Balša Brković - privatna arhiva
Jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih crnogorskih intelektualaca, a njegove knjige i pjesme osvajale su nagrade i priznanja. U ovom intervjuu Balša Brković ocrtava crte crnogorske kulturne panorame, ne štedeći kritike prema političkim elitama nezainteresiranim za nezavisnu kulturu
Raspadom SFRJ sve novonastale države osuđene su na anahronu patetiku državnog fetišizma. Jugoslavija je bila državni okvir koji je svim narodima donio dobro, i ključna stvar - proces suštinske modernizacije odvijao se samo u tom kontekstu. Uzgred - tih pedesetak godina jedini je period u istoriji svih naših naroda i narodnosti, kada, na ovaj ili onaj način, nismo bili ničija kolonija. Kako vrijeme prolazi Jugoslavija je sve ljepša i moćnija. Dobrim dijelom, naravno, to je iluzija, ali nije slučajno što je tako. Možda to govori kakav je odnos ljudi prema današnjim, ne toliko državama, koliko političkim elitama, kaže u razgovoru za OBC Transeuropa Balša Brković, jedan od najznačajnijih savremernih crnogorskih pisaca.
Kako biste definisali kulturni model koji je uspostavljen u Crnoj Gori posle 2006. i proglašenja nezavisnosti?
Nažalost, iako je kulturna energija u susret referendumu bila zanimljiva i razgranata – dešavale su se važne stvari i u književnosti, slikarstvu, muzici, pozorištu – nakon pobjede vlasti su promijenile odnos. Najednom im je trebala isključivo komesarska kultura, zapravo jedna vrsta pacifikacije samog bića kulture. Kultura koja nema kritički kapacitet bezvrijedna je i nepotrebna. Ali, u principu, političari je vole... Onda ste dobili takvu jalovu i podobnu kulturu, koja je krenula u medijski rat protiv nezavisnog dijela scene, odnosno protiv onih segmenata kulture koje tadašnja vlast nije kontrolisala. Koliko god riječi balkanskih vlastodržaca o kulturi bile medene i slatke, iza toga stoji samo i jedino njihova želja da se sve kontrolišu, pa i najautonomnije rukavce tzv. kulturne scene.
U Crnoj Gori je 30. avgusta 2020. godine, posle tri decenije, otišla s vlasti Demokratska partija socijalista (DPS), a nešto kasnije i Milo Đukanović. Da li se išta u kulturi promijenilo u ovih nekoliko godina? Da li su nove vlasti pokazale drugačiji odnos prema kulturi generalno gledano?
Novu vlast, po svemu sudeći, kultura i ne zanima. Tako izgleda. Oni vjeruju da se misija ministra sastoji u tome da čestita rođendane i izjavljuje saučešća, i obilježava jubileje nekakvim patetičnim saopštenjem. Ovdje se političari plaše živog bića kulture, zato njihova vizija podrazumijeva kulturu-utvaru, kulturu koja nikome ne smeta.
Kulturni model u Crnoj Gori je pod jakim identitetskim pritiskom. Odolijeva li kultura tim naletima?
Kulturni model je uvijek pod nekom vrstom identitetskog pritiska. Kultura i umjetnost uvijek su u nekoj misiji propitivanja identiteta. Ali, ima identiteta i identiteta. Zapravo, naš identitet je vreća nominacija koju nosimo na leđima a u zavisnosti od konteksta vaš identitet oslikava neka od tih nominacija. Pa ste, na primjer, muškarac (ili žena), strukturalista ili marksista, ljevičar ili desničar, navijač Liverpula ili Juventusa... Nacionalni identitet je samo jedna od tih nominacija. Ali, ovdje je to mala privreda, biznis.
Iza nacionalne identitetske histerije, po pravilu, uvijek stoji neka politička manipulacija. Imate, recimo, DPS koji se sada predstavlja kao jedini autentični tumač crnogorskog nacionalnog interesa. Ta teza je problematična na mnogo načina. DPS je nekada bio motor anticrnogorske politike, govorim o vremenu kada su bili Miloševićeve sluge, a slali Karadžiću naftu za tenkove. Borba za crnogorsku emancipaciju počela je, ranih devedesetih, ne samo bez DPS, već i uz golemo protivljenje i otpor Đukanovićeve partije. To je ono što zamjeram dijelu današnjih crnogorskih intelektualaca: što su ideju o crnogorskoj emancipaciji podveli jednoj korumpiranoj političkoj stranci. To je bilo kratkovido, a dio cijene plaća se i danas potpuno nekorektnim povezivanjem crnogorske ideje i jedne (propale) političke partije.
