Malo je biti samo ja Pavla Bate Stanišića

Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o dobojskom pjesniku, pripovjedaču i esejisti Pavlu Bati Stanišiću (1936-2021), povodom posthumno objavljenog djela Biografikon (Planjax komerc, Tešanj 2022, str. 164)

Moj prijatelj Bato i ja godinama smo se dopisivali. Elektronskom poštom, često. Prošlog ljeta, razmijenivši mišljenja o Kunderinom eseju o svijetu bez smijeha - duga tišina.

U jesen, vijest - na portalu Tačno.net (21.10.2021), iz pera njegovog prijatelja, novinara Save Petrovića, koji već dugo živi na Floridi. Jedina u Regionu. “Smrt Pavla Stanišića nije zabilježena u javnim glasilima u Bosni i Hercegovini. Ni u Oslobođenju ni u Glasu srpske, a ni u Politici, listovima gdje je objavljivao svoje priče i dobijao nagrade. Vijest (…) nije objavio ni portal Dobojski info, niti Novinska agencija Srna i tako su nastavili tradiciju izgnanstva i nipodaštavanja jednog od najboljih pisaca bosanskohercegovačke književnosti…” (Ni Radio Slobodna Evropa, za koji je u periodu 1999-2002 napisao oko dvjesto komentara).

Upoznali smo se početkom osamdesetih, kad je Bato, sa grupom saradnika, pokrenuo časopis Značenja. Telefonirao sam mu, predložio saradnju. Kao da i sada čujem Batin dobroćudni glas, da, naravno. Svaki odlazak iz Maglaja u Doboj, posebno u Biblioteku kojoj je kao direktor dao izuzetan doprinos i na planu neposrednih veza čitalaca, autora i knjiga, meni je tada bio praznik. Ali, praznici u Bosni, kao i hronike srećnih vremena (Andrić), ne traju dugo. Posljednji put, prije našeg “slavnog” rata sreli smo se na osnivačkom kongresu Dobojskog kluba intelektualaca, jedne februarske večeri 1992. Bato je održao uvodni govor. Vratio sam se u Maglaj cestom sablasno praznom, ali pod utiskom da u Bosni još uvijek ima i pameti i pozitivne energije.

Susreli smo se iznova nakon dugih ratnih i poslijeratnih godina, tokom kojih smo se raspitivali gdje on je on, gdje sam ja. A kad smo se sreli, konačno – kao neki bosanski Stenli i Livingston? - u njegovom dobojskom stanu, poklonio mi je dva romana. “Belou i Diras, u knjižari Svjetlost – koje je i doslovno sve manje - ukupno: dvije marke… Ima kod nas svjetskih pisaca koji sada vrijede pola marke…” Ni ratno zlo nije iscrpilo bunar njegove ironije, tako je jedan od svojih poslijeratnih eseja naslovio Hoće li sloboda umjeti da plače. (A ne da peva, kao kod pjesnika Branka Miljkovića).

Kako predstaviti jedan rafiniran i zanimljiv književni opus kao što je Batin, tek prigodnim zapisom? Lakše je konstatovati činjenicu da je od 1992. živio život stranca, emigranta u vlastitom gradu. Bato se nije predavao ni kad je ostao u apsolutnoj manjini mislećih lica u Doboju i Republici Srpskoj. Ne, nije bio ni običan posmatrač “demokratske” provincijalizacije kulture, ni revizije pamćenja. Jednom prilikom, u svom dobojskom stanu, rekao mi je da on tu zapravo i ne postoji. Onomad je bila objavljena monografija savremenog pjesništva Republike Srpske Nasukani na list lirike. “Nema me čak ni među nasukanima, da ne govorim o nenasukanima!” Tada mi je poklonio primjerak svoje knjige poezije Evropa za uspomenu. Čak ni pjesma QVO VADIS, DOMINE iz te knjige nije vrednovana kako treba, a mjesto bi joj bilo i u nekoj antologiji evropskih pjesnika 20. stoljeća…(Vidi link Sagarane).

