Zagađenje u Sarajevu, intervju s Anesom Podićem

Prošli decembar Sarajevo je bilo najzagađeniji grad na svijetu. Koji su glavni faktori zagađenja glavnog grada Bosne i Hercegovine? Razgovorali smo sa Anes Podić, koordinator Eko Akcije

Eko Akcija je jedna od najaktivnijih ekoloških udruga u Bosni i Hercegovini, koja posebnu pažnju posvećuje monitoringu zagađenja zraka. U danima kada se Sarajevo nalazi među najzagađenijim gradovima na svijetu, razgovaramo s Anesom Podićem, koordinatorom udruge, koji nas dočekuje s fasciklom punom grafikona i brojki

Kakva je situacija po pitanju zagađenja zraka u Kantonu Sarajevo?

Ovo su podaci o lebdećim česticama PM10 za Sarajevo, za period od 2014. do danas. Naravno, zimski period je problematičniji. 2014. godine dostigli smo 400µg/m³, a tokom narednih godina koncentracija je takođe bila visoka, dostigavši čak 500µg/m³. Prošle godine smo imali sreće jer je bilo puno vjetra, pa nije bilo toliko strašno.

Jedan od problema tiče se praga uzbune za lebdeće čestice. Iako uvođenje direktiva EU vezanih za ovu problematiku nije obavezujuće za zemlje kandidate, mnoge države i gradovi u regiji ih primjenjuju. Bosna i Hercegovina je preuzela evropsko zakonodavstvo samo u onim dijelovima koji joj odgovaraju. Na papiru sve izgleda OK, međutim ključni delovi često nedostaju.

Pragovi uzbune se određuju s ciljem da, kada dođe do njihovog prekoračenja, budu usvojene mjere za smanjenje zagađenja, a potom i za zaštitu stanovništva: zatvaraju se škole, trudnicama se savjetuje da ostanu kod kuće, itd. A mi u Bosni i Hercegovini nemamo te pragove uzbune. Ne postoji ministarstvo okoliša na državnom nivou, samo entitetska ministarstva. A Ministarstvo okoliša Federacije BiH nije propisalo granične vrijednosti, već je ostavilo kantonima da to urade.

Situacija je takva da kantoni ili nemaju nikakav prag uzbune, kao u slučaju Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona koji su, prema podacima kojima raspolažemo, među najzagađenijim, ili je ustanovljen prag od 400µg/m³, kao u Kantonu Sarajevo, što je pet puta više nego u Parizu! A kako su došli do te brojke? Gledali su statistike, pa mislili da prag od 400 nikada neće biti dostignut (smijeh).

Međutim, taj prag je dostignut u decembru 2016. Kako ste tada reagovali?

Upravo u tom periodu smo pokrenuli ovu mobilnu aplikaciju. Ljudi su na telefonima čitali: opasno, opasno, opasno... (smijeh). A s obzirom da se ta poruka stalno pojavljivala, krenuo je pritisak na kantonalnu vladu da nešto uradi. I onda je uveden sistem vožnje po principu “par-nepar“ tablica, radi ograničenja saobraćaja. Ali odmah se digla frka, i već naredni dan vlada je ukinula tu mjeru. I koga je okrivila? Nas koji smo napravili aplikaciju, optuživši nas da smo širili paniku i lažne vijesti.

Pogledaj [pokazuje mi grafikon, op.a.], Pariz je ovdje, a mi smo ovdje. Da se ovo dešava u Zapadnoj Evropi vojska bi bila na ulicama, policija ne bi dala ljudima da izlaze na ulicu, kotrljale bi se ministarske glave. A kod nas, kriv je onaj koji proširi informacije.

Kada ste počeli da se bavite praćenjem zagađenja zraka?

Udruženje Eko Akcija je osnovano 2009. godine. Namjera nam je bila da se bavimo zaštićenim područjima. Bosna i Hercegovina je prepuna prelijepih predjela. Međutim, 2013. godine u Kantonu Sarajevo se usvajao plan za smanjenje lebdećih čestica, te smo se zainteresirali za tu problematiku, i kada smo pogledali dostupne podatke i uporedili ih sa svjetskim standardima, potpuno smo se šokirali. Tokom zime 2013. zagađenje je bilo užasno, a vlast je reagovala na sljedeći način: predstavnica Federalnog zavoda za javno zdravstvo savjetovala je “da se stavi šal preko usta i nosa”. Nije imala pojma da su ove čestice mikroskopske veličine i da šal ne može ništa pomoći.

Iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda stiglo je pak obrazloženje da zagađenje nije toliko opasno po zdravlje, te da je takav život u gradovima (smijeh). Rečenica je ovako glasila: “To je danak urbanog življenja”.

