BiH, gorski spasioci rade srcem

Gorska spasilačka služba Federacije BiH zasniva se na volonterskom zalaganju svojih članova. Uprkos volji da se pomogne u hitnim situacijama, gorski spasioci suočavaju se s nedostatkom finansijskih sredstava i loše definisanom ulogom organizacije

Solidarnost je lajt motiv gorske spasilačke službe u Federaciji BiH, najveći ispit u kvalifikacijama za članstvo u ovoj velikoj porodici. Nakon kompleksnih obuka, momci stažiraju pune tri godine, kako bi postali licencirani spasioci, osposobljeni za rad u najsloženijim situacijama na terenu.

Angažman u gorskim službama spašavanja (GSS) je volonterske prirode, što na određen način potvrđuje njihovu filantropsku i humanu misiju. S druge strane, uspješne akcije spasilaca često ovise o vještini lokalnih jedinica da pokriju znatne troškove koje snose. Služba gorskih spasilaca u Bosni i Hercegovini nije zakonski regulisana, lokalne jedinice nemaju redovne prihode te su primorane snalaziti se na razne načine, oslanjajući se na donacije i individualne doprinose. Njihov “crveni telefon“ otvoren je 24 sata dnevno, sedam dana u nedjelji.

Prvi u Donjoj Jablanici

Priča o gorskim spasiocima na vidjelo izlazi s velikim katastrofama, poput one koja je u noći između 3. i 4. oktobra zadesila Donju Jablanicu. Usred bujične poplave, tone kamenja obrušile su se s obližnjeg kamenoloma na ovo malo mjesto u Hercegovini, usmrtivši devetnaest osoba.

Nakon tragedije, na teren su se prvi probili pripadnici gorskih službi spašavanja iz susjednih gradova, Konjica i Mostara.

“Bila je to neviđena katastrofa. Očekujete poplavu, a vidite da je mjesto potpuno razneseno kamenim gromadama. Zato smo, nakon dolaska prvih timova obučenih za spašavanje iz vode i pod vodom, pozvali dodatno ljudstvo, specijalizovano za spašavanje ljudi iz ruševina“, priča nam Dženadin Veladžić, načelnik GSS-a Federacije BiH.

Poziv su kasnije dobile sve lokalne službe na području Federacije BiH. Spasioci iz Zenice odmah su krenuli prema jugu, probijajući se teško prohodnim dionicama puta prema Jablanici.
Načelnik zeničkog GSS-a, Kenan Hrustanović, kaže da je Jablanica zorno ukazala na manjkavosti sistema civilne zaštite u BiH. Dodaje da mu za deset godina rada nikad nije toliko zasmetao nedovoljno definisan položaj GSS-a u ovom sistemu.

“Kad smo se okupili u Jablanici, došla je informacija od strane nekog šefa u Civilnoj zaštiti da GSS u Donjoj Jablanici više nije potreban, da nas ima previše, te da se svi mogu vratiti svojim kućama, odnosno da treba da ostane samo 10 ljudi obučenih za spašavanje na vodi i pod vodom. Nisam mogao da vjerujem da neko može donijeti takvu odluku, posebno kada je na raspolaganju na licu mjesta bilo 40 do 50 spremnih spasilaca“, priča Kenan.

Zenički spasioci, kao i druge službe GSS-a koje u svom sastavu imaju i jedinice k9, uvjereni su da su tokom posljednjih poplava mogli pomoći mnogo više da im je bio dozvoljen angažman obučenih i certifikovanih potražnih spasilačkih pasa i da se nije gubilo dragocjeno vrijeme u čekanju na pojačanje iz Evropske unije.

“Postavlja se pitanje zašto psi nisu bili prvi na terenu i tragali za nestalima. Naši psi su bili od koristi u Turskoj kada se desio zemljotres – iz ruševina smo uz njihovu pomoć izvukli četvoro preživjelih. U našoj domovini, nažalost, takvi psi nisu priznati i ne cijene se“, ogorčen je naš sagovornik.

Atos, simbol predanosti

Jedan pomenutih pasa je Atos, redovni, odnedavno i počasni član zeničke Gorske službe spašavanja. Široj javnosti ovaj specijalno obučeni belgijski ovčar poznat je od februara prošle godine, kada je učestvovao u akciji spašavanja osoba pogođenih razornim zemljotresom u pokrajini Hataj u Turskoj, u kojem su poginule na desetine hiljada ljudi. Na lokaciji najveće destrukcije, na koju je zenička ekipa stigla za dva dana, Atos je pod ruševinama pronašao više ljudi i spasio četiri života.

