Posljednji jugoslovenski penal

Da li bi, i kojim slučajem, da je Jugoslavija tog 30. juna 1990. pobijedila Argentinu, i prošla u finale protiv Italije, ta zemlja nastavila postojati? Da li je to i kako moglo spriječiti rat i barem nekako amortizirati nastale nacionalističke tenzije?

Dolazi ljeto, nogometne sezone su završene, i ljubitelji te najvažnije sporedne stvari na svijetu, kako je otrcano zovu mediji, na razne načine prekraćuju vrijeme do novih utakmica. Recimo, Ligom nacija, u kojoj je Bosna i Hercegovina u posljednjem krugu kvalifikacija izgubila dvije utakmice, od Finske i od Italije, u Torinu. U Finskoj se dogodio opći fijasko, dok je protiv Italije, na Allianzu u Torinu, ekipa koju vodi selektor Robert Prosinečki u dobroj mjeri namučila squadru Roberta Mancinija. Sve do 86. minuta i pogotka Marca Verrattija, bilo je 1-1, i ne može se reći da se BiH nije pošteno borila, iako je opet odigrala, reklo bi se, tipičnu balkansku mentalitetsku tragediju. Koja podrazumijeva sjajnu igru i vodeći gol iz briljantne akcije, potom pad u igri, genijalan potez Insignea za izjednačujući gol, i potom raspad ekipe od 70. minute. Za koji je bilo pitanje samo kad će Italija kazniti manje slavnog i manje samouvjerenog protivnika. Hja, nogometna mudrost se svodi na izbjegavanje tragičnih situacija, i zbog toga je ta igra tako slična životu i ljudi je tako vole.

Šta bi bilo?

No, jedan je događaj, odnosno podsjećanje na njega, doživljen kao najveća tragedija u historiji nogometa. Danas o tome možemo govoriti na različite načine, ali tog 30. juna 1990. na stadionu Artemio Franchi u Firenzi dogodilo se nešto što će ostaviti trajan pečat u našim sjećanjima. I jednoj povijesti koja ne mora nužno biti povezana s političkom, ali je na svaki način apsolutno vezana s njom. Bilo je to četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Italiji, sastale su se Jugoslavija i Argentina, i nakon regularnih devedeset minuta i produžetaka, odlučivali su penali. Diego Maradona, jedan od najvećih igrača koji je hodao planetom, svoj je jedanaesterac šutnuo katastrofalno, i Jugoslavija je stekla početnu prednost. No, do kraja sreća se okrenula. Jedanaesterac koji je odlučivao pucao je Faruk Hadžibegić, i o tome je italijanski autor Gigi Riva napisao knjigu “Posljednji Farukov penal”. Ta knjiga je poslužila za dokumentarac, koji vraća film skoro 30 godina unatrag, i postavlja jedno od onih spekulativno zavodljivih, ali u osnovi neodgovorenih pitanja: “Šta bi bilo da Faruk, Sarajlija, kapiten Reprezentacije, nije promašio taj penal?” Jer to pitanje za sobom povlači i ono u devedesetim tako često postavljano, a to je da li bi, i kojim slučajem, da je Jugoslavija tada pobijedila Argentinu, i prošla u finale protiv Italije, ta zemlja nastavila postojati? Da li je to i kako moglo spriječiti rat i barem nekako amortizirati nastale nacionalističke tenzije.

Naravno da nije, situacija je bila takva i sve je već bilo pripremljeno do te mjere da se čekalo samo da se zapali šibica čijim paljenjem će eksplodirati bure baruta koje je unesrećilo stotine hiljada ljudi. Film autora Edina Isanovića i Armina Čolakovića, u produkciji Al Jazeera, na kraju i govori upravo o tome, i korektno i u dobrom ključu postavlja činjenice koje su, na neki način, u direktnoj vezi. Slike iz Zagreba, gdje više od 20.000 ljudi zviždi reprezentaciji Jugoslavije koja se u prijateljskoj utakmici s Holandijom pripremala za odlazak na Mundijal; pritisak beogradskih medija na selektora Ivicu Osima, cijeli taj galimatijas koji će na kraju kulminirati, sve smo to vidjeli u korektnom filmu, koji komotno može biti uvod u serijal o povijesti devedesetih.

Kad bi bilo?

Oni koji više od statističko-faktografske strane priče vole njezinu filozofsko-antropološku ravan, ostali su malo zakinuti za ono što se dešavalo “unutra”. Nešto od tih stvari iz svlačionice ponudio je jedino Dejan Savićević, legenda Milana i ponajbolji jugoslavenski igrač svih vremena, koji je jugoslavenskog selektora Osima “optužio” za to da je optirao za “zapadno” krilo reprezentacije u kojoj se odbrana bazirala na igračima iz Sarajeva, Splita i Ljubljane. Zanimljivo, mada je suština u tome da je Osim za fantazistu svoje ekipe izabrao starijeg Sušića, radije nego mladog Savićevića. U tom segmentu nogometa, nema demokratije. Igrača na terenu ima 11, ali voditelj igre, onaj koji stvara – govorimo o tim vremenima - bio je samo jedan.

Sve u svemu, bila je to lijepa sarajevska noć u kojoj smo se podsjetili da još uvijek među nama žive ljudi koji su kreirali jedan dio povijesti. Ovaj film načeo je još jedan ozbiljan fenomen: krivice u egzilu. Jer, Faruk Hadžibegić je dugo vremena optuživao samoga sebe da bi sve bilo drugačije da nije promašio taj penal. No, to, kao ni to što se događa u svakom čovjeku kad preispituje svoje životne odluke, teško ćemo saznati.

Kao što ni danas ne možemo sigurno znati šta bi bilo s Jugoslavijom da je ušla u Evropsku zajednicu, i da li bi je ona otvoreno primila. To nisu pitanja za one koji se zanimaju za penale na nogometnom terenu.

Nego za one koji su odlučivali iza zavjese.