Kuća Ćorovića

U brojnim mostarskim mikrokozmima zasjenjenim tipičnom turističkom rutom Kuća Ćorovića je izvanredan podsjetnik na dva velika građanina grada na Neretvi: pisca Svetozara Ćorovića i pjesnika Aleksu Šantića

Kuća Ćorovića - Ulica Maršala Tita 178, u blizini Lučkog mosta(1), jednog od devet u urbanom dijelu Mostara.

Kuća je u sastavu Odjeljenja za književnost Muzeja Hercegovine u Mostaru, a prostor za aktivnosti dijeli sa Srpskim kulturnim društvom Prosvjeta. Primarni razlog posjete većini zainteresovanih je obnovljena Spomen-soba Alekse Šantića (1868-1924), srpskog pjesnika koji je opjevao Mostar i Hercegovinu. (Pored Emine i neke druge njegove pjesme su muzički komponovane. I danas su rado slušane u izvođenju Himze Polovine, Jadranke Stojaković, Ibrice Jusića…).

Koristim priliku da svima koji ove godine ili bilo kad namjeravaju da posjete Kuću Ćorovića da se za besjedu o ovom objektu, Šantiću i Ćoroviću, kulturi Mostara na prelomu 19. i 20. obrate Ibrahimu Dizdaru, muzejskom savjetniku. Uz njegovu riječ intenzivnije se doživi pogled na brojne Šantićeve radove, predmete iz njegovog svakodnevnog života, fotografije, radni sto. Meni je značajan jedan prozor - u sobi u kojoj je pjesnik proveo svoje posljednje dane i pojavio se na tom prozoru da pozdravi hor sarajevske Sloge koji mu je onog dalekog zimskog dana 1924. u predsmrtnom času otpjevao Eminu. Obavezno prošetajte baštom pored Kuće. Sva je Mediteran u malom. Dolje, u dubini, teče Neretva. Nakon svega što je Mostar doživio i preživio uprkos svemu, Kuća je obnovljena, a bašta se koristi za održavanje raznih kulturnih manifestacija. U toj bašti sam dugo slušao riječi muzejskog savjetnika Dizdara i o osobenoj Šantićevu naklonosti prema poeziji Hajnriha Hajnea, čije pjesme je godinama prevodio.

Na raspolaganju posjetiocima su primjerci knjige Aleksa Šantić u Zbirci Muzeja Hercegovine Mostar, koju je priredio Ibrahim Dizdar. Knjiga je pripremljena s mjerom i ukusom, u njoj su predstavljeni dokumenti, fotografije, prevodilaštvo, prepiska, kompozitorski rad… Šantić u Guslama(2) nije bio samo pjevač u horu, horovođa već i dirigent i kompozitor. (Zato nas ne čude ritam i muzikalnost njegovih stihova). Zato čitalac ove knjige može napasati oči ne samo kopijama starih fotografija, razglednica, pisama, originalnih pjesnikovih rukopisa, geneaologije porodice Šantić, nego i kopijama partitura kompozicija koje je izvodio hor Gusala. Čudesni svijet nota nije bio nepoznat pjesniku koji nije mogao bez Mostara. U Ženevi je 1902. proveo samo nekoliko sedmica. Potužio se u pjesmi Ja ne mogu ovde kako ne može podnijeti tuđinu. Jedva je čekao i na trenutak povratka iz Italije, gdje se 1908. kao oponent bečkoj politici sklonio sa svojim velikim prijateljem Svetozarom Ćorovićem, u vrijeme aneksione krize.

Muzejska građa o Ćoroviću još uvijek je u procesu obrade.To je razlog zašto o njemu još uvijek ništa nije publikovano. Zato ni građa kao takva još nije dostupna široj javnosti, ali se neki eksplicitni sadržaji na upit daju na raspolaganje zarad izrade nekih publikacija. Ako sudimo po knjizi o Šantiću, imaće šta da se čita i vidi o Svetozaru Ćoroviću, takođe o piscu i pjesniku Hamzi Humi, čiji lik i djelo putem zbirke će naći mjesto u ovom zdanju. Muzej je o ova dva Mostarca dosad organizovao samo neke sadržaje izložbenog tipa.

Ne, nije kriv Šantić što se pomenom Kuće Ćorovića misli uglavnom samo na njega. Istina, mnogo je poznatiji od svog prijatelja Svetozara, koji se ovoj kući rodio i napisao skoro sva svoja djela.

U svoje vrijeme Svetozar Ćorović (1875-1919) je bio najznačajniji prozaik u Bosni i Hercegovini i jedno od nezaobilaznih imena srpske književnosti. Porijeklom iz imućne trgovačke porodice, i sam trgovac, svoju pravu vokaciju našao je u pisanju priča, romana i drama. Iza sebe je ostavio obimno djelo: desetak zbirki pripovijedaka, takođe romana, te nekoliko pozorišnih komada. Bio je i politički aktivan, a dao je izuzetan doprinos razvoju kulturnog života u Mostaru. (Njegov brat Vladimir bio je poznati istoričar).

