BiH kao multinacionalna država: Jesu li konstitutivni narodi srž stvari?

Za značajan napredak u procesu evropskih integracija potreban je integrirani regionalni pristup s jasnom porukom da EU nije još jedna nova/stara Jugoslavija koja određuje identitete, pravila i politike, a opet centralno upravlja “kartelom moći” odozgo, kako je to bio i ostao slučaj u jednopartijskim sistemima. Upravo suprotno

(Originalno objavljen 29.11.2021. na Oslobođenje )

Parafrazirajući izreku predizborne kampanje Billa Clintona, čini se da se gotovo svi slažu s presudom: “To je ustav, glupane!” kako bi se objasnilo zašto je Bosna i Hercegovina politički nefunkcionalna država nakon 25 godina provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma (DPA). Također, mnogi pravnici i političari, ne samo u BiH, reći će vam da je DPA “jedinstven” i/ili “složen” ustavni sistem i da je to razlog zašto ne može raditi za opće dobro naroda (jednina!).

Međutim, postoji nekoliko etnički podijeljenih zemalja i među državama članicama Evropske unije, kao što su Belgija ili Italija sa, naprimjer, Statutom o autonomiji Južnog Tirola, čije ustavom ukorijenjene institucije i mehanizmi uključuju etničke ključeve za predstavljanje i sudjelovanje etničkih grupa u procesima donošenja odluka. Dakle, cijeli dejtonski ustavni sistem nije ni jedinstveniji ni složeniji od nekoliko drugih ustava etnički podijeljenih društava u Evropi i šire. I to nije ustavni sistem kao takav, već u empirijskoj stvarnosti BiH se mora posmatrati ne kao demokratski, nego kao etnokratski politički sistem zarobljen od etnonacionalističkih stranaka. Ove stranke čine kartel vlasti koji ne upravlja BiH podjelom vlasti na osnovu međuetničkih kompromisa i saradnje, već kroz “negativni” elitni konsenzus prema motu “zavadi pa vladaj”.

Povjerenje, solidarnost, kompromis

Stalne izborne kampanje na različitim teritorijalnim nivoima (država, entitet, kantoni, općine) omogućile su stranačkim liderima jednonacionalnih stranaka, koji tvrde da predstavljaju konstitutivne narode, odnosno Bošnjake, Hrvate i Srbe, da mobiliziraju biračko tijelo po etničkim linijama i predstavljaju se kao nepokolebljivi branitelji takozvanih vitalnih nacionalnih interesa protiv stranih nametanja od takozvane međunarodne zajednice. Paradoksalno, stoga se stalno “demokratski” legitimiraju izbornim rezultatima koji od njih ne zahtijevaju traženje političkih kompromisa - “suštine” demokratije - u zakonodavnim i administrativnim procesima donošenja odluka, što se vidi iz činjenice da je entitetski veto bio uložen gotovo 400 puta tokom 1997. i 2007. Upravo suprotno, etnonacionalističke maksimalističke tvrdnje stalno nagrađuju birači, ali i evropske institucije. To se, naprimjer, moglo vidjeti iz primjera neuspjele, odnosno odbačene policijske reforme 2007, unatoč činjenici da je to bio uvjet za daljnje evropske integracije. Ipak, potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU.

Tako etnonacionalističke stranke do danas profitiraju od zloupotrebe institucionalnog uređenja zasnovanog na etnički zamišljenom teritorijalnom razgraničenju i etnonacionalnoj institucionalnoj homogenizaciji državnih institucija. To ide ruku pod ruku sa zarobljavanjem svih državnih institucija za osobnu korist njihovih stranačkih ogranaka bez ikakve djelotvorne sudske zaštite od korupcije (čak i unutar pravosuđa) kao i s trajnim kršenjem ljudskih prava, ne najmanje važno neprovedbom niza presuda Evropskog suda za ljudska prava počevši od poznatog predmeta Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine 2009. U kombinaciji s etnički segregiranim medijima i javnim obrazovnim sistemima (ne samo još postojećim 2 škole pod jednim krovom) to vodi, na kraju, do trajnog osnaživanja već (vojnom agresijom i masovnim zlodjelima između 1992. i 1995) uspostavljene etnonacionalne podjele društva protiv svih evropskih standarda zaštite ljudskih i manjinskih prava! Dakle, sve dok može kontrolirati etničku podjelu društva, kartel moći, na osnovu svog negativnog konsenzusa za zavadi pa vladaj, nema pravno-institucionalnih podsticaja za međuetničku konkurenciju, a kamoli saradnju.

