Daniela Ratešić
“Vidimo da se budi sve veći broj ljudi. Vidimo da su ljudi čekali da neko progovori, jer su se bojali govoriti, jednostavno su živjeli u strahu. Taj strah im je bukvalno nametnut, strah jednih od drugih, strah za egzistenciju, strah od svega”. Intervju sa Danielom Ratešić, članicom grupe Pravda za Davida
Daniela Ratešić je jedna od najaktivnijih članica grupe Pravda za Davida. Medicinska djelatnica, Daniela je majka Katarine, jedne od najboljih prijateljica Davida Dragičevića – mladića koji je izgubio život u martu ove godine u Banjaluci pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima – i članice tzv. “dvanaest veličanstvenih”, grupe koju čine najbliži prijatelji nastradalog mladića. Nakon Davidovog nestanka, oni su se okupili kako bi pomogli njegovom ocu Davoru i majci Suzani u potrazi na sinom. Potom su pokrenuli, zajedno sa Davidovim roditeljima, svakodnevna okupljanja na banjalučkom Trgu Krajine zahtjevajući istinu i pravdu. Njihovi prosvjedi, nakon više od šest mjeseci od Davidove smrti, još uvijek traju. Daniela, koja se isprva priključila grupi Pravda za Davida kako bi pružila podršku svojoj kćeri, danas je u prvim redovima na prosvjedima, rame uz rame s Davidovim ocem i brojnim drugim građanima Banja Luke.
Kako je formirana grupa Pravda za Davida?
Jezgro su zapravo činili Davidovi drugari i roditelji. Oni su oko sebe okupili građane. Mi smo se kasnije uključili u tu priču. Ono što je ljude probudilo, što ih je privuklo da se priključe je, prije svega, činjenica da je svako dijete u ovom gradu moglo da bude David. I svako u Davidu vidi svoje potencijalno dijete. Drugo: mi sve što smo govorili, što smo ikada rekli, bilo na medijima ili na trgu, govorili smo iz duše i srca. To nisu tekstovi koje nam je neko rekao da pročitamo, i to ljudi osjećaju, stvara se osjećaj bliskosti i povjerenja.
Ono što je najbitnije: kada su nas optužili da smo dio opozicije [u Republici Srpskoj, op. a.], ja vam potpisujem da je opozicija organizovala neke proteste, oni ne bi trajali ni dva dana. Opozicija je toliko slaba, u suprotnom ne bi dozvolila da nam vlast sada bude tako bahata, već bi bila neka vrsta korektivnog faktora. Nas niko nije vodio, predvodio, koristio. Mi smo u zadnje vrijeme pozivali opoziciju da podrži Pravdu za Davida, da oni podrže nas, a ne mi njih. Jako je bitno da opozicija ne misli da će, ukoliko pobijedi na izborima, Pravda za Davida nestati. Pravda za Davida će trajati viječno, i bit će opomen svakoj vlasti da mora da radi onako kako treba, po zakonu, i da ovaj narod želi pravno uređenu državu u kojoj ubistva neće prolaziti nekažnjena.
Protestna okupljanja traju već više od 6 mjeseci. Da li se za to vrijeme promijenio grad oko vas, i način na koji vas gleda?
Vidimo da se budi sve veći broj ljudi. Vidimo da su ljudi čekali da neko progovori, jer su se bojali govoriti, jednostavno su živjeli u strahu. Taj strah im je bukvalno nametnut, strah jednih od drugih, strah za egzistenciju, strah od svega. U strahu je ljude lakše držiti pod kontrolom. Kada je progovorio Davor [Dragičević, Davidov otac], ljudi su krenuli su da se bude, da nam daju podršku otvoreno bez straha, uprkos prijetnjama i zastrašivanjima. Sada više ne postoji strah.
Kako se približavaju izbori, čini se da predstavnici vlasti u Republici Srpskoj postaju sve nervozniji…
To nije klasični strah koji ima narod. Ne boje se na taj način. Oni se boje gubitka vlasti, jer tada bi se otvorila Pandorina kutija u kojoj su zatvorena mnoga krivična djela, pljačka naroda; zatvorene su milijarde koje su otišle iz državnog budžeta u privatne džepove. Toga se oni boje. Ali se ne boje kao što smo se mi bojali za vlastite živote. Oni su sebe dobro obezbijedili finansijski i mogu pobjeći odavde ukoliko izgube izbore, što mi pretpostavljamo da je moguće. Da bi pobjegli od zakona, od naroda, od onoga što bi moglo da se desi. Narod nije nasilan, to nije taj scenario. Ali narod želi svoj novac nazad. Narod želi da se ova zemlja oporavi i da živimo ovdje normalnim životom. To je jedino što narod želi. Nikakve visoke ideale, ne treba mi da budemo Švicarska, to ne možemo ni za hiljadu godina. Ali možemo da živimo normalno i od sopstvenog rada.
Šta očekujete da će se dogoditi nakon izbora?
Postoje dvije opcije. Ukoliko pobijedi opozicija [u Republici Srpskoj, op. a.], mi nastavljamo našu pravnu borbu, s tim što ćemo vršiti još veći pritisak da se slučaj što prije riješi, odnosno da se svi oni koji su večeras pobrojani na trgu odmah sankcionišu, jer postoje dokazi umiješanosti tih ljudi u slučaj. Pravda za Davida će nastaviti da funkcioniše, doduše možda ne ovim intenzitetom, sada smo na trgu 24 sata dnevno, ali ćemo nastaviti da se svakodnevno okupljamo i vršimo pritisak.