I…tako. Od 18. oktobra 2021. Doboj je siromašniji za jedno pošteno ljudsko lice. Ne vjerujem da će Bato dobiti svoju ulicu u Doboju. Ni drugdje. Nije ovo vrijeme za majstore kratke priče , zaboravlja se posvuda, polako a sigurno, i šta je značilo, uz jutarnju nedjeljnu kafu, izbacivanje smeća iz glave čitanjem kratkih priča u dnevnim novinama.

Kad sam svom prijatelju Žuliju Monteiru Martinsu (1955-2014), brazilskom piscu koji je živio u Luki, uredniku već neponovljive, mitske Sagarane poslao pregršt Batinih pjesama u prevodu Alice Parmeđani, začudio se ne samo stanju kulture u Regionu već i u Evropi koja još uvijek nije u stanju da valorizuje svoje periferije i njene autentične umjetnike . U jednom pismu, moj dobri prijatelj Italo Bozeto (1938-2022), pisac iz Verone, kao da je ponovio Žuliove riječi. Ali, zašto da se vraćam na otužno groteskne teme? Pogotovo na onu o nacionalizmu koji forsira zaborav.

Ipak, za pogled na period u kojem nacionalističke Parke već dugo tkaju platna zaborava mogu nam biti od pomoći stihovi iz Batina Patriotske pjesme: Ovo je, dakle, taj grad iz kojeg ću da se vinem / u istinu, / ostavljajući vjerno tijelo pod kamenom,/ a lijepi svijet u gorem stanju nego što sam ga/ našao/ onoga dana kada sam došao na visoku planinu / nad morem.

Čitam, iznova, Batin Biografikon¹, knjigu sjećanja pisca koji je bio i ostaje glas nezavisne intelektualne i literarne savjesti pred Zlom. Istorija se u tom djelu ogleda u samoj sebi ali uvijek putem ljudskih lica i sudbina. Bato je, vjerujem, Biografikon napisao u ime Dobra, Ljepote i otpora Zaboravu, ostajući na strani onih trpe Istoriju. Iz bjeline, na kraju posljednje stranice, kao da sam začuo njegov glas koji citira Malarmeovu misao o svijetu koji postoji da bi završio u jednoj knjizi.

Samo prividno Biografikon je obilježen lokalnim bojama rodne mu Boke kotorske, Doboja, Bosne nekad i sad, Jugoslavije. Nije to knjiga koja govori isključivo o svom autoru. Pozivam u pomoć Selimovića iz njegovih Sjećanja, gdje je rekao: “Malo je biti samo ja…”, i to u enormnom sporu sa samim sobom i Istorijom. U toj Mešinoj refleksiji sam našao jedan od ključnih razloga nastanka Biografikona.

U jednom trenutku mi se učinilo da se moje brojne bilješke na marginama stranica Biografikona zgušnjavaju u kratku sintezu o knjizi lađi koju je autor izgradio ne samo za sebe već i za mnoge putnike koji su se u to njegovo nesvakidašnje plovilo ukrcale na brojnim pristaništima Vremena i Istorije. Naravno, izgrađena je i za teret koji se gomila tokom putovanja, i za vlastite budne snove od kojih nema bijega. Sve u svemu - Batina lađa ne prevozi obične putnike, niti plovi nekim mirnim, sjezerenim vodama.

Bolje će sada biti da dam riječ Bati, piscu i pjesniku koji je mnogo više čitan i cijenjen u takozvanoj dijaspori. Dakle, u Bosni raspršenoj diljem zemaljskog globa. Odabrao sam pretežno fragmente koji bi, čini mi se, mogli biti zanimljivi italijanskim čitaocima.

Iz Biografikona

Čudesna ljepota zaliva, more i okolna strma brda, sunce, oblaci i galebovi... lako su nas uvjerili da nam je ovaj svijet naklonjen, čak da nam se raduje. Ali ubrzo smo spoznali da u istoriji ovih krajeva nema sigurnog skrovišta da bi se na miru odsanjao jedan ljudski vijek. Pravo iz dječjih radosti i igara ulazili smo upravo u istoriju. Počinjao je Drugi svjetski rat. (…) Morem – italijanski ratni brodovi, a uskim putem uz obalu – kolone vojnih kamiona.

Jednoga dana naš otac je uhapšen. (…) Hapsili su taoce da bi uvijek imali bar desetak mještana da strijeljaju za jednog italijanskog poginulog vojnika.