Ali, zar nema izlaza iz ove političko-pravne dileme? Koje alternative postoje?

Ovih dana ima mnogo prijedloga, posebno u anglosaksonskom svijetu, da se Dejtonski “ustav” jednostavno zamijeni liberalnim, “građanskim” ustavom - šta god to konkretno značilo u smislu institucija i pravnih instrumenata - tako da bi BiH preko noći mogla postati politički stabilna, ekonomski prosperitetna i kulturno integrirana država i društvo. Svakako je tačno da su postojeći etnonacionalistički institucionalni mehanizmi u Aneksu 4, odnosno ekskluzivistički etnički ključevi za konstitutivne narode za Predsjedništvo i Dom naroda, ali i apsolutna moć veta koju je uspostavio tzv. entitetski veto, odgovorni za nefunkcionalnost zakonodavne i izvršne vlasti na državnom nivou. Ali, u isto vrijeme, kako će strogo građansko-liberalni ustav, zasnovan na navodno etnički “neutralnim” institucijama, principu većine i pojedinačnim ljudskim pravima i formalnom antidiskriminacijskom zakonu, osigurati (vertikalno) povjerenje u odnosu na institucije i (horizontalnu) solidarnost među narodom (jednina!) neophodne za demokratski kompromis, a time i ponovno pokretanje funkcionalne države zasnovane na vladavini prava?

Nejasni prijedlozi za građansko-liberalne pravne sisteme i društvo ne uzimaju u obzir lekcije koje se mogu naučiti od Sjeverne Irske, Belgije ili Kipra, da nabrojimo samo nekoliko evropskih primjera, već ostaju zarobljeni u dihotomičnom razmišljanju ideologije samog nacionalizma, kada se poistovjećuje građansko-nacionalno, republikansko razmišljanje sa “zapadnim, racionalnim, liberalnim” modelom protiv “orijentalnog, iracionalnog, despotskog” načina upravljanja, ukratko, “dobre” naspram “loše” vladavine. Uz to, jednostavno “miješanje” ovih ustavnih modela samo će dovesti do novog “hibridnog” ustavnog uređenja s nesagledivim, nenamjernim posljedicama.

Bosni i Hercegovini je stoga potrebna pomno razrađena politička i pravna strategija za deetnifikaciju institucija države i društva koja više ne vidi društveno pomirenje kroz društvenu integraciju i podjelu vlasti kao pristupe koji se međusobno isključuju kako je to već presudio Ustavni sud BiH u četiri djelimične odluke u predmetu U-5/98 donesene tokom 2000. godine. U obrazloženju ovih odluka Sud je statističkim dokazima jasno stavio do znanja da etnička podjela društva i etnonacionalna homogenizacija entitetskih institucija nisu zadana društveno-politička činjenica, već rezultat etničkog čišćenja i genocida, tako da povlačenje teritorijalnih granica i etničke kvote za institucije ne smiju služiti kao opravdanje ni za asimilaciju ni za institucionalnu segregaciju, a kamoli teritorijalno odvajanje kroz zahtjeve za secesiju. Nadalje, Ustavni sud je uspostavio pažljivu ravnotežu između zaštite individualnih ljudskih prava za svakoga bez obzira na njegovu/njenu pripadnost bilo kojoj pravnoj kategoriji ili grupi u pogledu spola, etničke pripadnosti, jezika, vjere, povezanosti s nacionalnom manjinom i sl. i prava grupa i za grupe, odnosno ne samo konstitutivne narode nego i pravno priznatih sedamnaest nacionalnih manjina koje su potpuno marginalizirane u BiH! Dakle, cijelim predmetom U-5/98, 2000 utvrđeni su ne samo određeni ustavni principi i pravila za odnos konstitutivnih naroda, nacionalnih manjina i građana već i pravni status triju službenih jezika, imovinska prava i pravila za unutarnje tržište BiH po analogiji s unutarnjim tržištem EU. U predmetu U-4/05 statut Grada Sarajeva je proglašen neustavnim, jer nije garantovao minimalnu zastupljenost Srba kao za Bošnjake i Hrvate u Gradskom vijeću. U predmetu U-8/04 vitalni nacionalni interes na koji su se hrvatski zastupnici pozivali protiv predloženog Okvirnog zakona o visokom obrazovanju proglašen je neustavnim izjavom da vitalni nacionalni interes ne smije dovesti do jezičkog isključenja, već zahtijeva da se sva tri službena jezika moraju koristiti kao nastavni jezici u visokom obrazovanju. Odluka o sličnom predmetu, U-5/06, donesena je u Nacrtu zakona o Javnom TV sistemu BiH.