Ćorović je bio, prije svega, veliki posmatrač društva u procesu naglih promjena tokom smjene otomanske i austrougarske vlasti i uspostavljanja dotad neviđenih (srednjo)evropskih obrazaca u uspavanom socijalnom i ekonomskom tkivu Mostara i Hercegovine. Imao je smisla da osjeti vibracije u duši svojih likova (i danas se mora reći: bez obzira na njihovu etničku i religijsku pripadnost). Pisao je s lakoćom, ali nikad olako. Ni suviše brzo, da bi samo napisao. Jeste, bio je od takozvanih rođenih pisaca. Osjećao je važnost jezika i znao, čini se više od svojih savremenika (ako izuzmemo Petra Kočića), da bez jezika nema ni stila ni značenja teksta.

Posve subjektivno, između brojnih romana izdvajam njegov roman Stojan Mutikaša (1907), ali ne samo zbog karakteristika psihološkog realizma. Jednostavno, glavni lik je skorojević koji je stigao u grad sa sela, gazeći druge obogatio se brzo i lako, izuzetno podsjeća na skorojeviće u aktuelnoj Bosni i Hercegovini, Regionu i cjelokupnom prostoru bivšeg komunističkog bloka. Stojan Mutikaša naših dana, dakle jedne beskrajne tranzicije, parkirao bi džip na trotoaru (ako već istim ne bi mogao ući u restoran), svojim radnicima bi pola plate plaćao na crno, imao bi vilu sa dva betonska lava na stubovima čelične kapije sa video-kamerama i alarmom i tako dalje. Ali, homo novus Svetozara Ćorovića na kraju završava tragično. Sam, u uglu jedne mračne sobe. Ovo je, čini se, tolstojevska kazna (“osveta je moja i ja ću je vratiti”, moto za Anu Karenjinu), u atmosferi jednog Mostara obilježenog promjenama u kojim Dobro uzmiče a piscu, u nemoći pera da promijeni svijet i čovjeka, ostaje samo da ostvari sliku smrti jednog skorojevića. Autorova osveta ostvarena je na način priče u kojoj iz prikrajka sve to možda posmatra Bog ali Savjest zacijelo.

Nekad prije, kad sam imao poziva iz italijanskih škola da objasnim “neobjašnjivo” u istoriji i kulturi Bosne i Hercegovine radije sam se u zadaći opisa kvadrature kruga služio radovima pisaca koji zaslužuju pažnju i danas. Otud sam nerijetko studentima i učenicima preporučivao i Ćorovićevu, oduvijek mi dragu priču Ibrahim-begov ćošak. Nikako zbog činjenice što srpski pisac piše o tragičnom osjećanju života jednog muslimanskog lika, već što je priča primjer ubjedljivog narativnog stila u kojem su sjajno vođeni dijalozi, monolozi nisu slučajni, opisi ambijenta su ubjedljivi, radnja vješto vođena.

Priča? Tipična za Ćorovića u punoj književnoj zrelosti, govori o liku ekonomski i socijalno posrnulog Ibrahima, sina nekad bogatog, prebogatog bega. U smjeni epoha od svega su mu ostali jedan ćošak (kuća na uglu, jedino podsjećanje svima šta je nekad bila njegova porodica) i titula bega bez beglka. Ibrahim-beg hljeb zarađuje kao ulični čistač. Nova vlast, mnogo promjena, pa i u rušenju starih i gradnji novih kuća. Ali, na zahthev vlasti da se poruši ćošak, u Ćorovićevom liku se bude ponos i inat, svojestveni ljudima tog podneblja i kad su gubitnici. Možda će dva odlomka iz priče omogućiti da čitalac ovog zapisa stekne uvid u moć Ćorovićeve naracije.

Odlazeći iz Mostara, onog ljetnog dana prošle godine razmišljao sam o Ćoroviću i Šantiću kao mostarskim Srbima, ali prije svega kao o ljudima. Šta bi danas rekli o Mostaru, žalosnoj podjeli grada na istočni i zapadni, gradu koji je nakon svega skoro ostao bez Srba? Pitao sam se, iako znam da je to već samo za literaturu: mrtvi šute, živi samo naslućuju njihovu misao. Svejedno, bili su posebni, obojica, i kao oponenti austrougarskim okupatorima. Njihov nacionalizam bio je patriotske naravi, a ne brutalni, bijedni šovinizam u koji su potonule cijele mase triju naroda u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih. I Šantić i Ćorović su 1914, nakon Sarajevskog atentata, robijali kao taoci. Šantić je imao više sreće – pušten iz zatvora, proveo je rat sa brojnim mostarskim Srbima evakuisanim na Borke, iznad Konjica. Ćorović je mobilisan, bio je u Mađarskoj. Demobilisan je 1917, zbog bolesti. Umro je dvije godine kasnije od posljedica gubitka zdravlja u ratnim uslovima.