“Po dolasku smo zatekli nagnute zgrade i malobrojne ljude na ulicama. Ali kad su nas odveli do epicentra zemljotresa… ni jedan mozak ne može zamisliti toliku katastrofu“, priča Almir Tabaković, dreser i vlasnik Atosa.

“U Hataju smo bili deset dana. Dva dana smo pauzirali, nakon što smo uz pomoć Atosa u ruševinama pronašli prve žive - majku i kćerku, a iste noći troje poginulih - dedu, unuka i unuku... Tada ja nisam mogao više raditi, slomio sam se. Imam sina od 14 godina, s kojim se nisam čuo danima, a tog dana smo iz ruševina izvukli dvoje djece njegovog uzrasta“, prisjeća se Almir.

Nakon sedam dana trke i provlačenja među ruševinama i Atos je pao. Mislili su da je po srijedi umor, što su im potvrdili veterinari u Istanbulu. Po povratku u Zenicu, Atosu je dijagnostifikovana epilepsija.

Nekoliko mjeseci kasnije, nakon tretmana epilepsije i operacije šapa koje je povrijedio u misiji u Turskoj, pod veterinarskim nadzorom i budnom Almirovom pažnjom, Atos je nastavio svoju hrabru misiju.

Poput ostalih članova zeničkog GSS-a, Atos za svoju službu nije plaćen. Posebno prilagođenu hranu, brigu i veterinarske usluge obezbjeđuje i finansira Atosov vlasnik.

Spasioci rade srcem!

Biti član GSS-a podrazumijeva obavezu brzog odgovora na poziv službi civilne zaštite, ali i svih pojedinaca koji se nađu ili su svjedoci neke nevolje, koja zahtijeva angažman specijalno obučenih spasilačkih ekipa. Bilježe najneobičnije priče, koje svjedoče o nevjerovatnim vratolomijama, izuzetnoj spremnosti i neobičnoj hrabrosti volontera.

“Često me pitaju: šta te može natjerati da usred noći ustaneš, ostaviš porodicu i odeš u nepoznatu opasnost, jer te neko zove u pomoć, da trošiš svoj novac i u akcijama koristiš vlastito vozilo? Ja kažem da mi radimo srcem, ali običnom čovjeku teško je objasniti da za svoje akcije gorski spasioci nisu plaćeni“, dodaje on.

Sistemu službi spašavanja u Federaciji BiH nedostaje zakonska regulativa te mogućnost povezivanja s ostatkom Bosne i Hercegovine – dakle, s GSS jedinicima u Republici Srpskoj i Distriktu Brčko – kako bi ostvarili ravnopravno članstvo u prekograničnim udruženjima, kakvo uživaju spasioci iz drugih zemalja. Iako nalikuje onoj u Sloveniji, Hrvatskoj ili Italiji, situacija u BiH je kompleksnija zbog složenosti same države, s nivoima vlasti, visokom korupcijom i političkim podjelama.

Skupocjena oprema kojom se spasioci služe mora biti profesionalna, atestirana i nova. Sa svakom upotrebom oprema gubi na vrijednosti, pa je njeno zanavljanje veliki izazov za organizacije koje se ne mogu osloniti na redovan izvor prihoda, već se nadaju pomoći onih koji znaju da na ove hrabre pojedince mogu računati u svakom trenutku i u svim okolnostima.

“Dio smo sistema, nas prve zovu kad je potrebno, ali nismo zaštićeni niti se sistem o nama brine. Nemamo Zakon o GSS-u, koji bi nam omogućio da spasioce osiguramo. Kad smo išli u Tursku, nije bilo osiguravajuće kuće koja je htjela da nas osigura. Nemamo nikakvog finansiranja na koje bismo se mogli osloniti. Ne radi se samo o službenim vozilima, ta vozila treba održavati, obezbijediti gorivo“, objašnjava Dženadin Veladžić.

Drugim riječima, sigurnost i život ovih trupa, ljudi koji srce, dušu, svu svoju psihičku i fizičku spremnost, vrijeme i snagu ulažu u svoju plemenitu misiju, u ovim krajevima ovisi i o njihovim vještinama da osiguraju potrebni minimum za redovno opremanje matične službe.

Uprkos tome, na stotine mladih ljudi svake godine se prijavljuju u lokalne timove gorskih službi spašavanja, s nadom da će u budućnosti biti osposobljeni za jednu od najplemenitijih misija.

 

Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta Collaborative and Investigative Journalism Initiative (CIJI   ) koji sufinancira Europska komisija. Sadržaji su isključiva odgovornost OBC Transeuropa i ni na koji način ne odražavaju mišljenja Europske unije.