Rejhan Demirdžić
Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića o Rejhanu Demirdžiću (1927-1988), doajenu sarajevskog i jugoslavenskog teatra, radija, televizije i filma
Dešava li se i vama: i kad se mutno prisjetite cijelog filma, neke scene oživite lako? U slučaju moje malenkosti – i zbog utiska koji je u meni ostavio glumčev glas. Pa, da pomenem – posve nepravedno - samo neke glumce i filmove: Bekima Fehmiua kao Belog Bore Perjara u Skupljačima perja (1967), Miru Banjac - Zilhu u Mandićevom Životu radnika (1987), Pavla Vuisića - konduktera u Šijanovom Ko to tamo peva (1980), Miru Furlan - Sonju u Markovićevoj Turneji (2008), Mustafu Nadarevića - Zijaha u Kusturičinom Ocu na službenom putu (1985)…
Znam, nepravedno je i ako velim: u slučaju moje malenkosti, svi ti glasovi idu na jednu a glas Rejhana Demirdžića na drugu stranu. Ovom izjavom glumce ne vidim u nekoj utrci. (Koji li će se pokazati najboljim?).
Ko je “krivac” mom utisku o Rejhanovom glasu?
Prije svega – davni zimski dani i večeri početkom šezdesetih, u Bosni. Nismo imali televizor - otac je smatrao da je preče kupiti mašinu za veš, neka se majka oslobodi zamornog ručnog pranja. “Televizor? Neka ga onima kojim se sviđa da i vide samo selamete!” (To, o selametima, rado je ponavljao, ali sam smisao te očeve žaoke shvatio bolje tek kad sam odrastao). Ko nema televizor, barem ima radio. (Za zimskih večeri, i kestenja u rerni, ah – ima mirisa koji ne isparavaju u vremenu!)
Nedjeljom su emitovane i humorističke emisije. Humor - na socijalistički način, da se neko od uticajnih tipova ne bi uvrijedio. Onomad mi je Rejhan Demirdžic, kao i ostali glumci koji su nastupali u jedva mi razumljivim skečevima tih emisija Radio-Sarajeva, bio samo glas. Bolje sam ga upoznao i osjetio tek kasnije, kad sam Demirdžića vidio u teatru, filmovima i te-ve serijama… Glas… kakav? Lako je opisati ono što vidiš, ali – de, brajko! – opiši glas ili muziku a da se ne spotakneš na prvoj banalnoj riječi!
Da pokušam reći nešto smisleno? Pa… Kao da slušaš bilo kojeg starijeg Bosanca, kojem nije do vike i galame već do ljudskog reda – da ga drugu čuju, takođe on druge. Glas čist, jedva primijetno šušketav. Od duhana? (Ah, puši se u Bosni i danas, toliko da lako možeš postati neprijatelj svakom okorjelom pušaču ako mu kažeš da napravi pauzu između dvije cigarete). “Rejhan! Ni slovce da proguta!”, govorio je moj otac. (Neka se ne uzbuđuju lingvisti po struci: znao je da ne izgovaramo slova, već glasove. Samo se oslanjao na arhaično, i meni lijepo značenje staroslavenskog glagola sloviti, dakle prvenstveno govoriti…)
Prvi put sam Demirdžića vidio uživo u sarajevskom Narodnom pozorištu. (Tada je bio običaj, danas od onih “zaostalih”, da učenici starijih razreda osnovne škole gledaju teatarske predstave.) Bilo je to… Godine 1968? U predstavi…? Ne sjećam se kojoj, ali glas sam mu odmah prepoznao. Po povratku u rodni grad, utrčao sam u kuću vičući da sam Rejhana vidio… Kao na dlanu!
Potom… Godina 1969: televizijska serija Karađoz1 zakovala je za ekran cijelu Bosnu (vjerovatno i Hercegovinu). I oni, tada rijetki ali, ruku na srce, pravi lopovi - ne kao ovi današnji, “demokratski”, mogli su mirne duše ući u svačiju kuću. Ali nisu, valjda je i njima bilo stalo do porcije smijeha koju su nudili Rejhan Demirdžić u ulozi Husametin-bega i Aleksandar Mičić u ulozi Fistika. Tako su Rejhan i cijela glumačka ekipa ušli u naše domove kao dragi gosti koji donose smijeh – na poklon i uživanje… Demirdžić, zajedno sa Juroslavom Korenićem, bio je pisac scenarija. Malo je bilo znano i da je prethodno, a prema Molijerovom komadu Skapenove spletke (Les Fourberies de Scapin, 1671) sa Korenićem napisao Varalicu Fistika, koje je publika sarajevskog Narodnog pozorišta primila sa neskrivenim simpatijama.
Arhaični jezik, ali i cijelu ideju ove gledane serije pravovjerni na vrhu tadašnje Televizije Sarajevo (koji su išli po vlastito mišljenje u Centralni komitet BiH) vidjeli su u ideološkoj optici. “Karađoz” i danas ima svojih pristalica, a nikada do sada nije ni repriziran. Čudan je odnos Televizije Sarajevo prema našoj, bosanskoj baštini. Oni ovu seriju više smatraju šundom, nego serijom koja se svidjela gledaocima. Mislim da je to bila neobična serija, koja je bila prikazana u pravo vrijeme i predstavljala bajku, fantastiku… “U to vrijeme išle su serije sa savremenom tematikom, a pokojni Jurislav Korenić i ja trudili smo se da napravimo orijentalnu priču koju smo prilagodili bosanskim prilikama, gdje je beg bio bosanski, a ne istanbulski. Isto tako, ova serija je pomogla mnogim sarajevskim glumcima da ‘probiju led’”, izjavio je Demirdžić u intervju magazinu Nada iz 1982.
