Grafička poezija Safeta Zeca

Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o izložbi grafika Safeta Zeca, jednog od posljednjih autentičnih evropskih umjetnika, u Opatiji Rosazzo (oktobar 2024 - oktobar 2025)

Hvatam se iznova za banalan, a meni čudesno istinit savjet iz zaboravljenih bedekera: Ako se nađete u tom-i-tom kraju, obavezno svratite… i tako to.

Ako vas put nanese u Friuli, pogotovo ako ste – greškom ili namjerno – zabasali na onaj obični Udine-Gorizia, pa imate, u opštem nedostatku vremena, dva-tri sata viška, zaputite se prema Opatiji Rosazzo. O istoj – guglirajte, da vas ne zamaram. Neću ni o pejsažu, i sami ćete uvidjeti da je po ljepoti nijansi zelene i blagosti linija brežuljaka uporediv sa toskanskim. Dodajem, korisno: od Manzana vam slijedi dvadesetak minuta lagane vožnje, a za parking – budite bez brige.

Razlog skretanja? L’arte grafica di Safet Zec, u organizaciji Zadužbine Opatija Rosazzo, koju je priredio Giuliano Pavan. Otvorena je u Opatiji Rosazzo 25. oktobra prošle godine. Tom prilikom je predstavljena publikacija “Anahroni vodič kroz Veneciju za sve one koje pristaju da se izgube” (Guida anacronistica di Venezia per tutti coloro che accettano di perdersi [1]) Takođe je najavljen dokumentarni film o umjetniku Put majstorstva , koji je režirao Gorčin Zec.

Safet Zec je stigao u izložbeni prostor Opatije direktno sa Bijenala, dakle sa venecijanske izložbe obasjane svim mogućim svjetskim reflektorima. Tamo je bio gost paviljona grada Venecije, mjesta čiji je građanin i umjetnik već niz godina. U venecijanskom paviljonu (kustoskinja: Giovanna Zabotti, komesar: Maurizio Carlin) bili su predstavljeni i slikari Pietro Ruffo i Vittorio Marella te pjesnik Franco Arminio.

Zabotti je izjavila da slike Safeta Zeca osvjetljavaju “dramu rata, gladi i bijega” u prostorima sjećanja koji nisu samo slikarevi već, posredstvom čina slikarstva, postaju i naši. Parafraziram sam sebe (već sam pisao o ovom Zecovom ciklusu za OBCT) ponavljajući da se kompozicijama egzodusa Zec našao na vertikali promišljanja Istorije u kontekstu umjetnikove percepcije stvarnosti od koje subjekt koji stvara ne želi skrenuti pogled prema sadržajima koji se sviđaju širem kontekstu takozvane publike.

Vidim, u tom smislu, Zeca bliskog kompoziciji jednog Rafaela i, semantički, još bližeg Goji u jeseni života, kad je veliki Španac stavio crtež u službu opomene ljudskim bićima. (Uzaludno, kao i naš Zec, ali ne kvarimo ljepotu umjetničkog lamentom nad glupošću dvonožaca čijoj vrsti, htjeli to ili ne, pripadamo).

Ne znam zašto Zec dosad nije bio predstavljen na Bijenalu, ali – bolje ikad nego nikad. Pogotovo što se radi o jednom od velikih evropskih umjetnika, onih čije djelo je svojevrstan otpor pseudomodernizmu impovizatora performansa, instalacija i digitalnog “slikarstva”. Zec je, na svu sreću, grafikom bliži – sjetimo se samo nekih majstora crteža – Direru, Engru i Vorholu. Istina, odvaja se od njihove cerebralne strogosti činom poetske transformacije tonskog crteža u prividnu lakoću zamršenih linija sna i nostalgije.

Ne znam, ali – i da nije bio predstavljen na Bijenalu, k tome tako kasno – sve bi bilo isto onima koji cijene djelo jednog od posljednjih velikih slikara naše epohe. Više od sto samostalnih izložbi širom svijeta i… opus koje daje nadu da slikarstvo nije ni umrlo ni zamrlo, i da je umjetnost rad, istraživanje, ekstrakt genijalnosti i nostalgije koja svojim implicitnim jezikom govori da smo prolazni, ali da ista govori u ime svih bića koja su svjesna da Lijepo, Dobro i Pamćenje jesu Trojstvo. Zemaljsko, ali blizu božanskom.

Ne volim isticati niti jedno djelo, ni u slikarskom, ni u nečijem književnom opusu. K tome - prave, objektivne teškoće nastaju kad se radi o umjetnicima kao što je Zec. Zato, jednostavno, ne propustite ovu divnu priliku. U Opatiji Rosazzo.

Ulaz: besplatan.

Imate vremena do 25. oktobra ove godine. Ali, oprez: Ars lunga, vita brevis.

Savjet: ponesite režisersku stolicu. Pa se polako, nakon dugog posmatranja svakog izloženog djela, bez tup-tup ili škripe stolice, premještajte od jedne do druge grafike Safeta Zeca. Ukupno ih je 22.

Naravno, ne zaboravite realni cilj putovanja. Dakle, nipošto nemojte završiti kao onaj grešni bosanski fratar iz jedne od Besjeda fra Matije Divkovića (1563 – 1631), koji se, omađijan pjevom rajske ptice, vratio u samostan nakon tristo godina.

