Andrićeva doktorska disertacija

Prije 100 godina, na Univerzitetu u Gracu, Ivo Andrić je odbranio svoju doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića

Koliko mi je znano, u svjetskoj literaturi ne postoji pisac koji svojom doktorskom disertacijom kontinuirano uzbuđuje i dijeli čitaoce i javnost u svojoj zemlji. Andrićev slučaj je specifičan, naravno ne samo zbog disertacije Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (originalno na njemačkom: Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirgung der turkischen Herrschaft). Nema velikog svjetskog pisca čiji život i određena djela ne silaze sa postolja za vivisekciju. Sam autor nije želio da se njegova disertacija za života nađe u njegovim sabranim djelima. Razlozi pisanja i odbrane iste u junu 1924, te brojne reakcije na ovo djelo nakon prvog objavljivanja prevoda¹ sa njemačkog (1982) mogle bi biti dobar razlog za svojevrsnu i naravno dugu dokumentarnu priču.

U februaru 1920. Andrić je upućen na rad u rimsko poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pri Svetoj stolici, kao sekretar treće klase. U pismima prijateljici Zdenki Marković žali se na slabo zdravlje i na teško podnošljivo rimsko podneblje. Početkom oktobra 1921. premješten je u Generalni konzulat Kraljevine SHS u Bukureštu, a u novembru 1922. u Konzulat u Trstu. Klima mu ne prija. U januaru 1923. svojoj prijateljici autoironično piše o nezaliječenoj tuberkulozi: „Srećom, premestiše me u Grac, samo ne znam je li u Konzulat ili u kakav sanatorij“. U Gracu se, u novembru iste godine, upisuje na Filozofski fakultet, gdje pohađa sedmi i osmi semestar. (Andrić je jedan među hiljadama evropskih studenata koji zbog Velikog rata nije završio studije). Razlog upisa: koji mjesec prije, novi zakon o diplomatskim službenicima doveo je u pitanje i Andrićevu diplomatsku službu. Njegovu situaciju pogoršava ukaz kojim je u januaru 1924. otpušten iz službe. Najbrži izlaz bila je doktorska disertacija, uz minimalni broj ispita.

Ako jednog dana (a možda i prije) Andrićeva disertacija bude prevedena na italijanski, pažljiviji čitaoci će se vjerovatno zapitati kako je takav rad, nastao na osnovu iščitavanja brojnih dokumenata i onomad relevantnih studija o istoriji Bosne i Hercegovine, mogao biti ostvaren u nepunih pet mjeseci. Jedini realan odgovor bi mogao biti: Andrić je to već uveliko izučavao (i kasnije će isto nastaviti), a što će biti evidentno po objavljivanju njegovih velikih romana o Bosni, napisanih tokom Drugog svjetskog rata.

U disertaciji je iznesen autorov pogled na duhovni ali i realni život triju vjerskih zajednica u Bosni za vrijeme otomanske uprave. Djelo je pisano sa naučnim pretenzijama, ali su evidentni književni stil i smjenjivanje objektivnih i subjektivnih stavova prema argumentu. Svi oni koji su u posljednjih trideset godina ovo djelo kritikovali nisu vodili računa o stvarnim razlikama kriterija i načina studija nekad i sad, ali je teško, bez obzira na ograničenosti te disertacije kao naučnog teksta, poreći vjerodostojnost izvora i dokumenata na kojim je zasnovana.

Zoran Konstantinović, prevodilac ove disertacije sa njemačkog, s pravom je primijetio da se u ovom djelu ”može otkriti geneza svega što je Andrić kao književnik oblikovao i iskazao“. Istoričar Sima Ćirković imao je podosta prigovora na odabir literature, autorovu subjektivnost u uvodu disertacije i oslonac na ”prilično zastarela dela Vjekoslava Klaića“. Što se tiče subjektivnosti u uvodu, teško je ne složiti se s ovom tvrdnjom, ali Ćirković nije želio da shvati kako u ovom nije prisutan samo Andrićev glas već implicitno i cijele njegove generacije projugoslavenskih intelektualaca koji su negativno gledali na opterećenja iz prošlosti i njihov uticaj na sadašnjost.

”Rečeno je da je osvajanjem Carigrada 'zadana duboka rana evropskom čovečanstvu'. Svakako je malo zemalja koje su tu ranu osetile teže i bolnije od Bosne. Ovo je samo pokušaj da se ocrta razvojna linija duhovnog života te zemlje, od vremena državne samostalnosti do konačnog nestanka turske moći…“, napisao je Andrić u Predgovoru disertaciji, koju su austrijski profesori, uz izvjesne primjedbe, ocijenili: izvrsna.

I Bosni, kao jednom djeliću Evrope izloženom turskoj invaziji, prema Andriću, zadata je ta ista rana, jer je ta invazija prekinula njene kulturne veze sa Evropom i onemogućila kontinuitet duhovnog života. Čitaocu disertacije se može učiniti da je Andrić posvetio najviše pažnje katoličkom duhovnom životu, ali je jedini objektivni razlog tome zapravo kvantitet istorijskih izvora, prije svega dokumentarne i epistolarne građe. Jedna od vjerovatnih zamjerki bi mogla biti: A Jevreji? Jednostavno, jedini razlog autorove marginalizacije duhovnog života Jevreja može biti u činjenici da ih u Bosni i Hercegovini nije bilo prije turskog osvajanja, tako da je otpala mogućnost poređenja sa predturskim periodom.