Rejhan – život i djelo, ukratko: Rođen je 2. januara 1927. godine u Sarajevu, u rodnom gradu je umro, iznenadno, 22. avgusta 1988. Bio je jedan od živih dokaza da se najbolji glumci ne rađaju samo na akademijama već i u sebi samima i interakciji sa svijetom u kojim žive. “Bio sam dječak u kratkim pantalonama kada sam odigrao svoju prvu ulogu. Bilo je to 1943. kada sam imao šesnaest godina. Predstava se zvala Lako je muškarcima, mađarskog pisca Pala Barabaša u režiji Lidije Mansvjetove, koja je imala svoj glumački studio. Bile su to ratne godine, ja sam bio dijete, a volio sam da glumim…”, izjavio je u jednom intervjuu. U periodu 1945-1955. glumio je u pozorištima u Šapcu, Titovom Užicu i Nišu. (Jednom prilikom je izjavio da je u tim gradovima Srbije ostao bolje zapamćen nego u Sarajevu i cijeloj Bosni). Potom se definitivno vraća u Sarajevo. Duga je lista igranih i televizijskih filmova, takođe serijala u kojim je imao zapažene uloge – od 1957. pa do svog posljednjeg daha, 1988. (Ko je radoznao, neka zaviri u Vikipediju da se uvjeri u dužinu te liste!) Dijapazon karaktera koje je dao i u teatru vrlo je širok – mogao je igrati svaku ulogu. Kako su govorili njegovi savremenici – “od bega do uličnog mangupa”.
Zamolio sam pisca Predraga Fincija, rođenog Sarajliju, da mi napiše redak-dva o Rejhanu. “Cijeli život, od rane mladosti Rejhan je bio glumac, a kao glumac izuzetno profesionalan, vješt, sugestivan, dojmljiv. Čak i kada je igrao male uloge ostajao je publici u sjećanju, a u velikim ulogama uvijek bio poseban, uvijek drukčiji, a ipak uvijek on…”.
Ako vas u Sarajevo put nanese vozom (koji je i vlak - važno je da stigne na svoje odredište), ako se uputite pješke prema centru grada, ako ne buljite u svoj “pametni”, lako ćete ugledati dva nebodera. Nedaleko od Holidej Ina, 25 spratova; dva blizanca povezana prizemljem; ista, u dlaku iste visine. Prije našeg bratoubilačkog rata, ovaj plod projekta Ivana Štrausa, godine 1986, bio je poslovni kompleks Unisa, ekonomskog giganta (u svom sastavu imao je 88 preduzeća).
Sarajlije su spontano prihvatile nadimke blizanaca: Momo i Uzeir. Bili su likovi dijaloga koje je za humorističke radijske emisije Cik-Cak pisao Nikola Škrba. Momo - Srbin, kojeg je tumačio Rudi Alvađ, onomad sasvim nevažno Hrvat; Uzeir (Bošnjak, Rejhan Demirdžić). Bili su toliko isti da se, i danas uistinu simbolično, ne zna koji neboder je “Srbin” a koji “Bošnjak”.
Nekad bilo (kao i druge dobre stvari od kojih su ideolozi podjela napravili pljuvačnicu), sad se spominjalo.
Potom… Rat, opsada Sarajeva.
“Moji”: tras – raspali, od tornjeva staklenih zidova ostao je nakon požara samo čelični skelet. Tokom opsade nije bilo vode da se napune rezervoari na vrhu blizanaca. Zatim – period promjena i ove, beskonačne tranzicije i još beskonačnijeg čekanja u briselskoj čekaonici, na prijem u Uniju.
I… tako. Sasječen Unis (dobio ime 1968, prema francuskom unis, ujedinjeni), isparilo jedinstvo (o bratstvu da ne govorim) i… Rodio se Unitic, u savezu sa Kuvajćanima. Obnovio je blizance.
Kao i prije rata, tornjevi Ivana Štrausa u narodu su ostali - Momo i Uzeir.
Uspomene na Rejhana ostale su u kazivanjima prijatelja i kolega (kojih je sve manje), sarajevski teatarski festival MESS dodjeljuje nagradu mladim glumcima koja nosi njegovo ime, kao i jedna ulica u naselju Dobrinja. I pored toga, neki moji sarajevski prijatelji mi vele da mlađe generacije sve manje znaju o Rejhanu i njegovom glumačkom djelu.
Iako u ovom zapisu nisam htio doticati ništa iz Rejhanovog privatnog života (ima i o tome u kazivanjima o njemu, ali ništa loše), dodajem: kad je imao prijateljicu u jednom bačkom mjestu, saznao je da na crkvi nemaju zvono. Jednog dana – evo Rejhana, sa zvonom. Pa i ovo da dodam, posve lično: njegovo ime na arapskom znači bosiljak, prezime – gvozdene rešetke, za prozore. Da je poživio i, naravno, preživio rat, pa dočekao doba naših sramotnih i apsurdnih podjela, možda bi – ko zna? - u odgovarajućem uredu zatražio da promijeni prezime. U Antidemirdžić.
---
[1] Muzej Karađoz u Bursi jedini je koji čuva tradiciju ovog turskog pozorišta sjenki, nastalog u tom gradu prije sedam stoljeća. I danas se pet puta sedmično može vidjeti predstava čiji je duhoviti zaplet vjekovima ostao isti, zasnovan na priči o Karađozu, nepismenom a mudrom čovjeku iz naroda, i oholom Hačivatu, uvjerenom da je učen i pametan jer je bogataš. Ova pozorišna priča često je imala i satiričan ton pa je bivala cenzurisana. U Regionu - Karađoz je igran u Bosni, Srbiji i Makedoniji. Danas je prisutan samo u grčkim i turskim teatrima.
