Haris Silajdžić e Milorad Dodik
Ističu posljednji dani za potpisivanje sporazuma o reformi policije u BiH, koju je međunarodna zajednica postavila političarima u BiH kao uslov za nastavak evropskog puta. Integracija ili izolacija, dilema je pred kojom se nalaze posebno Dodik i Silajdžić. Za njih dvojicu, neuspjeh reforme mogao bi značiti i kraj političke karijere
U već odavno indifirentnoj političkoj javnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u javnom mnjenju kojeg, zapravo više i nema, sve se glasnije postavlja na određen način perverzno pitanje: Hoće li Haris Silajdžić, lider bošnjačke većine u političkim strukturama BiH i Milorad Dodik, lider srpske strukture, biti smijenjeni ili će (opet) politički preživjeti. Ako do smjena dođe kako se sve glasnije najavljuje, to bi bilo zbog definitivnog neuspjeha reforme policije u BiH.
Ova je reforma, da podsjetimo, davno već od strane EU oglašena kao osnovni uslov za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i Evropske Komisije. Bez tog Sporazuma nema ni nastavka približavanja BiH Evropskoj Uniji. Svi drugi u regionu, osim Srbije, taj su sporazum već potpisali. Blokade političkog i institucionalnog razvoja u BiH su očigledne. Međunarodna zajednica ali sve više i domaća javnost za ovu situaciju optužuju prije svega, pojednostavljeno, pomenutu dvojicu političkih lidera. Dodika za niz postupaka kojima na dramatičan način negira Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i cjelovitu državu. On od entiteta što se zove Republika Srpska pravi paralelnu državu. Silajdžić je optužen za nepopustljivost u insistiranju na ukidanju Republike Srpske i za pokušaje stvaranja unitarne centralizirane države. U njoj bi, kao većina, vladali Bošnjaci.
No, vratimo se na početak. U čemu je "perverznost" pitanja o daljoj sudbini pomenute dvojice. Prije svega u činjenici da političku i svaku drugu javnost zapravo ne interesuje ključno pitanje: Hoće li do kraja septembra - do kada je krajnji rok za postizanje dogovora o policiji - biti kompromisnog sporazuma u korist cijele države. Tu javnost sado-mazohistički interesuje prvenstveno skidanje glava, pa ma čije to glave bile. Više pozicije, spektakl je veći! Svojevrsni apsurd je, također, i u činjenici da se eliminacija ove dvojice očekuje od iste one javnosti koju čine građani što su masovno glasali za njih na izborima prije samo godinu dana.
Samo nekoliko dana uoči isteka roka za reformu i proglašavanja sankcija od strane EU, ako reforme ne bude, veoma se teško kladiti na bilo koji mogući ishod.
Mladi i ambiciozni "visoki predstavnik međunarodne zajednice", Slovak Miroslav Lajčak, očigledno ima zeleno svjetlo Brisela za najradikalniju mjeru kažnjavanja, ako bude trebalo. Istovremeno je jasno da on tu mjeru nikako ne želi primijeniti, ukoliko to doista ne bude krajnje opravdano. Za razliku od domaćih ljudi koje više interesiraju "glave", međunarodnu zajednicu mnogo više interesira kako nastaviti zaustavljene reforme u BiH. Sa ili bez Dodika i Silajdžića, čini se, nije im svejedno. Više bi voljeli sa njima nego bez njih.
Danas je mnogo spekulacija o tome "zašto će njih dvojica biti sigurno smjenjeni". Podjednako je mnogo i spekulacija "zašto sasvim sigurno neće biti smijenjeni". U "čitanje" tih spekulacija moraju se uvrstiti veoma različiti argumenti. Oni su zasnovani na navijačkim strastima, (ne)poznavanju realne situacije u BiH i mehanizama djelovanja međunarodne zajednice, potom na intimnim političkim željam i projekcijama bez stvarnog osnova itd. Aktuelna navijanja za jednu ili drugu opciju na dramatičan način svjedoče i o velikoj političkoj, intelektualnoj i obrazovnoj izoliranosti ovdašnje javnosti od realnih međunarodnih tokova u Evropi i svijetu. Ujedno, potpuna je frustracija zbog već godinama zaustavljenog napretka u BiH i iznevjerenih nadanja.Vidna je i konsternacija uočljivim odsustvom koncepta i konzistentne strategije Evrope na Balkanu, posebno u Bosni. Ukratko, "narod" ne vjeruje Evropi na temelju ranijih iskustava.
Na drugoj strani ta Evropa stalno retorički insistira na tumačenju izbornog legitimiteta u obliku konstatacije: Pa sami ste ih birali na demokratskim izborima. Tu je, eto, "kvaka". Tačno je da na tim "demokratskim izborima" niko, stvarno, nije krao glasove ni falsifikovao rezultate ali, kako može biti riječi o demokratskim izborima u zemlji bez stvarne demokracije i demokratskih institucija. Ako glasače pripremate za izbore uz ogroman pritisak nacionalnih podjela i uz proizvodnju straha od drugih, ako ih "obrazujete" na molitvama u krajnje ispolitiziranim crkvama i džamijama, ako ih informirate putem politički korumpiranih medija, onda tu nema ni "demokratskih izbora".
Dejtonski ustavni okvir sa poluprotektoratom u potpunosti je umrtvio svaki osjećaj odgovornosti kod lokalnih političara. Šta kazati za državu čije Predsjedništvo nije uspjelo da se dogovori ni o zajedničkoj platformi delegacije na najvišem nivou koja učestvuje na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija. Predsjedavajući Predsjedništva, znači nominalno šef države, tamo je govorio zvanično samo "u svoje ime".
Mehanizmi za kakvo-takvo sređivanje ovog stanja ne postoje. Histerična politizacija na nacionalnoj osnovi, utemeljena na potpuno reduciranom "čitanju" Daytona uz stalnu podršku međunarodne zajednice tom konceptu čitanja, te stalno promatranje stanja u BiH kroz zbivanja u Srbiji i na Kosovu - doveli su situaciju u zemlji do apsurda: Danas se u Republici Srpskoj kao entitetu koji država planira uvođenje zajedničkog elektroenergetskog sistema i stvaranje državnih rezervi sa drugom državom, Srbijom, a ne sa matičnom državom BiH. Dodik potpisuje međudržavne sporazume! Srebrenicu "čuvaju" policajci koji su direktno učestvovali u genocidu nad stanovnicima te iste Srebrenice. Lideri zla, Karadžić i Mladić još su na slobodi. Istovremeno, iz ove zemlje još uvijek je teško istjerati mudžahedine koji su još prije 12 godina, prema sporazumu u Daytonu, morali biti istjerani.
Ovo, naravno, nije uspostavcljanje ravnoteže krivice za unutrašnje stanje. Ovo je samo malo upozorenje da mogući odlazak kao i mogući ostanak Dodika i Silajdžića jeste veoma, veoma, važno pitanje za budućnost Bosne. Taj (ne)odlazak, međutim, neće značiti ništa ako se konačno ne počne sa otklanjanjem presudne konstruktivne greške u sistemu koji je stvorio Dayton. Taj sistem doveo je do toga da tzv. međunarodna zajednica postane "talac" Dodika i Silajdžića koji iza sebe imaju degenerisanu političku javnost iz koje crpe svoju snagu. Nije, dakle, ključno pitanje šta će biti sa njima dvojicom, već zna li Brisel šta doista hoće, kako će to što hoće i sa kojim političkim strukturama. One prave snage koje u BiH postoje, sada su potpuno gurnute u stranu i marginalizirane. To je ili nečiji interes ili potpuno odsustvo realnog koncepta.