Mi smo tražili obustavu nastave u školama i uvođenje još nekih mjera, ali odgovor tadašnjeg kantonalnog premijera Suada Zeljkovića je glasio: “To neki roditelji hoće da spoje zimske praznike pa da idu na skijanje”. Uvijek ista reakcija. Onda smo krenuli s kampanjom i sada, nakon pet godina, institucije više ne negiraju postojanje problema i, nakon niza kritika, izdaju bolja uputstva. Barem niko više ne spominje šal.

Nakon oktobarskih izbora formirana je nova skupštinska većina u Kantonu Sarajevo, sačinjena uglavnom od stranaka lijevog centra koje su do sada bile u opoziciji. Može li nova vlast donijeti neke promjene?

Ono što nama prije svega nedostaje jeste tačna dijagnoza problema. Tek u zadnje vrijeme počela su se raditi određena istraživanja, ali to još uvijek nije dovoljno. Nemamo preciznu dijagnozu situacije.

Političke stranke nove većine u Kantonu Sarajevo nisu usaglasile nikakvu zajedničku politiku. Tokom pregovora o formiranjuvlade razgovaralo se o čitavom nizu pitanja, a gdje je okoliš? Okolišni dio je implementacija kantonalnog plana koji je izradila Stranka demokratske akcije, zajedno sa svojim konsultantima,a koji neće pomoći da se očisti zrak s obzirom da ne podrazumijeva nikakve konkretne akcije već naručivanje novih studija i davanje još više novca konsultantima.

Koji su ključni faktori koji dovode do zagađenja zraka u Sarajevu?

Bitan faktor je loženje u domaćinstvima. Ove godine se ugalj koristi više nego ranije jer je cijena drveta porasla. Bosna i Hercegovina je jedna od najbogatijih evropskih zemalja po šumskim resursima. Međutim, drvo za ogrev se izvozi, te mu cijena na domaćem tržištu raste. To je primoralo brojna domaćinstva da prijeđu na ugalj koji bi, prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, trebao biti potpuno zabranjen. Jedna od mjera sarajevske vlade bila je dozvola prodaje uglja s nižim procentom sumpora, ali to ništa ne znači. Ugalj s manjim sadržajem sumpora proizvodi istu količinu lebdećih čestica koliko i ugalj s većim sadržajem sumpora. Jedino bi potpuna zabrana korišćenja uglja imala nekog smisla.

Ali prvo ljudima morate obezbijediti alternativu. Drvo iz državnih šuma ne smije poskupjeti tri puta. U Sarajevu se to možda ne primjećuje, ali ljudi koji žive izvan gradova toliko su siromašni da nabavka drva za njih predstavlja veliki problem. Tek kada nabave drva znaju da će preživjeti zimu bez problema.

Drugi problem je vezan za peći koje se koriste za zagrijevanje, a koje su veoma niske energetske učinkovitosti. To bi se moglo riješiti zamjenom peći, na primjer usvajanjem plana za zamjenu peći u 60.000 domaćinstava u Sarajevu. Ne mora država sve da finansira, neko ima novca sam da plati. Jedan takav plan koštao bi manje od 50 milijuna maraka, a kantonalni budžet za 2019. godinu iznosi 950 milijuna maraka.

Koje biste još mjere predložili?

Graz je 1992. godine uveo mjeru usporavanja saobraćaja na 30 km/h. Kod nas još uvijek važi ograničenje od 50 km/h. Brzinu dozvoljene vožnje treba sniziti iz više razloga, prije svega radi smanjenja broja nesreća, ali i zbog toga što vozila proizvode najveću emisiju kada ubrzavaju, što je čest slučaj u Sarajevu. Od Ilidže do centra Sarajeva ima 15 semafora. Morate se zaustaviti bar pet puta. Ako ubrzate emisija raste, ako usporite smanjuje se. Zato su u Grazu uveli tu mjeru. A naši stručnjaci kažu da saobraćaj treba ubrzati (smijeh).

Oni ne znaju da Graz ima sličan broj stanovnika kao Sarajevo, sličan mu je i po mnogim geografskim karakteristikama. U Grazu postoje pragovi uzbune, uvijek su ispod 70µg/m³. Naravno, mjere se razlikuju od sredine do sredine jer ni izvori zagađenja nisu svugdje isti. Mi navodimo Pariz u našim grafikonima zbog toga što je prije par godina u Parizu bilo veoma veliko zagađenje, te je uveden prag uzbune, koji postoji u gotovo cijeloj Evropskoj uniji, osim u Poljskoj, gdje je prag 300µg/m³, ali oni imaju mnogo uglja i industrijski lobi je veoma jak.

Svi muku muče sa zagađenjem. I Zapadna Evropa je bila veoma zagađena. U Londonu je 1952. zbog smoga za samo pet dana umrlo 12.000 ljudi. I šta se onda desilo? 1956. donet je zakon sa nizom ograničenja. Ustanovljene su tzv. “zone bez dima“. U Londonu je zabranjeno loženje prljavih goriva, mogu se ložiti samo čista goriva i mora se imati certificirana peć koja ne stvara dim.