Naravno, disertacija je implicitno i kritika turske uprave, te njenog stava prema neislamskom stanovništvu. U svom vanliterarnom kontekstu iskazuje Andrićevo viđenje jednog dugog istorijskog perioda u kojem je, htjeli to njegovi antagonisti priznati ili ne, sav problem u dokumentima i naučnim istraživanjima koje je koristio tokom svog rada. Sav taj materijal (vrlo je bogat podacima i citatima i dio disertacije naslovljen: Napomene) Andriću je poslužio za prozni ciklus o Bosni, onaj u kojem je izgradio svojevrsni žanr proze istorije.

Najviše reakcija na ovu disertacija bilo je (i biće ih) u bošnjačkoj javnosti, čiji jedan dio vidi Andrića kao islamofoba i mrzitelja svega bošnjačkog, i to ne samo u ovoj doktorskoj tezi. Ipak, na svoj način, najinteresantniji je pogled Noela Malcolma, britanskog novinara, pisca I koji Andrićevu tezu smatra „karikaturalnom“. Kao jedan od autora vještih u njušenju pravog momenta za vlastitu karijeru, nije odolio a da ne bude paradoksalno iskren² u Uvodu koji je napisao za prevod svoje knjige na bosanski jezik (Bosna. Kratka povijest, 506 str.). Ali, o tom djelu, o kojem, osim jednostranih pohvala, nema posebnih pogleda iz „struke“ u Regionu (valjda zato što je stranac?). Nije mi poznato koliko i kakvih je bilo u Italiji, gdje je knjiga već davno prevedena. Kao čitalac Kratke, između brojnih praznina u istorijskim činjenicama, primijetio sam i da Malcolm nigdje ne navodi sadržaj Zakona za raju, dakle za nemuslimanski živalj (Kanun i raya³), a u koji su čitaoci Andrićeve knjige na engleskom i njemačkom jeziku mogli imati uvid, bez posebnog traganja u specifičnim istorijskim djelima.

Jedna digresija: lično mi je žao što nisam našao niti jedna otvorena vrata izdavača kojim sam predlagao Unutarnju zemlju. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, studiju koja, mada je njen autor usredsređen primarno na aspekte kulture, mnogo kvalitetnija od Malcolmove. Dva odgovora su bila identična: suvišno je o tom argumentu nakon Malcolmove knjige. (Nema fenjera koji bi lako osvijetlio put nekim izdavačima, a moj očito gori škiljavo). Svejedno, zainteresovani za ovo kompleksno Lovrenovićevo djelo mogu ga naći na njemačkom i engleskom jeziku.

Bez obzira što je danas lako (i s pravom) biti na strani svih kritičara Andrićeve disertacije koji je smatraju više beletrističkim djelom nego ”pravim“ naučnim radom, ova disertacija nije ni za kakvo podcjenjivanje. Naravno, teško je biti i na strani svih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih ocjenjivača Andrićevog djela - koliko ocrnjivača i tzv. detronizatora, toliko glorifikatora a svih redom na liniji dnevnopolitičkih zahtjeva.

Ko zna – možda će jednog dana (a možda i prije) znak kulturnog primirja u Bosni i Hercegovini biti neki konstruktivan dijalog a ne polemika o takozvanim spornim piscima, među kojim se, osim Andrića, ističu i Njegoš i Kiš?

Možda će tada nekom pasti na um i poređenje Andrićevih zapažanja o neslozi među bosanskim i hercegovačkim plemićima i ulagivanja brojnih među njima Turcima u predvečerju pada srednjevjekovne Bosne sa neslogom naših aktuelnih feudalaca?

O korupciji nekad davno, za turskog dakle vakta, i sada – i ta komparacija bi stajala na svojim nogama. Velim to u nadi da Andrić neće biti krivac i zbog tog fenomena. Ali, za to bi trebalo da sazrije i svijest o politici korisnoj svim građanima a ne sredstvu za dobro pojedinaca. I kulturi kao modusu za zbližavanje, a ne razlogu za nove podjele. Neka mi oproste na ovom završnom ”popovanju“ koliko dobronamjerni toliko i čitaoci koji su malo manje takvi.

----

1 Disertacija je prevedena na srpski i objavljena 1982. u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića, u originalu i prevodu. Potom je publikovana na srpskom kao zasebno izdanje 1994, 1995, 1997, 2007, 2009 i 2012, a uvrštena je u Andrićeva Sabrana dela (2011). U Austriji je objavljena u originalu i prevodu na srpski 2008. i 2011. (samo u originalu). Objavljena je i na engleskom, u Velikoj Britaniji (1990). Autor ovog priloga zahvaljuje Biljani Ɖorđević Mironji na ovim ljubazno pruženim podacima.

2 “Osnovni razlog radi kojeg pišem i o drevnoj povijesti Bosne jest taj što mislim da se uzroci ovoga rata ne kriju u drevnoj povijesti Bosne - i da je stoga potrebno opovrgnuti sve one pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno”. (Noel Malcolm).

3 “O tome kakvi su ti uslovi bili za onaj deo stanovništva koji nije prešao na islam saznajemo delimično iz dela Kanun i raja (Zbirka zakona za raju), ovaj kanun obuhvata niz propisa koje je drugi halif Omar-al-Katab propisao za hrišćane i Jevreje u osvojenom Damasku, a koji su u donekle izmenjenom i blažem obliku bili na snazi i u drugim pokrajinama turskog carstva” (Disertacija, izdanje iz 2009, str.41).