Momenat za ići dalje!

Jasno je da jedna Povorka ponosa ne može riješiti sve probleme Sarajeva i čitave Bosne i Hercegovine. Ali bila je potrebna žiteljima ove zemlje. I momenat je bio pravi, momenat za ići dalje

U jednom od najvećih filmskih spomenika Sarajevu, besmrtnom partizanskom filmu „Valter brani Sarajevo“ snimljenom 1972. godine, postoji scena – meni najdraža – u kojoj građani Sarajeva stoje na Baščaršiji i čekaju da preuzmu tijela svojih poginulih rođaka i prijatelja. Nakon što je Gestapo provalio akciju koju su sarajevski ilegalci planirali izvesti, Nijemci su parkirali kamione s mitraljeskim gnijezdima ispod cerada. Kad su ilegalci krenuli, dočekali su ih rafali. Ujutro, njemačke su trupe žicom ogradile trg, a njemačka komanda je preko razglasa pozvala građane Sarajeva da dođu identificirati svoje poginule. Igra je, svakako, dramska: preživjeli ilegalci na čelu s Valterom upozoravaju Sarajlije da ne kreću prema vojnicima koji naoružani čuvaju mrtva tijela, jer će pucati u njih. To je savršena prilika da se Stadtkommando obračuna sa cijelim gradskim pokretom, ali u jednom trenutku se događa obrt: nakon što urar Sead Kapetanović prvi krene prema cijevima, još nekoliko ljudi kreće za njim, a onda se cijeli skup od nekoliko stotina ljudi pokrene i uđe u prostor gdje leže mrtvi.

Njemački komandant Von Dietrich spusti ruku na cijev šmajsera i spriječi dalje krvoproliće – jer cijeli je narod nemoguće pobiti – a Sarajlije dođu do tijela svojih mrtvih. Historijski izvori tu scenu iz 1944. godine opisuju drugačije, i u povijesti Sarajeva nemoguće je naći baš tu sliku, ali ona ostaje kao jedna od umjetničkih istina. O gradu koji je, kao malo koji u Evropi, i kao većina onih na Istoku, proživio različite mijene tokom zadnjih stotinjak godina svog postojanja.

Na prvoj Paradi ponosa, ne znam zašto, ali znam zbog čega, dok su ljudi koji podržavaju prava lgbt populacije išli od Vječne vatre, spomenika oslobođenju Grada 1945., do zgrade Parlamenta – ta mi je filmska slika stalno padala na pamet. Ne zato što bih eventualno poredio atmosferu u kojoj su životi onih koji šetaju na Gay prideu bili ugroženi – mada su nezapamćene mjere osiguranja i poslanica Islamske zajednice da niko nema pravo nasilja nad drugim čovjekom zbog njegovog izbora ili uvjerenja, definitivno bile opravdane – ali, u toj je šetnji bilo nečega katarzičnog, oslobađajućeg. Baš kao što svi ljudi u „Valterovoj“ povorci nisu bili ilegalci ili partizani, tako ni skoro devedeset posto ljudi na Gay prideu nisu bili homoseksualci. Ali su se solidarizirali s idejom da je nasilje nad bilo kim, zbog njegovog ili njezinog izbora – za osudu. I da je jedino prirodno i časno biti protiv toga.

To, i ne samo to, bila je sarajevska Parada ponosa. Dok smo se okupljali u kafiću gdje svaki dan – tako se namjestilo – pijemo svoj espresso, zbijali smo šale kako smo odjednom postali centar aktivizma. Čudno je to sve pomalo: trebalo je proći jedanaest godina (prvi pokušaj organizacije prvog Pridea u Likovnoj akademiji prošao je s neuspjehom, s puno nasilja i teškim povredama ljudi koji su stvar organizirali i koji su ih podržali). Mislili smo da se za tu deceniju na ljudskim pravima i slobodama nije uradilo ništa. Ili, ipak, jeste? Do prije nekoliko nedjelja skoro svi smo se pribojavali da će se nasilnički scenario ponoviti. To se moglo iščitati iz atmosfere u medijima, i u gradu, i zbog činjenice da su organizatori i policija i mediji očekivali najviše 1000 ljudi u povorci.

A onda je došla ta nedjelja, i parada od oko 4000 ljudi, uz, rekli smo, veliko osiguranje prošla je gradom. Bila je to šetnja za normalan život, za solidarnost s ljudima koji su stigmatizirani zbog toga što javno ne mogu iskazati svoje opredjeljenje. Svakako da je činjenici da je sve prošlo bez incidenata pomogla objava Islamske vjerske zajednice koja je vjernicima sugerirala da ni u kom slučaju ne upotrijebe nasilje, iako smatra da je homoseksualizam zlo i razvrat. Većina slobodoljubivih i mislećih ljudi iz Sarajeva došla je podržati Pride, između ostaloga i zato što su shvatili da bi to mogla biti posljednja prilika da Sarajevo pokaže svoje lice slobode, različitosti i prihvatanja drugačijeg. Za razliku od dominantne naracije koje mu je nametala prošla vlast, a koja je u najvećoj mjeri homofobna i konzervativna. Svakako da je tome pomogla liberalno-lijeva koalicija na vlasti, ali to nije bio jedini vjetar u leđa. Građani koji su se pojavili na prozorima u toku šetnje uglavnom su mahajući pozdravljali okupljene, odobravajući ono što vide.

Tako je Sarajevo pokazalo svoje pravo lice. Lice Valtera. To je možda prejaka i historijski netačna figura, ali oni koji gledaju blagonaklono znaju o čemu se radi. Kao što je sasvim jasno da se nećemo probuditi u Sarajevu ili Bosni u kojoj će problemi biti riješeni jednom šetnjom. Ali, ona nam je tako trebala. A i momenat je (bio) pravi. Momenat za ići dalje!