Književnost je vaše ishodište. Gdje je danas crnogorska literatura? Šta je odlikuje i pronalazi li puteve i prolaz i van crnogorskog kulturnog prostora?
Gdje je danas literatura uopšte? Ako se svede samo na zabavu i razbibrigu, biće površna, i neće biti ljudima od pomoći. Ako ne postavlja prava pitanja, književnost je lišena težine. Od devedesetih godina imate Novu crnogorsku književnost (autori poput Nikolaidisa, glavno obilježje - diskontinuitet). To je otvoreno, kosmopolitsko pismo, univerzalno koliko i lokalno, pismo koje je u stanju da komunicira i sa čitaocima daleko izvan Crne Gore ili regiona.
Vi ste jedan od najčitanijih kolumnista. Često se bavite društvenim, ali i političkim fenomenima. Kako ocjenjujete demokratski napredak Crne Gore? Šta su glavne karakteristike aktuelnog političkog trenutka?
Nije to jednostavno reći. Ponekad mi se čini da je glavno obilježje trenutka jedan naporni diletantizam. Opet, vidite i neke ljude na političkoj sceni koji pokušavaju nešto da promijene i vjeruju da je moguća bolja Crna Gora. Izuzetno je loše što se aktuelne vlasti u mnogim stvarima (partijsko zapošljavanje) ponašaju kao oni stari. Vidimo da se radi ono što smo, prije smjene vlasti, svi zajedno kritikovali. Dakle, u pitanju je bilo foliranje i licemjerje... A to nije ohrabrujuće.
Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta Collaborative and Investigative Journalism Initiative (CIJI ) koji sufinancira Europska komisija. Sadržaji su isključiva odgovornost OBC Transeuropa i ni na koji način ne odražavaju mišljenja Europske unije.
Balša Brković je rođen 25. aprila 1966. u Titogradu (Podgorica).
Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (Odsek za opštu književnost i teoriju književnosti).
Objavio je šest knjige poezije (Konji jedu breskve, Beograd, 1985; Filip boje srebra, Podgorica, 1991; Rt Svete Marije, Zagreb, 1993; Contrapposto, Cetinje, 1998; Dvojenje, Podgorica, 2001; Crno igralište, Podgorica, 2017), knjigu priča (Berlinski krug, Beograd, 2008) i romane Privatna galerija (Zagreb, 2002), Paranoja u Podgorici (Podgorica, 2010), Plaža Imelde Markos (Podgorica, 2013) i Aurora (Podgorica, 2023).
Prevodi Privatne galerije objavljeni su u Češkoj (2007), Sloveniji (2006) i Albaniji (2007). Brkovićeva priča “Oči Enropije Plamenac” objavljena je u prestižnom američkom izdanju Najbolji evropski pripovjedači za godinu 2015 (prevod Vil Firt). Za roman Privatna galerija Brković je dobio nagradu “Mirosavljevo jevanđelje” za najbolju knjigu proze u Srbiji i Crnoj Gori 2001 – 2003. Isti roman bio je nominovan u najuži izbor (4 knjige) za prestižnu tuzlansku nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman na ex-yu prostoru 2002. Dobitnik je Ratkovićeve nagrade za najbolju knjigu poezije u 2017. (zajedno sa Tanjom Kragujević). Poljski prevod knjige poezije “Crno igralište” našao se 2020. u finalnom izboru (među osam naslova) za internacionalnu nagradu “Evropski pjesnik slobode” koja se dodjeljuje u Gdanjsku. Izbor iz Brkovićeve poezije objavljen je u Francuskoj. Balša Brković je od stupanja na književnu scenu – sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka – promovisao novi književni senzibilitet i jasnu urbanu artikulaciju svoga pisma. Brkovićeva poezija je od početka prepoznata kao autentiča i samosvjesna. Zastupljen je u više nacionalnih, regionalnih i internacionalnih antologijskih izbora.