Dodatak – govore o Safetu Zecu:

 

Gravirao je ploče, uranjao ih u kiselinu i štampao dva metra udaljen od moje prese.

…

Mirno priprema svoje ploče, po mogućnosti bakrene, odabirući najadekvatniji format, potom ih boji, dimi, gravira po dvije-tri, stavlja ih u kiselinu, zatim ih izvadi iz kiseline i vraća se graviranju, utiskujući znakove jedan nad drugim sve dok ne postigne ekspresivnost detalja i najviše vrijednosti svijetlotamnog.

…

U štampariji se mogao čuti samo šum pamučne gaze koja uklanja noćnu crninu sa ploče izbrazdane znakovima ili zvuk prese koja svojom silinom pritišće papir i ploču.

…

Zeko je rijetko zadovoljan prvim otiscima štampe. On a priori zna, od trenutka kada počne da gravira, da će se predomisliti, da će se odlučiti za naknadne intervencije. Uglavnom ih izvodi suvom iglom, ali ponekad to mogu biti i akvatinta ili druge tehnike. U svakom slučaju, prije poslednjeg štamparskog otiska „mučio” je ploču dok je ne bi „ukrotio”, dok iz nje bi izvukao sve što je mogla dati.

…

Svim svojim sredstvima nastaviću da činim sve što mogu da i dalje budem štampar Safeta Zeca, „njegov” štampar.

Corrado Albicocco (Umjetnička štamparija Albicocco, Udine)

 

Kod Zeca nema tajni ni trikova, nema misterija niti tajanstvenih znanja kojih nema pred našim očima, pred svačijim pogledom; očitost neukrotive i duboko ukorijenjene potrebe, nekog demona, neke moćne i prodorne manije koja se odlikuje neophodnom i nezadrživom cjelovitošću svešteničkog poziva i iskričavom neugasivošću božanskog ognja.

Giandomenico Romanelli (Iz Safet Zec, demon slikarstva, izložba u venecijanskom Muzeju Correr, maj-jun 2010)

 

Čovek stoji pred prozorom, iznutra, i opipava pogledom a zatim i prstima, bojažljivo, zeleni okvir i ragastov, bronzanu kvaku i šrafove kojima je prićvršćena zavesa uz staklo. S one strane sad vidi samo nebo i po koji beli oblak ili je tamo možda ljubičasti sumrak, to on ne zna, on zasad samo opipava pogledom a možda i rukom, solidne forme ragastova i okvira, i pita se da li da pomeri zavesu od krupnovezane čipke ili da se maši bronzane brave i da pogleda šta je s one strane. Neki ga čudan nemir pokrenu, sama ruka polete ka bravi i on rastvori prozor širom, uz zlokobnu škripu nepodmazanih šarki. Onda čovek pogleda kroz prozor, a tamo zora, akvamarinsko nebo sa po kojim belim oblakom, saksije geranijuma i puzavica, i zelene bašte u nedogled. Uto se nad predelom promeni svetlost, naglo i samo za trenutak, i on ugleda u tom času, kroz gusto rastinje, jedan prozor nalik na ovaj za kojim sada stoji, pa se osvrće da potraži ogledalo u kojem će naći odraz ove slike i ovog prozora, kad tamo, iza njega, jedan rastvoren prozor, ali ogledala nema. Sa nameštenim osmehom čoveka koji ima iskustva sa snom i morama sna, on dolazi do tog drugog prozora, i sada mu je onaj prvi iza leđa, ali kada se nagne van, vidi samo da se promenila svetlost dana, oblaci se malo pomerili, sve je inače tu, kao malopre, kao u ogledalu, i on se ponovo okreće oko ose ogledala nigde nema a prozori se umnožavaju u nedogled, s obe strane. Iz bezumlja, čovek se tad nagne preko ragastova, i ugleda pred sobom, dole u dubini, zelenu baštu obasjanu jutarnjim suncem, procvale bagremove i puzavice, a u sredini pustog vrta, odakle još dopire šuštanje kožastog bilja, stoji sadrena Pomona i baca svoju zelenu senku po travnjaku. Odnekud iz daljine tad dopre do njega zvuk lovačkog roga,čovek iskače kroz niski prozor i jurne ka tom zvuku, ali zvuk odmiče zajedno sa njim. Jureći za tim zvukom, za tim odjekom zvuka, radoznalac dospeva, zadihan, sav mokar od rose, do zida na kojem se nalazi jedan prozor. Prozor je širom otvoren, i on se nagne da pogleda u sobu, dole, u dubini, zelena bašta u popodnevnoj gustoj hladovini, sunce ne prodire kroz bilje, samo se na sredini bašte nazire, u sumraku, sadrena Pomona koja baca svoju senku po vlažnom travnjaku. Onda gledalac skoči kroz prozor i legne na leđa u vlažnu travu.

Posmatra kako prolaze beli oblaci iznad njegove glave.

Danilo Kiš (1973)

---

[1] Tekst: Pascal Bonafoux, 112. str – Izdavač: Qupé éditions (Paris, 2017, 2024); isti izdavač je objavio monografiju o Safetu Zecu, autor Pascal Bonafoux (228 str.); u pripremi je i bosanska monografija o velikom umjetniku.