Zatvor je bio u najvećoj učionici stare škole, gdje sam i ja kasnije kao učenik presjedio jednu godinu. Tu se zatvorenicima nije davala hrana, to im je trebalo donositi. Među mještanima je bilo solidarnosti, pa je majka dobila šaku graha i komad suvog bakalara i to skuvala u neveliku šerpu, koju sam ja ponio u zatvor. Taj grah sa bakalarom tako je mirisao da sam žalio što i ja nisam u zatvoru, a to je bio razlog što sam kasnije na ono pitanje o tome šta ću biti kad odrastem, uvijek odgovarao da ću biti zatvorenik. U redu sa mnom i još nekima koji su čekali da hranu predaju stražarima bila je i mlada, uvijek dotjerana gospođa Dora, čiji je muž takođe bio među uhapšenim taocima. U rukama je držala veliki buket crvenih ruža. Kad joj je stražar rekao da njenom mužu ne trebaju ruže nego hrana, ona je odbrusila da valjda ona zna šta njemu treba i šta on najviše voli.

To su moja prva sjećanja na istoriju, u koju smo tada mučno ulazili sa grahom i ružama i iz koje do danas nismo uspjeli da izađemo.

(…)

Bila je 1942. Imao sam, dakle, šest godina. Premda se u školu polazilo sa sedam, mene su natjerali prije vremena. Razlog je bio, reklo bi se danas, vrlo prizeman: djeca su u školi dobijala i hranu, jedan obrok. Bio je to pravi ručak poslije nastave. Neka bar djeca prežive, govorili su odrasli.

A nastava, kao i sve ostalo, odvijala se na italijanskom jeziku. Naš jezik bio je zabranjen. Italija je, to sam saznao kasnije, anektirala Boku, pripojila je. Svi službenici, učitelji, ljekari... bili su Italijani. Naši ljudi mogli su da peru uniforme njihovoj vojsci i da „tucaju šoder“ na putu, što su i radili milom ili silom, ali silom naročito. A oni, Italijani, nisu se trudilli ni da nauče da kažu „hvala“. Kako ni jedne riječi naše nisu znali, jedan Jerko, koji je prodavao novine, dugo je izvikivao umjesto Popolo d’ Italia „Propala Italija“, sve dok ga neko nije „prošpijao“, pa novine više niko nije prodavao. A mi smo pjevali iz svega glasa: Italia, terra mia... Svi smo vrlo brzo učili italijanski jezik, koji smo kasnije, poslije oslobođenja, još brže zaboravljali.

(…)

Jeste, naš otac je govorio da sam ga ja spasio iz onog risanskog zatvora. I ovdje, u Perastu, o tome je bilo govora. Ali pred mojom znatiželjom, jer htio sam da saznam šta to znači, vrata su se zatvarala i svaki govor je prestajao. I, evo, tek sad, nakon skoro sedam decenija, prelistavajući neke očeve zapise i pisma, tajna mi se sama otkrila.

Izvjesni Gajo Radović, predratni kapetan, a tada po nekom osnovu važan italijanski saradnik i vrlo uticajan, došao je u taj zatvor i strogo ga pozvao da izađe. Otac je mislio da će biti strijeljan. Ali, napolju kapetan mu je ispričao neobičnu priču. Rekao mu je da ga sin, koji je bio moj vršnjak i drug u igri, svakoga dana pita: „Zašto je Batin tata u zatvoru?“ A sinoć su ga, rekao mu je, oboje djece plačući molili da ga pusti. Branio se, objašnjavao im da je to nemoguće, ali oni su toliko bili uporni da im je na kraju obećao. „I sad bježi kako znaš. Već smo dosta daleko otišli od straža. Za neko vijeme skloni se negdje da te ovdje ljudi svakodnevno ne gledaju. Ja ću možda imati neprilika, ali nije mi žao, to činim za svoju djecu.“

I zato je onda onako nejasan stajao pred našim vratima, govoreći da sam ga ja spasio.