Međutim, takva pravno-ustavna strategija mora ići ruku pod ruku s obnovljenim činjeničnim naporima za pomirenje na osnovu programa desegregacije cjelokupnog obrazovnog sistema i medija. Uzimajući u obzir otpor uspostavljenog kartela moći etnonacionalističkih stranaka takvom programu pluralizacije monoetničkih institucija, kako će biti moguće doći iz tačke A, status quo pod vladajućim kartelom moći, do tačke B, funkcionalne, liberalno-konsocijacijske demokratije zasnovane na vladavini prava?

Javna i uključiva debata

Postoji, naravno, mnoštvo stručne literature iz komparativnog ustavnog prava i sociologije upravljanja etničkim sukobima za crpljenje inspiracije za predloženu političku strategiju. Takva politička strategija, međutim, ne može se razrađivati iza zatvorenih vrata, već je potrebna široka javna i uključiva debata za političku i ustavnu reformu kako bi se etnonacionalističke stranke stavile pod pritisak sa svih strana:

• odozdo - inicijative građanskog društva uključujući mjere mirnih protesta;

• sa strane - od onih multikulturalnih i građanskih stranaka čiji je program prevladavanje stroge etnonacionalne podjele društva - zahtjevima za osnivanje ustavne komisije u parlamentu i/ili izvan njega s predstavnicima iz svih uglova društva. Utoliko, Ustavna konvencija Republike Irske između 2012. i 2014. mogla bi poslužiti kao model: Imao je 100 članova: jednog predsjednika, 29 članova parlamenta, 4 predstavnika sjevernoirskih političkih stranaka i 66 nasumično odabranih građana Irske;

• konačno, odozgo:

Evropska unija mora jasno staviti do znanja bosanskohercegovačkim političkim elitama i samoj sebi da se više ne smije dodvoravati čelnicima etnonacionalističkih stranaka kao što su to učinili s reformom policije 2007. ili pregovorima o ustavnoj reformi u Butmiru 2009. itd. I da bilateralni pristup “nastavljamo kao i dosad” sa zemljama kandidatima u pristupnim pregovorima pod sloganom “uzmi ili ostavi”, preuzet iz procesa proširenja na istok, ne funkcionira s tzv. ostacima zapadnog Balkana. Sasvim suprotno, za značajan napredak u procesu evropskih integracija potreban je integrirani regionalni pristup s jasnom porukom da EU nije još jedna nova/stara Jugoslavija koja određuje identitete, pravila i politike, a opet centralno upravlja “kartelom moći” odozgo, kako je to bio i ostao slučaj u jednopartijskim sistemima. Upravo suprotno, obećanje članstva u EU mora učiniti vidljivim i vjerodostojnim da svi njeni građani, društva i države članice mogu djelotvorno sudjelovati u svim njenim formalnim i neformalnim procesima donošenja odluka na osnovu individualne i grupne jednakosti, poštujući, štiteći i podstičući kulturnu raznolikost.