Međutim, ukoliko sadašnja vlast ponovo pobijedi, što bi zaista bilo pravo čudo, svjesni smo da nama života ovdje nema, pogotovo nama koji smo bili u prvom redu. Oni će preuzeti mjere protiv nas. To je sasvim sigurno. U tom slučaju, ne preostaje nam ništa drugo nego da tražimo azil. I sam Davor je rekao da mi 9. oktobra nećemo više biti ovdje ukoliko oni pobijede. Jer nama je predsjednik [Milorad Dodik, op. ur.] već rekao da nećemo biti ovdje. Mi smo uzrujani samom izjavom predsjednika da će da nas pomete sa trga. Naime, na jednom predizbornom skupu predsjednik je rekao da možemo tu da stojimo do 8. oktobra, a posle će da nas pomete. To je vrlo ozbiljna izjava od strane jednog zvaničnika. Mi znamo – iz policijskih redova nama je došla informacija – da plan takozvanog čišćenja trga postoji već mjesec dana. To je razrađen plan. Mi smo toga svjesni. O tome smo obavijestili i ambasade, sve ljude za koji smatramo da tome pridaju značaj. Jer ovaj problem može da postane i problem zemalja Evropske unije, ne samo naš. Tamo ćemo tražiti azil. Nemamo gdje, nećemo u Ameriku. Nama je cilj da ostanemo u ovoj zemlji i da gradimo jednu pravnu državu.
Kakvim ste sve pritiscima bili izloženi od strane institucija i provladinih medija?
Prije nekoliko dana smo podnijeli tužbu protiv glavnog urednika informativnog programa Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) Siniše Mihailovića, koji je glavni odgovorni za taj izrežirani scenario o nama. Javno su nas prozvali, da svaki zaluđenik nekom idejom može da dođe i ubije nas i našu djecu. RTRS javno podržava linč prema nama. Iz tog razloga smo podnijeli tužbu, ne samo da svoja imena očistimo, nego i da pokažemo šta radi jedan javni medijski servis koji bi trebao da bude u službi građana, i koji je mjesečno plaćen od građana, a radi protiv svog naroda.
Oni idu do te mjere da govore da mi plaćamo ljudima koji dolaze na trg 100 maraka. Ja mislim da bi i Soroš bankrotirao. Kad nas je Predrag Ćeranić [docent na Fakultetu bezbjednosnih nauka u Banjaluci, op. ur.] optužio da smo obojena revolucija, doveli smo na trg malu djecu i dali im bojice i bojanke. Onda sam izašla na trg i rekla: "Ovog momenta proglašavamo otvorenom obojenu revoluciju". I onda su svi ti klinci krenuli da boje bojicama na betonu. Da, mi se uvijek šalimo u najtežim momentima. Ovaj narod je sve izgubio, ali ne i svoj duh.
Ljudi koji su sada na vlasti došli su na vlast jer su bili podržani od strane Amerike. Ti ljudi su došli na tenkovima SFOR-a i preuzeli vlast obojenom revolucijom, u saradnji sa Soroševom fondacijom, i oni sada smatraju da su svi koji se pobune protiv njih njihovo ogledalo. Neće da shvate da se običan narod digao protiv nepravde, da nas apsolutno niko ne plaća, da smo obični roditelji, obični građani, radnici. Svaka pomoć koja nam stiže je od naših ljudi, bilo od ljudi koji žive ovdje, bilo od onih koji žive vani, koji su otišli ili u ratu ili poslije rata zbog ekonomske situacije. Ti ljudi nas svakodnevno kontaktiraju, daju nam i finansijsku podršku. Ljudi u Banjaluci nam daju sve što je potrebno za boravak na trgu, i za zimu. To je solidarnost građana, a vlasti stalno govore da smo strani plaćenici, teroristi, da hoćemo rušiti Republiku Srpsku, jer misle da jedino oni predstavljaju Republiku Srpsku.
Davor je optužio i Dodika i Željku Cvijanović jer oni imaju saznanja. Naravno, on ne kaže da su mu oni ubili dijete. Ali ako imaš saznanja o nečemu, šutiš i kriješ nekoga, saučesnik si zločina. Mi znamo šta i koga kriju. Zašto? Zato što taj neko ima saznanja o njima. To je začarani krug. Ako padne jedan, on vuče sve njih. To je kao piramida, ako se izvuče ona donja kockica u sredini, pada sve. Davor ima puno strpljenja. Bio je jako vezan za svog sina. Davidovi drugari kada pričaju s njim imaju osjećaj kao da pričaju s Davidom. Njegova gestikulacija, šale koje priča toliko podsjećaju na Davida. Njegova veličina je u tome. Ni u jednom momentu nije pokazao revolt, bijes, želju za osvetom. Znao je kako treba govoriti, u svom tom bolu. A mi se borimo za našu živu djecu. Kada me ljudi pitaju odakle mi sva ta energija, ja im kažem da ako Davor ima toliku energiju, mi bismo morali imati dvostruku energiju i dvostruki razlog da se borimo da ne doživimo što je on doživio. Na Davora je cijelo vrijeme vršen pritisak ne bi li napravio pogrešan korak, no on je uvijek ostao miran i dostojanstven.