Ali, ni kod jednog ni kod drugog nema niti retka jeda, ni žaljenja na sudbinu, ni poziva na osvetu zato što su onomad bili krivi kao oponenti jednom režimu već i zbog svoje etničke pripadnosti. To je divna osobina samo velikih ljudi.

 

----------------------- Fragmenti iz priče Ibrahim-begov ćošak ------------------------

 

Kad je stigao u tu sobu, Ibrahimbeg pade na minderluk i prislonivši se leđima uz jastuke, nekoliko trenutaka samo dahtaše. Tako je činio vazda kad bi se, umoren teškim dnevnim poslovima, vratio kući. Razlika je bila samo u tome što danas nije vadio lule, a drugih večeri uvijek je pušio i, odbijajući dimove, gledao kako svijet čaršijom prolazi ili, razgledajući stari namještaj sobni, - koji je njemu bio uvijek nov - vraćao se u dane djetinjstva svoga i uživao u uspomenama. Ove stvari podsjećale su ga na to da on nije došlo i pridošlica, nego koljenović i kućević mimo druge... I on kao da je gledao one age i hadžije kako sjede po minderlucima, primajući od sluga raspaljene čibuke, a njegov otac sjedi u ćošku i, vječito držeći sablju preko krila, priča im šta se u svijetu radi i hoće li biti novih ratova.

- Pa, biva, da se s ovim rastanem? - izusti poluglasno, razgledajući po sobi. - Biva da i bez ovoga ostanem, pa da budem baš k'o i ostala fukara?

I, uhvativši se za podbradak, tužno poče klimatati glavom.

- Bud čistim čaršiju, bud radim sve k'o fukara, biva da ni u čem ne budem bolji od drugih argata... I Grga će me još više ružiti, jer zna da nema više ni ćoška, a dok je ćošak bio, on nije mogo zaboraviti da mu je otac bio moj seiz, a ja njegov beg... On mi je timario konja, sedlo ga i držo mi uzenđiju sve dok ne uđašem... A kad bi uđaho, on je trčo preda mnom k'o hrt, a konj je poigravao, pa mu sve pina na usta udara... Zna Grga to... Zna on, i dok stoji ovaj ćošak, još mu je sramota da me ruži k'o ostale argate i još misli da sam beg... A kad nestane ćoška... eh... još će mi se gore rugati!... Dosad su me svi žalili, odsad će se rugati...

"Di ti je begstvo?" - pitaće me - "Di je ćošak, di je kuća?"... A ja ću crvenit' od stida i sakrivat' se...

Ibrahimbeg pokri lice rukama i jeknu. Činilo mu se kao da je već za njim pristala čitava rulja, pa ga goni, viče za njimnjim, ruga se... I kao da mnoge age, koje su ga do sada sa sažaljenjem, a ipak i sa nekim poštovanjem, pozdravljale, sad će okretati glavu od njega. Kazaće mu da je svoju starinu prodao Švabi za kesu groša...

- Aman, aman! - uzdahnu. - Neću živ kabuliti... Kazaću i indžiliru i svakome da je ovo moja babovina i da je ne dam... Kazaću, pa nek' me otira... Ako i ne imajbudem posla kod njega, imaću kod drugoga, a opet ću ostat' beg i ostaće mi ova starina...

I rastvori pendžer na ćošku, pa promoli glavu kroz demire i gledaše u susjedne dućane. Činilo mu se kao da sve komšije znadu za inžinjerovu namjeru, pa mu je došlo da vikne, da se dobro razdere kako ne da ćoška...

Najpošlje mu dodija i to. Zatvori pendžer, zavali se na minderluk i zapali lulu...

(….)

Drugi dan probudio ga je Grga. Došao mu u sobu, zatekao ga gdje spava i, gurkajući ga nogom, počeo buditi. Ibrahimbeg skoči, protr oči i začuđeno gledaše... Uz Grgu stajali su još pet bunovnih općinskih radnika, sa alatom na ramenima.

- Ti spavaš, oklepanico! - uzviknu Grga. - A ne znaš da je indžilir naredio da zorom oborimo ćošak... Ostario je... Pa hajde uzmi i ti lopatu i pomozi nam...

Ibrahimbeg ga pogleda mrko, nekako prezrivo, i prvi put nakon toliko godina, prkosno izgovori:

- Neću...

Grga pljesnu rukama, a izbulji oči.

