Stevo Grabovac © Tajana Dedić-Starović Ostić/Imprimatur Editore
Objavljujemo fragment iz najnovijeg romana pisca Steve Grabovca, "Poslije zabave", koji je osvojio 70. NIN-ovu nagradu, jedno od najprestižnijih književnih priznanja na području bivše Jugoslavije
MOJ OTAC je bio prvi pravi pisac koga sam upoznao u životu. I danas ga se sjećam na isti način: sjedi pognut nad starom pisaćom mašinom, sa smrdljivom moravom u ustima, i prekucava neku od mnogih tužbi, žalbi ili molbi. Uporno ih je pisao i slao ovim ili onim vlastima, ove ili one države. Kod nas su se vlasti i države periodično smjenjivale, ali nepravde su uvijek ostajale iste.
On je imao nezgodan običaj da tekst prvo koncipira na papirićima koje bi ostavljao svuda po stanu i koje niko nije smio da dirne: na kauču u dnevnoj sobi, na trpezarijskom stolu, na veš-mašini ili na pokvarenoj ringli električnog šporeta – sve je bilo puno tih raznobojnih listića ispisanih njegovim sitnim i nečitkim rukopisom. Katastrofe su počinjale onda kada se neki od njih zagubi. Otac bi tada prvo bijesno psovao, onda je hodao od sobe do sobe, po sto puta prevrćući sve svoje zabilješke i praveći tako samo još veći nered, a na kraju bi se, poput nekog derišta, nadurio i odbijao da razgovara sa bilo kim. Mogli ste ga nešto upitati ili mu ne znam šta reći, on je ostajao nijem i gluv na sve oko sebe. To njegovo durenje nekad je znalo trajati i predugo, ali uvijek se završavalo na isti način: tako što bi dograbio kaput iz regala u hodniku, natukao šešir na glavu i bez riječi izašao iz stana, u jednu od svojih rijetkih, usamljeničkih šetnji. Kada bi se vratio, s ponovo otkrivenom moći govora, ponašao bi se kao da se ništa nije desilo.
On nikada nije imao svoj radni kabinet ili radni sto; kada je prekucavao tekst, zatvarao se u spavaću sobu, sjedao na rub bračnog kreveta, a pisaću mašinu je postavljao na hoklicu koju bi privukao sebi i opkoračio nogama. Danima ne bi izlazio odande, iz sobe se mogao čuti samo jednolični zvuk lupkanja tipki starog pisaćeg stroja: tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa. Ponekad bi iritantnu melodiju zamijenile kratke pauze ispunjene prijatnom tišinom; tada je mijenjao papir u valjku, namotavao pantljiku ili ustajao da protegne utrnule noge. A nekad bi se, uz nagli prekid kucanja, iz sobe znalo začuti:
„Jebem li ti sunce žarko!”
Ova njegova omiljena psovka mogla je značiti samo jedno: neka od tipki se zaglavila. Uvijek kada se to desi, iz sasvim nepoznatih razloga, zaglavile bi se i sve ostale, a na papiru je ostajala samo gomila ikseva. Otac nikada nije gledao u papir ili u tastaturu dok kuca, nego je čitao iz zabilježaka koje bi stavio pod jedan rub mašine, tako da je ove zastoje primjećivao kad bi već bilo prekasno. Onda je mogao jedino duboko da uzdahne, izvuče neupotrebljive listove iz valjka, zgužva ih i baci, pa da, sa beskrajnim strpljenjem, odglavljuje jednu po jednu tipku. Kada bi završio taj mučni i dosadni posao, podmazivao bi cijeli mehanizam mašinskim uljem i brisao ga četkicama i krpicama koje je čuvao samo za tu priliku u maloj limenoj kutiji što je mirisala na tintu. I tek onda bi uvlačio novi papir u valjak i počinjao sav posao iz početka.
Od kada znam za sebe, otac je stalno bio u nekim sporovima sa nevidljivim silama vlasti koje su upravljale našim životima. Isto tako, sve dokle moje varljivo sjećanje doseže, pamtim da su postojali rokovi do kojih je određeni tekst morao biti završen i poslat tamo gdje je namijenjen. I nikada, ali bez izuzetka – jednostavno, nikada – otac nije stizao da završi na vrijeme. A što je period do isteka roka bivao kraći, to je on postajao sve nervozniji. Tada je bio u stanju da se posvađa i zbog najmanje sitnice. Dovoljno je bilo reći nešto što bi on pogrešno protumačio ili se uopšte ne bi ni trudio da tumači, a nekad čak ni toliko – nekad mu je i naše ćutanje bilo sasvim dovoljan razlog da započne prepirku. Kad već dođe do ovoga, a dolazilo je uvijek, sa preciznošću najavljene oluje, ja sam koristio svaki izgovor da se negdje izgubim iz stana, ali moja majka, nenaviknuta da sama bilo kuda odlazi i vezana svojom ulogom čuvara ognjišta, prosto je bila osuđena da trpi sve njegove hirove. Sam Bog zna koliko je to bila strpljiva žena, ali otac je vrijedno radio na iskušavanju njenih granica. I kada se jednom odlomi lavina, sve vrlo precizno odlazi dođavola; naše toplo porodično gnijezdo pretvaralo se u ratnu zonu. Njih dvoje bi počeli da viču jedno na drugo, toliko žustro i brzo da niko nije zastajao ni zrak da uzme, riječi su se odbijale kao rikošeti o zidove, galama je odjekivala stubištem zgrade i malo se šta moglo razaznati iz te histerije glasova. A onda bi odjednom sve utihnulo i niko više ni sa kim ne bi govorio. Ta tišina bila je samo varljivo primirje ispod kojeg je bjesnio