(…)

I meni se, dok sam zapisivao ove detalje iz djetinjstva, nametalo pitanje: šta ja ovo zapravo radim? Je li ovo popis nesreća i nevolja kroz koje sam gazio dok nisam stigao do sebe ovakvog? I, zar je moje djetinjstvo bilo toliko bolno? Nikako. U to sam siguran. Bilo je lijepo, sadržajno, bogato nemjerljivim vrijednostima, prostrano, istinito, dobro... Jer, iza velikih tuga najveće su radosti skrivene.

Djetinjstvo je prvi pogled. Mislim da je najvažniji. Taj pogled obuhvati čitav svijet. On nam se desi samo jednom. Kasnije, čitavog života prisjećamo se toga što smo vidjeli.

(…)

Danas svoje drugove iz dječačkih dana (u Doboju, dodao BS) mogu samo da posmatram na uobičajeni način – s lijeva na desno i da ih dijelim na one koji stoje i one iz prvog reda, jer ih već duže u mom životu nema. Neki su nestali u onom miru, neki u ovom ratu. Zajedno smo samo na ovom snimku iz 1951.

Neću da im navodim imena, jer imena odaju danas fatalnu tajnu nacionalne pripadnosti, a mi se tada nismo tako dijelili. Razlikovali smo se po tome ko je bolji drug, ko brže prepliva Bosnu, ko bolje igra fudbal... Navešću samo ime bijelog psa, jer kod ovih plemenitih životinja tolerancija je na mnogo višem nivou. Zvao se Lord. A tako se i ponašao. Fotografija predstavlja „fudbalski klub“ Novih stanova, a načinjena je odmah nakon velike pobjede ovog tima nad Donjom mahalom sa rezultatom 16:15, jer tada se nije igralo na minute nego na golove, poluvrijeme je bilo nakon osmog gola. (…) Žao mi je što na snimku nema i drugih dječaka iz Novih stanova, kao i onih lica zbog kojih smo se i trudili da pobijedimo. Neke od njih, čuo sam, stigle su granate, Zumku, na primjer, čak u Mostaru. Od publike tu je samo ovo najmanje dijete, koje sada, kako pričaju, nosi dugu bradu u nekom sasvim drugom gradu. A ovih sa fotografije u Doboju više gotovo i nema. Osim autora ovih redaka, ovdje je još jedan iz prvog reda. Samo još nas dvojica ovuda tumaramo. Susretnemo se ponekad, najčešće upravo na tom mjestu gdje smo se tada fotografisali. Mnogi su otišli, mnogi protjerani. Vjerujem da je svaki od njih ovu sliku ponio sa sobom. Jer, mi smo bili pravi drugovi. (…) Ne znam jesmo li tako dobri drugovi bili i onda kad nam se desila ona nesreća 1992. Ne znam. Bili smo mnogo stariji, što znači, oprezniji i pametniji, dakle, veće kukavice. (…) I, je li moguće da smo mi jedni druge istjerivali odavde? Da smo pucali jedni na druge? Ipak, vjerujem da niko sa ove slike to nije činio. Ponekad pomislim kako to što se dešavalo i nije bila stvarnost, da se u stvari dešavalo nešto drugo, čega nismo svjesni. (…) Ipak, ova slika svjedoči o nama, ali i o tome da će opet nekada, a možda i vrlo brzo, ovdje rasti neki novi dobri drugovi, kojima nacionalne, vjerske i političke razlike neće moći ništa, koji će biti hrabriji i bolji od nas.

(…)

Teško je danas zamisliti Doboj tih prvih dana poslije Drugog svjetskog rata. Tri do četiri hiljade prilično gladnih, prozeblih stanovnika. Centar svijeta – stara željeznička stanica, pored koje uskim kolosijekom protutnji „ćiro“ za Brod, Sarajevo ili Teslić. A oko stanice ruševine nekadašnjeg hotela „Griz“, konzorcije, nekog davnog mirnodopskog života, koji više ne postoji. Ulice blatnjave ili prašnjave. Ljudi slabo odjeveni sa ponekim detaljem iz daleke prošlosti na odjeći i mnoštvo mladih u partizanskim uniformama sa crvenim petokrakama na kapama, a po barakama svud oko grada raspjevane omladinske brigade koje grade novu veliku, širokog kolosijeka prugu Šamac - Sarajevo, a nešto kasnije i Doboj - Banjaluka. (…)

 

I u svemu tome – Gimnazija. Na velikoj zgradi nekadašnje Građanske škole krupnim ćiriličnim i latiničnim slovima: Državna realna gimnazija. Jedina u srezu.

