kojim je ovladala. Dok je njeno beživotno tijelo padalo, uz njena prsa je bila stisnuta knjiga. Nije važan naslov te knjige, jer u njenim očima svaki je bio vrijedan spašavanja. Violončelista će gudalom oplakivati njenu i smrt svih drugih usred ruševina.
Ovdje su historiju bilježili i pisali kaligrafi, prosvjetitelji, hroničari, oni koji su davno nekada bježali od Inkvizicije i preživjeli fašizam i koji su zalagali svoje živote, kako bi osigurali da ovi neprocjenjivi radovi prežive i dočekaju barem još jednu generaciju. Za sve njih prijetnje su bile istinske i velike, jako ozbiljne, pa čak i na onim mjestima za koja se smatralo da su manje sklona stradanju. Kad bi se svaka suza, prolivena zbog ovih neprocjenjivih gubitaka baštine, skupila u jednu ogromnu kapsulu, ili u hiljade srebrnih vrčeva, njima bi se mogli ugasiti i ukrotiti svi ovi požari. Milioni sićušnih fragmenata, svaki jedinstven kao pahulja, iz vatre se podizao, nošen vrtlogom vjetra, i upadao u oči i grla onih koji su zauzeli sva okolna brda. Ni to im ne izmami nijednu suzu; svjedno ne osjetiše grižnju savjest.
Nisu to bili samo cigle i malter, već mjesta s kojima su se ljudi identificirali, u čijoj su svjetlosti i sjeni rasli i odakle su crpili svoju inspiraciju. Pa čak i ovakvima kakvi jesu – oronulih temelja i škripave drvene građe; kao neke gigantske ruševne skulpture; otpalih crijepova i zahrđalih gvozdenih šarki; razbijenih staklenih vitraža – oni su svojom maštom svakom ovom zdanju vraćali nekadašnji sjaj. Mnogi historijski objekti su se u konačnici vratili u svoje prvobitno stanje, izbrisavši ožiljke rata sa sebe. Ove savršene replike stoje veličanstveno; dozvoljavaju i počiniocima i njihovim potomcima da zaborave na sulude zločine počinjene u njihovo ime.
Uklanjanjem mrlja i ožiljaka, ti podsjetnici na nasilje i krvoproliće se razvodnjavaju, pa čak i potpuno uklonjeni, i osuđena još samo na sjećanja onih kojima je njihovo žrtvovanje noćna mora koja ne prestaje.
Pismo Tužitelja je stiglo neočekivano. Bilo je lično isporučeno. A. ga je žurno sakrila u torbu, brzinom nekoga kome prijeti potencijalna inkvizicija. Te večeri uspjela je pronaći dovoljno privatnosti da pročita pismo. Upozorenja tužioca na sadržaj pisma joj ništa nisu značila; na njen život je već uticalo i previše toga što je bilo van njene kontrole. Tek na pomen oca, zastala je. Nije da ga je zaboravila; naprotiv, bila je sigurna da je on mrtav. Nije bilo tragova o njegovim posljednjim trenucima ili gdje bi mogao počivati - nema svjedoka, glasina ili tračeva. Naprosto kao da je ispario. Iako su se stalno pojavljivala razna svjedočanstva o prošlosti, njegovo ime nikada nije isplivalo na površinu. Niko se nije usudio nagađati šta mu se moglo dogoditi.
Da je A. prepustila Tužiteljevo pismo prošlosti, istrgala ga na hiljadu komadića i bacila ga u vatru, da se u plamenu rasprši i nestane zauvijek, onda više ne bi imala razloga tragati; niti bi bilo potrebe za dostizanjem pravde, niti razloga za traženje istine o sudbini oca. Tvrdnje o počinjenom zločinu bi se svele na tračeve i glasine, čiji bi jedini cilj bilo podmetanje, prožeto lažima i izvrtanjima istine, optužbama i protuoptužbama, relativiziranjem i očitim pobijanjem. Nastavak borbe zahtijevao je snagu i ustrajnost za koje više nije bila sigurna da ih ima. Čak i da se ništa drugo nije promijenilo, vrijeme je proteklo.
Priče o njenom pradjedu ugnijezdile su joj se u mislima, dok je ležala budna te večeri, razmišljajući o pismu i njegovom sadržaju, o pričama o toj jedinoj pravoj ljubavi zbog koje su ga ismijavali i rugali mu se sve do njegove smri. Cijeli život je progonila mogućnost, bez obzira koliko mala bila, da je ipak ostala živa, da su je vode izbacile na obalu, a sjećanja potonula u vrtlogu, su postepeno izranjalaSvakodnevni podsjetnici na njihovu ljubav – zrak pored rijeke koji su složno udisali, parkovi u kojima su hranili patke, vrhovi na kojima su se penjali zajedno – koji će u njoj probuditi želju za ponovnim susretom ili barem istraživanjem prošlost koja je nekada bila njezina budućnost.
A. nije gajila iluzije da joj je otac živ do dana današnjeg. Nije o tome sanjarila, niti joj se pričinjavao. A ipak je tražila potvrdu da je mrtav. Bila je to neka proturječnost sa kojom nije mogla da se pomiri.
(Prevod: Alma Omeragić)
*Ian Bancroft je pisac koji živi na području bivše Jugoslavije
