Bata Živojinović i Boris Dvornik u filmu Most
Pjesma uzeta iz 19. stoljeća je postala simbol globalnog otpora i ljudskih prava. Bella Ciao je tu da nas podsjeti kako je lijepo imati tradiciju, i istovremeno se opraštati s njezinim dijelom koji nameće samo jedno, uvijek samo naše viđenje stvari
Povijest nas tome uči: u određenoj epohi se prvo sakupi energija, onda se skupe ljudi različitih namjera koji streme istom cilju, onda krenu masovni skupovi, desi se simbolički trenutak koji obilježi tu epohu. I stvar, onda, ode u povijest, ili se prema njenim idejama i slijedeći njezine tragove, nastavlja živjeti.
U posljednje vrijeme, jedna pjesma je u centar pažnje vratila staru debatu: a ona se tiče dijeljenja, odnosno shvaćanja nekog prostora ili vremena – zajedničkim. Ne, to nije nostalgija, mada će vas, ukoliko insistirate na ljevičarskim tradicijama, uvijek optuživati za to. To je, prvenstveno, osjećaj u kojem se čovjek nađe, kad recimo čuje ili vidi nešto za što zna da mu kulturnim nasljeđem i doživljajem svijeta kao zajedničkog mjesta za život – pripada.
Za mene je počelo davno, još kad je genij partizanskog westerna Hajrudin Šiba Krvavac 1969. godine snimio Most, svoj najmanje ideološki film s najviše akcije i prema isključivo zanatskim pravilima – možda i najbolje svoje ostvarenje. Mit i dosta argumenata, dakako, stoje na strani filma Valter brani Sarajevo, ali Most je ljuti triler, s atmosferom i emocijom kakva se ne sreće često ni kod majstora većih kinematografija. Prikazujući lik Zavatonija, italijanskog partizanskog diverzanta, pjeva je – i to je dosad za pisca ovih redova, najbolja, i najiskrenija izvedba – legenda jugoslavenskog glumišta, Dalmatinac Boris Dvornik.
Onda je pjesmu, sredinom osamdesetih, u krizi socijalističkih vrijednosti, u život vratila opet legendarna pulska punk grupa KUD Idijoti . Zatim je u ratu i neko vrijeme iza njega opet nije bilo, da bi joj globalnu popularnost opet vratio Manu Chao . O njezinu se slavu, svakako, morao ogrebati i veliki mag glazbenog poduzetništva Goran Bregović , a vrlo dobru i dragu izvedbu ima i slovenački partizanski hor Kombinat . Na kraju, na nagovor svog dugogodišnjeg suborca, gitarista Marca Ribota, pjesmu je snimio i Tom Waits . Gdje riječi „goodbye beautiful“ dobijaju puno značenje, kad ih se stavi ispod videa u kojem američka policija čuva svaki pedalj zemlje kojom caruje Donald Trump. Tako je pjesma uzeta iz 19. stoljeća, sa melioracijom dobijenih polja u, kako su nas nekad učili, dolini rijeke Po, i prerađena postala simbol globalnog otpora i ljudskih prava.
Novi virtualni život je dobila tamo 2012. kad je, a što opet reći nego legenda, Don Andrea Gallo zapjevao poslije mise u Genovi . Takva stvar je u crkvama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, izuzimajući možda nekolicinu bosanskih franjevaca, nezamisliva. A bila je tako jaka. Onda je prošle godine došao dugo očekivani LGBT u Sarajevu i ispred Skupštine Bosne i Hercegovine otpjevali smo je zajedno na kraju skupa , a predvodio nas je Damir Imamović, kompozitor i pjevač sevdaha. Bio je to tradicional u novom ruhu, i sve ono kasnije, pa i onaj snimak s trga u Modeni, gdje 6000 ljudi pod kišobranima, na protestu Sardina protiv Salvinija pjeva Bella Ciao – bio je dio istog, zajedničkog osjećaja. Temeljenog na tome da nas u bilo kakav put u pravednije društvo, ili barem u razuman protest protiv ovakvog poretka stvari, neće odvesti takozvane „lijeve partije“. Nikakva Socijaldemokratska partija BiH, ni SDP Hrvatske, čak ni najbolja i najefikasnija od svih Levica iz Slovenije.
Nego, valjda, hor svih nas koji u toj pjesmi čujemo poziv za dostojanstveniji, razumniji, bolji, u krajnjem – moderniji život. Svakako da je naivno očekivati da će se okolnosti promijeniti zahvaljujući tome da nas je, kako se u Bosni kaže, pjesma ponijela, ali ono što se dogodilo na otvaranju Evropske prijestolnice kulture u Rijeci definitivno govori da postoji cijeli paket desničarskih udruga, branitelja, crkve i ostalih konzervativnih institucija kojima pjesma – smeta. Jer, u okviru ceremonije otvaranja „Opera Industriale“, koja je zapravo bila hommage radničkoj, industrijskoj, slobodnoj Rijeci, među ostalim, odsvirana je i otpjevana Bella Ciao . Upravo to je bila crvena krpa brojnim desničarima da optuže sve one koji ne misle da ima nečega spornog u izlaganju simbola prošlosti da žele vratiti „komunizam“ i „okupaciju“. Baš kao da je Hrvatska u Jugoslaviju ušla kao okupirana, a ne oslobođena zemlja.
Na toj ceremoniji, koja je izgledala kao velika pobjeda različitosti, nije bilo ni predsjednice Republike Kitarović, ni predsjednika Vlade Plenkovića. U krajnjem, nije ni važno. Rijeka će narednih godinu dana biti to što jeste, centar u kojem će se, vjerujemo, sretati različiti ljudi i ideje i ići prema prevazilaženju podjela iz 2. svjetskog rata. Koje, naprosto, predugo traju. Treba, dakle, samo pogledati malo naprijed, ili u susjedstvo, i shvatiti da se graditi može samo u jedinstvu različitosti. U višeglasju. Svaka monomanija završava u totalitarizmu.
A Bella Ciao je tu da nas podsjeti kako je lijepo imati tradiciju, i istovremeno se opraštati s njezinim dijelom koji nameće samo jedno, uvijek samo naše viđenje stvari.
„Una mattina mi son alzato, o bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao.“