(….)

Naravno, i ljubavi su bile, ali, čini mi se, bogatije duhom, poezijom, snovima. Uđeš ujutro u učionicu osmog razreda, na primjer, u kojoj je prethodnog poslijepodneva bio peti, i sa unutrašnje strane klupe nađeš zakačenu ceduljicu: „Biću večeras u pet do šest pred kinom“. U to vrijeme prođeš pored kina i obasja te srdačan, drag i vedar osmijeh. Uzvratiš na isti način i, naravno, prođeš, jer bilo je nezamislivo da te neko, naročito neki profesor, vidi u takvom društvu. A sutradan nova ceduljica: „Susret je bio divan, pamtiću ga čitavog života“. Slučajno pružila mi se prilika da jednu postariju gospođu upitam da li se sjeća tih susreta. „O, kako da se ne sjećam, pa rekla sam da ću ih pamtiti čitavog života“.

S razvojem dobojske Gimnazije mijenjao se i ovaj grad i čitav ovaj kraj u dolini Bosne, naše rijeke, s kojom smo se toplo družili kroz mnoga ljeta i pisali

joj stihove ispod klupe, što nije bilo zabranjeno.

(…)

Tu ćemo zanoćiti

rekoh rijeci

koja je već odlazila

Tako sam zapisao u jednoj pjesmi. A ta rijeka Bosna i sada odlazi i nikako da ode, kao i ljudi koji ovuda prolaze. I sjene onih koji su nekada ovuda prolazili pružaju se vremenom. Ono tamo je sjena starog Igora Meljnickog, koji u pohabanoj crnoj futroli nosi violinu, koju je ponio iz carske Rusije. U školi predaje ruski jezik jer je Rus, gimnastiku jer je carski oficir i muziku jer je, ne samo muzički obrazovan, nego i nadaren. Svoju violinu štima bez pomoći bilo kakvog instrumenta, samo na osnovu svog sluha, a po njoj štimaju i ostale instrumente u gradu.

Eno, tamo kod nekadašnje električne centrale (danas Biblioteke) susreće doktora Izudina Džananovića, onog uvijek elegantnog tihog gospodina koji se nosi i ponaša kao da je i sada u Beču, gdje je studirao. Mimoilaze se uz pozdrave pune poštovanja i uglađenosti, pa mislim: kakve se sve kulture susreću pod ovom starom tvrđavom. A Igor žuri kući da pomogne supruzi Klavdiji, koja do jutra mora da nacrta na komadima pakpapira, brašnom i vodom slijepljenim, portrete Lenjina i Tita veličine ulaznih vrata, koji će biti postavljeni u velikoj sali Fiskulturnog doma zbog neke značajne konferencije. I mislim: kakve se sve politike susreću pod ovom tvrđavom, gdje ruski bjelogardijski emigranti crtaju Lenjina.

Već se spušta veče na dobojsku kaldrmu i pognut žuri stari Štraus, građevinski stručnjak. U gradu se gradi na sve strane, pa mu je radno vrijeme od jutra do večeri. A žuri jer ga kod kuće čekaju supruga Mažana i kćerke Zdenka i Alica i topli ručak i večera istovremeno. Ali, poslije napornog dana mora da svrati u Stari grad na jednu duplu s nogu. Znam da će ga Salih iza šanka ponuditi još jednom i znam da gospodin Štraus to neće odbiti.

Noć već pada. Najavljuju je crkvena zvona. A tamo u daljini preko Bosne žmirkaju neka neobična mnoga svjetla, a s vremena na vrijeme začuje se i potmuli tutanj mine i obrušavanja kamena. Gradi se nova, široka pruga za Tuzlu.

1 Za objavljivanje ove knjige,uz Pavlovu suprugu Milenu, sina Slobodana I kćer Maju, zaslužan je i Ɖorđo Vasić, prevodilac sa njemačkog I pisac kratkih priča, koji živi u Torontu.