© Mario Boccia
U Sarajevu danas počinje dvodnevna konferencija organizirana od strane Ambasade Italije u saradnji sa OBCT. Događaj će biti propraćen izložbom fotografija italijanskog fotografa Maria Boccie, koji neće biti prisutan ali je poslao učesnicima jedno pismo. Objavljujemo ga
Drage prijateljice i dragi prijatelji,
Nije mi lako biti u Sarajevu samo putem riječi. Glavna osobenost mog odnosa sa ovim gradom sastojala se u fizičkom prisustvu i dijeljenju, iako samo privremenom, svega lošeg i dobrog sa njegovim stanovnicima. Neki od njih dio su moje izabrane porodice već više od dvadeset godina.
Tokom rata sam odlučio posjećivati ovaj hotel u kojem se danas nalazite što je ređe moguće. Više sam volio živjeti u normalnim kućama da bih mogao ispričati život. Kao novinar, imao sam potrebu za direktim kontaktom sa stvarnim životom. Kad god sam bio u mogućnosti, više sam volio doći iz Italije autom nego avionima UNHCR-a. Mislim da mi je lagano približavanje opkoljenom Sarajevu, prolazeći kroz područja zahvaćena ratnim sukobom, omogućilo da se susretnem sa nepredviđenim situacijama koje su obogatile moj rad.
Izabrao sam da se bavim prije svega životom koji odoljeva, pokušavši ispričati dramu bez prikazivanja krvi. Mislim da je za približavanje publike razumijevanju dinamika koje dovode do rata i za stvaranje neophodnih antitijela bitnije prikazati bliskosti nego (navodne) različitosti. Užas može odvući pažnju i, paradoksalno, uvjeriti one koji ne pamte ili nemaju kulturu da je riječ o nečemu što se “kod nas nikada ne bi moglo dogoditi”. Kao da najveća grozota u povijesti nije nastala u srcu Evrope i kao da se nije dobro ukorijenila u našoj zemlji.
Naravno ne kritikujem one koji su postupili drugačije. Svako je, na svoj način, doprinijeo stvaranju “povijesti sadašnjosti”. Mislim da čista i obična hronika predstavlja plemenit dio reporterskog posla. Ispričati činjenice, preuzimajući odgovornost za ono što se piše ili prikazuje, uključujući i ispravljanje grešaka nakon kasnijih provjera. Izvan ovog moralnog opredjeljenja, novinarstvo jednostavno nije takvo, štaviše, može se pretvoriti u malu bijednu priču (iako dobro plaćenu).
U potpunosti opravdavam “pripovijedače plaćenih priča” kojih je bio krcat hol hotela Holiday Inn. Jednog dana jedan od njih mi je rekao: “Videli smo vas kako ulazite, sa pancir prslukom i šljemom na glavi, i na osnovu vašeg izraza lica smo smišljali koju priču da ispričamo i koliko novca da od vas tražimo”. Maksimalno poštovanje prema onima koji su morali brinuti za opstanak sopstvene porodice (minimalno prema onima koji su kupovali njihove priče a nisu izlazili napolje da ih provjere).
Izdašno sam propratio stotine inicijativa italijanskih volontera i volonterki koji su pohrlili u Bosnu i Hercegovinu (a prije toga u Hrvatsku) da učine nešto “protiv rata”. Nije se radilo samo o odlukama moralne ili ideološke (ili vjerske) prirode, već o pružanju konkretne pomoći žrtvama na licu mjesta i prihvatu izbjeglica u Italiji.
To zalaganje je nastavljeno i kasnije tokom perioda posljeratne obnove. Osservatorio Balcani e Caucaso je mnogo radio na prikupljanju sjećanja na to prisustvo italijanskih volontera tokom rata.
Ne mogu zaboraviti raznolikost toliko velikog broja ljudi. Vrline i mane, ali čisti pogledi. Velikodušnost, hrabrost, toplina ljudskog kontakta. Oni su bili najbolji dio onog italijanskog naroda kojeg se ponekad prisjetimo. Nakon ubistva trojice volontera iz Breše – Guido Puletti, Fabio Moreni i Sergio Lana – formiran je ministarski koordinacioni odbor kako bi se smanjili rizici. Tada sam vidio vojnike i prigovarače savjesti kako rade zajedno.
Izvinite, ali nisam navikao da pričam bez pokazivanja slika, a još manje bez gledanja u oči, ili odgovaranja na primjedbe onih koji me slušaju.
Za kraj, želio bih navesti dva (od brojnih) primjera koji su mi naročito prirasli srcu: projekat “Local Procurement”, koji je pokrenula kancelarija Italijanskog konzorcija solidarnosti u Zenici, u saradnji sa UNHCR-om, i program podrške zemljoradničkoj zadruzi “Zajedno” (Insieme) u Bratuncu.
U prvom slučaju, dodana vrijednost akcije distribuiranja humanitarne pomoći tokom zime (jakne, ćebad, peći na drva, itd.) ležala je u odluci da se roba proizvodi na licu mjesta a ne da se uvozi iz inostranstva. A to nije bila mala stvar. Firme za proizvodnju su izabrane među onima koje nisu vršile diskriminaciju na etničkoj ili vjerskoj osnovi prilikom zapošljavanja.
Drugi slučaj se odnosi na podršku jednoj mikro zadruzi koju je činilo deset zadrugara, uglavnom žena, odlučnih u namjeri da ožive uzgoj bobičastog voća tradicionalno gajenog u tim krajevima (maline, borovnice, kupine, itd.), radi konzerviranja, prerade i prodaje voćnih džemova i sokova.
Riječ je o jednom uspješnom primjeru saradnje između volontera, udruga i vladine agencije za kooperaciju (koja je bila uključena tokom početne faze projekta). Sedamnaest godina nakon osnivanja (2003.), zadruga broji 500 porodica čiji se proizvodi ne distribuiraju samo posebnim kanalima namijenjenim javnosti koja je osjetljiva na problematiku solidarnosti, već i putem jednog velikog italijanskog trgovačkog lanca, a pokrenuta je saradnja i sa drugim zemljama.
Zadruga je nazvana “Zajedno” (na italijanskom “Insieme”), da bi se istakao način na koji je nastala i činjenica da žene i muškarci koji je čine pripadaju različitim religijama. Linija njihovih proizvoda zove se “Voće mira” (na italijanskom “Frutti di pace”). Zadruga djeluje na području koje je bilo najgore moguće za povratak izbjeglica žrtava etničkog čišćenja i za otpočinjanje novog života: u Bratuncu, udaljenom nekoliko kilometara od Srebrenice. Samo je poslovična upornost jedne grupe bosanskih žena mogla učiniti ovaj poduhvat uspješnim jer, kako je govorila njihova predsjednica, “ako u tome uspjemo ovdje, svugdje je moguće”.
Pozdravljam vas i grlim kao da sam tu.