- Ama kome ti kažeš. Žalosniče? Meni li kažeš? - dreknu. Ibrahimbeg lagano zadrhta. Glas Grgin, poznati strogi glas, oduzme mu svu srčanost... On se poče osvrtati oko sebe kao da nešto traži i nekako kroz zube propusti:

- Ne mogu ga dati...

- Ama je li tebe indžilir pito? - zapita Grga i unese mu se u lice.

- Jes'...

- Pa kad je indžilir pito, zar ti smiš kazati: neću?... Kad on veli da se obara, oboriću ja i ćaćinu kuću... Ća-ći-nu, kažem ti!... Ko si mi ti, pa da ne daš?... Nisi mogo odbraniti toliko imuće, a sad ovu hrbinu i krholjinu da odbraniš...

- Nije ovo krholjina! - upade Ibrahimbeg odignuvši glavu. - Ovo je begovska kuća i ovdi je moj otac… Grga pocrveni i udari nogom o tle.

- Za očeve ne govorimo!... Zar ti to smiš meni u oči, ti?... A indžilir meni zapovidio da obaram...

I okrenu se argatima.

- Izbacite ove stvari, pa obarajte!

- Nemoj! - jauknu Ibrahimbeg prestrašen ovom zapoviješću.

- Ja slušam indžilira - ponosito odgovori Grga. - A tebi ako je krivo, hajde pa se tuži...

Zatim, kao žaleći ga, umekša glas i pokaza na jednu lopatu.

- A ja ti velim da je pametnije da zaradiš danas nadnicu, - reče. - Eto ti lopate, pa polahko odozdo, ispred vrata, podupiri da lakše oborimo. Podupiraće Husejin, pa hajde i ti!...

Ovaj umekšani glas čudno je uplivisao na Ibrahimbega. Ne znajući ni šta radi, on prihvati za lopatu i pođe pred vrata. Stade baš ispod ćoška, kao da će podupirati... Ipak nije radio... Nasloni se na lopatu i zamišljeno gledaše u čaršiju kako se svijet vrze i mota po njoj.

- Što ne radiš? - okosi se na njega Husejin, otirući znoj rukavom prljave košulje.

- Šta? - zapita Ibrahimbeg rasijano.

- Radi!... Zar misliš džaba nadnicu?... Nije ovo begovanje, nego treba pljunut' u šake, pa da zaradiš...

Lupa iznad glava prekide im razgovor. Radnici su uvelike testerali i lupali. Htjeli su, kako je Grga naredio, da ga "cjelokupa" obore, pa zaprli iz sve snage da pretesteraju grede što su ga držale.

- Oho! Ovdi nije dobro! - podviknu Husejin odskočivši, jer klačarda poče otpadati i posipati ih.

Ibrahimbeg ostade, poduprt lopatom.

- Biž' i ti! - doviknu Husejin. - Kad svi zavru, oboriće ga... Ibrahimbeg ne odgovori. On je i dalje gledao uz čaršiju, mirno, kao da ne čuje onu lupu nad glavom i pucanje greda.

Ujedanput se začu Grgin glas: - Ko ima na putu neka biži i neka se čuva!...

I ćošak se poče lagano ljuljati, kao kakva velika lađa kad se otiskiva od kraja...

- Biži! - opet viknu Husejin , bacivši se kamenom na Ibrahimbega. - Ubiće te.

Ibrahimbeg samo podiže glavu i pogleda iznad sebe ne mareći što ga klačarda zasu po očima... Pogledao je kako se ćošak ljulja... I opet obori glavu, a prihvati lopatu.

- Biži!...

Strašan tresak zaori se. Zapucaše grede, zazvečaše pendžeri i sa silnom hukom ćošak se sruši na zemlju. Gust, zagušljiv oblak prašine podiže se, ne dopuštajući nikome da se približi. On je branio ljudskom oku da vidi kako pod ostacima svoga ćoška izdiše jadni, mirni Ibrahimbeg...

---

1) Poznat je i kao Most Mujage Komadine, gradonačelnika Mostara, čijom zaslugom je izgrađen 1913. Nakon Starog mosta i Mosta treći je veći most izgrađen u Mostaru. Lučki most je u to vrijeme bio neimarski poduhvat. Izgrađen je od armiranog betona i prvi je takve vrste u Bosni i Hercegovini. Odlikuju ga širina i trotoari za pješake, a ukrasavaju dva kandelabra na oba kraja. Srušen je 24. maja 1992. Obnovljen je u periodu 2004-2005, kao posljednji od šest mostarskih porušenih u ratu. Rekonstruisan je po izvornim nacrtima.

2) Srpsko pjevačko društvo, osnovano 1888. Šantić je, zajedno sa pjesnikom Jovanom Dučićem, piscima Svetozarom Ćorovićem i Atanasijem Šolom, dao osoben pečat i književnom časopisu Zora, koji je svojevremeno (1896-1901) smatran jednim od najznačajnijih u južnoslavenskom prostoru.