U Sarajevu su, krajem 1960-ih, postojali ozbiljniji problemi od onih s kojima se mi suočavamo. Tokom dvije decenije od završetka Drugog svjetskog rata broj stanovnika se učetvorostručio, bilo je mnogo tvornica sa kotlovima na ugalj. 1969. godine dnevni list Oslobođenje objavio je pismo jednog ljekara koji je opisao kako u bolnice dolazi mnogo oboljele djece. I onda je krenula lavina. Cijela zajednica, predvođena tadašnjom komunističkom elitom, angažovala se na rješavanju problema u cilju zaštite zdravlja stanovništva. I u ljeto 1972. zabranjeno je korišćenje uglja. Ali prije toga, da se ljudi ne bi smrzavali, obezbijeđeno je alternativno gorivo u vidu nafte, lož ulja, gasa. Po cijelom gradu bile su postavljene male pumpe – još uvijek se mogu vidjeti ostaci na pojedinim mjestima – gdje su se kupovali lož ulje i nafta. Čak su bili organizovani kursevi po mjesnim zajednicama o upotrebi novih goriva.

Zahvaljujući toj mjeri u Sarajevu je zagađenje smanjeno za 30%. Potom je zatražen zajam od Svjetske banke i 1976. je potpisan ugovor. To je bio prvi put da je Svjetska banka finansirala jedan projekat za zaštitu okoliša. Na obnovu vodovoda i održavanje kvaliteta zraka potrošeno je onoliko novca koliko iznosi trenutni godišnji kantonalni budžet, što bi danas bilo nezamislivo.

Pored loženja i saobraćaja, postoje li još neki faktori koji utiču na zagađenje?

Više nema mnogo industrije, ali ova što je preostala nije zakonski regulisana. Mehanizam kontrole okolišnih dozvola ne funkcioniše. U Evropskoj uniji su kazne takve da se zagađivanje nikome ne isplati. Kod nas, međutim, maksimalna zakonom propisana kazna za zagađivače zraka iznosi 10.000 maraka. 2016. godine zenički Mittal je platio svega 6.000 maraka kazne. U Sarajevu postoje brojni mali restorani gdje se koristi ćumur, koji je veliki zagađivač. Ima ih na stotine i uopće nisu regulisani.

Bosna i Hercegovina ima ozbiljne ekološke probleme, nije problem samo zagađenje zraka. Imamo deponije smeća koje emituju velike količine deponijskog gasa, koji izaziva brojne zdravstvene probleme. Sarajevska deponija je izgrađena poslije Drugog svjetskog rata. Od 2008. godine sve lošije funkcioniše i ljudi koji žive u krugu od nekoliko kilometara svakodnevno su izloženi neprijatnim mirisima. Imamo divlje deponije po čitavoj zemlji. 30% stanovništva nije pokriveno sistemom javnog odvoza otpada.

A kakav je stav Evropske unije po ovom pitanju može se zaključiti na osnovu nove strategije EU za Zapadni Balkan, u kojoj se uopće ne pominje okoliš. Pominje se energija, pominju se izbjeglice, međususjedska saradnja, obrazovanje, ali ne i okoliš.

A neki predstavnici naše vlade će reći: “Treba novca da se to riješi, a mi ga nemamo“. Ali zato grade autoput. Sada će biti izdvojeno nekoliko stotina milijuna maraka za izgradnju novih autoputeva. Prema jednoj studiji Japanske agencije za međunarodni razvoj iz 2001. godine, jedina zaista korisna autocesta u Bosni i Hercegovini je dionica Sarajevo-Zenica. A sad se gradi dalje od Zenice, već je potpisan ugovor, 4 kilometra autoputa će koštati 67 milijuna maraka. Gradi se tako da se izvođaču garantuje zarada, a ako ne bude dovoljno prometa, država će namiriti razliku. A pošto prometa naravno neće biti, mi ćemo morati plaćati.

Evo još jednog primjera. Svakog jutra iz pravca Vogošće ka Sarajevu je užasna kolona, a uveče obratno. Ljudi dolaze na posao pa se vraćaju. Kroz Vogošću prođe u oba smjera otprilike 30.000 automobila na dan. Sada namjeravaju izgraditi cestu od centra grada do Vogošće, koja će koštati 300 milijuna maraka. Za taj novac mogli bi rekonstruisati tramvajsku i željezničku infrastrukturu i kupiti nove vozove.

Suština je u tome da se gradovi posmatraju kao skupovi nekretnina na kojima treba zaraditi, a ne kao mjesta na kojima žive ljudi koji imaju svoje potrebe. To je osnovni problem.