jedan podmukliji rat.U takvim situacijama ja sam služio kao neka vrsta kurira, prenosioca poruka između njih dvoje. Obično bi se to desilo kad majka servira ručak ili večeru, tada bi me zovnula i rekla: „Idi kaži onom da je jelo na stolu.” Otac je tada postajao onaj, najgori od svih nadimaka koje mu je mogla nadjenuti, ali čak i takvom, bezličnom, nije mu mogla dopustiti da crkne od gladi. I ja bih tada ulazio u spavaću sobu i zaticao ga uvijek u istom položaju, okruženog poderanom zavjesom dima, sa patrljkom cigarete u ustima s koje visi pepeo. Kad bih mu rekao to što imam, zašto sam zapravo i došao, on bi obično odgovarao na isti način: „Ne mogu sad, je l’ vidiš da radim?” Nekada ne bi rekao ništa, a ja valjda nisam dozvoljavao da me neko pravi budalom, možda me nervirala ta njegova gluhoća, pa bih ponovio kao mantru istu rečenicu da je jelo na stolu i da njega čekamo. On bi tada, ne dižući pogled, glasom toliko hladnim da je mogao ubiti svojom hladnoćom, rekao: „Čuo sam te i prvi put.” A nekada, kad bih ušao u sobu, ne bih govorio ništa, samo bih ga posmatrao i bio bih siguran da on uopšte nije svjestan mog prisustva, mislim da bih mogao satima stajati tako, a da me ne primijeti. Kao da ništa osim te pisaće mašine ispred njega nije postojalo na ovom svijetu, gotovo sam siguran da se ne bi pomjerio ni da počne požar ili kakva poplava, sve dok ne bi bio ugrožen osjetljivi mehanizam pisaćeg stroja. No, na neki način, majka i ja smo već bili naviknuti na ovakvo njegovo ponašanje i tačno smo znali kad će se šta desiti. Samo, nekad bi se dogodilo da do nas navrati neko ko nije imao pojma da je otac usred svoje kreativne faze. U takvim prilikama nerijetko se dešavalo da on ljudima zalupi vrata ispred nosa ili da ih izbaci iz stana. To je opasno smanjilo ionako uzak krug njegovih prijatelja.
Tokom tih dana za njega nisu postojali san, hrana ili odmor. Ustajao je prije svih, već od ranog jutra nešto bilježeći, a nekada, kasno noću, znalo se desiti da ga zateknem kako drijema za trpezarijskim stolom, glave oslonjene na neku od onih debelih enciklopedija koje je uvijek morao da ima pri ruci. Prodrmusao bih ga i on se trzao uz nerazgovijetne zvukove. „Spavaš li ti ikad?” – upitao bih, a on je, brzo se vraćajući u svijest, hladno odgovarao: „Samo da još ovo završim” – što je meni bio jasan znak da se izgubim.
Po tragu svjetlosti koja je ulazila u moju sobu znao sam da je još dugo ostajao budan. Jeo bi na brzinu, i to obično stojeći, u jednoj ruci držeći tanjir, u drugoj kašiku, kafu je ispijao u jednom gutljaju, bez obzira na to da li je hladna ili vrela. I kad je nešto pričao, znalo se desiti da zastane usred rečenice kako bi zabilježio misao koja mu je, poput dosadne muhe, zujala po glavi.
Sve ovo, nervoza, psovke i svađe, završavalo bi se kada bi otac konačno završio tekst na kome je radio. Osjećao sam dolaske tih dana po nekom neobičnom miru, kao da se spuštao iz beskrajnih visina; možda se samo radilo o odsustvu zvuka pisaće mašine, ali meni je izgledalo kao silazak Svetog duha. Otac bi tada spakovao tekst u kovertu, zalijepio je i zapečatio. I danas još mogu da osjetim miris voska pomiješanog sa fosfornim isparenjima šibice. Uzeo bi potom mali mesingani pečatnjak, nošen na privjesku za ključeve, i utisnuo ga u rastopljeni vosak, zatim bi ga naglo vratio i tamo je ostajao pravilan otisak njegovog monograma. Onda bi odnio pismo u poštu, uvijek je to radio sam, kao da se boji osjetljivu pošiljku prepustiti sudbini ili bilo kome drugom u ruke. Sva pisma slao je preporučeno i brižljivo je skupljao poštanske priznanice kao što klinci skupljaju sličice fudbalera. Kada bi se vratio, saopštio bi umornim i zadovoljnim glasom: „To je to. Nikada više neću napisati ni jednog jedinog slova.”
Nijedan očev tekst nije imao manje od desetak gusto kucanih stranica. Sve ih je kucao u tri primjerka, od kojih je jedan obavezno ostajao u njegovoj ličnoj arhivi. Tim imenom nazivao je kolekciju kartonskih kutija i ona je tokom vremena zauzela veći dio prostora u svim ormarima i regalima u našem stanu. U kutijama su bile uredno složene fascikle, na čijim su površinama bile male okrugle naljepnice, obično u gornjem desnom ćošku, a na njima su stajale nekakve oznake koje je samo on mogao da protumači, kombinacije slova i brojeva. U fasciklama su bila sva akta koja je napisao, razni službeni dopisi, rješenja, službeni glasnici, prepiske, zabilješke, novinski članci i pjesme. Cijelog života moj otac je pisao pjesme i osim nekoliko izuzetaka objavljenih prije rata, sve ih je smještao tamo, bez ikakve razlike, zajedno sa svim ostalim što je ikad napisao.
Nikada nisam razumio pravu svrhu tog kartonskog carstva, po njemu se samo skupljala prašina i množili se pauci, ali otac nije dozvoljavao da se ijedna kutija pomjeri bez njegovog znanja.
