Jovo Martinović ispred Podgoričkog suda
Nakon pravosudne odiseje koja je trajala više od sedam godina, i tokom koje je petnaest mjeseci proveo u pritvoru pod optužbom za šverc narkotika, 17. januara istraživački novinar Jovo Martinović po drugi put oslobođen je odlukom Apelacionog suda. Razovarali smo s Martinovićem, u iščekivanju konačne presude
Nedostaje još samo jedan korak, no čini se da je sudska priča Jova Martinovića – istraživačkog novinara koji je procesuiran, osuđen, oslobođen, ponovo osuđen, pa još jednom oslobođen optužbi za stvaranje kriminalne organizacije i šverc narkotika – konačno završena nakon gotovo osam godina pravog pravcatog mučenja. Pod reflektorima svjetske javnosti od 2015, nakon više od petnaest mjeseci provedenih u pritvoru, glavni junak sada je jednostavno umoran i željan da se vrati svom poslu, u zemlji u kojoj se novinarstvo suočava s korupcijom i prijetnjama, prijave nasilja se ignorišu, a često čak i ubistva ostaju nekažnjena.
Prije nekoliko dana stigla je druga oslobađajuća presuda u predmetu koji je Vrhovni sud dva puta vraćao na ponovno odlučivanje. Ukupno su donijete dvije osuđujuće i dvije oslobađajuće presude, uz gotovo petnaest mjeseci pritvora. Kako doživljavaš ovu poslednju presudu?
Presuda još uvijek nije pravosnažna, mora je potvrditi Vrhovni sud. Doduše, priznajem da je u pitanju formalnost, s obzirom da je isti taj sud sve vratio pošiljatelju, naloživši da se u novom postupku moraju uzeti u obzir dodatni elementi i popuniti određene praznine. Dakle, riječ je o formalnosti, no za slavlje moram sačekati još nekoliko mjeseci.
U posljednjem postupku uzeta je u obzir tvoja novinarska aktivnost, potvrđujući da su oni kontakti s kriminalnom grupom bili ostvareni u cilju novinarskih istraživanja. Dakle, dobra vijest. No pretpostavljam da si već iscrpljen prepričavanjem svog slučaja: novinar je naviknut da postavlja pitanja pre nego da na njih odgovara, zar ne?
Upravo tako!
Ako bi pokušao objasniti ono što se desilo, da li bi rekao da se radilo o osveti, kazni, nepravdi ili želji da se novinarstvo kontroliše i ućutka?
Riječ je jednostavno o nasljeđu komunističkog sistema. Za razliku od ostalih zemalja, u Crnoj Gori su komunisti bili na vlasti do 2020. U pitanju je ista politička stranka koja je došla na vlast 1945, samo što je nakon pada Gvozdene zavjese promijenila ime.
Dakle, ništa lično?
Novi komunistički sistem učinio je sve kako bi zadržao kontrolu nad svakim aspektom života. Pa tako ako radiš za svjetske medije, automatski si strani plaćenik, osumnjičeni. Mene su godinama tako tretirali. Ovo nije prvi put da sam završio u zatvoru: 2004. bio sam uhapšen zbog kaljanja ugleda nacije, optužba koja nije podizana od 1974. Naime, mene su 2004. optužili za kaljanje ugleda Crne Gore zato što sam, u svojstvu fotografa, pratio jednog britanskog reportera koji je izvještavao o trgovini romskom djecom u zemlji. Najsmješnije od svega je da me nakon hapšenja niko ništa nije pitao o toj priči. Tražili su od mene samo informacije o tome ko je pratio italijanske i njemačke novinare koji su izvještavali o pomenutom događaju, to je bila glavna tema ispitivanja, a ne sama priča, koja je samo poslužila kao izgovor za hapšenje.
Ovaj događaj puno nam govori i o tome koliko je teško baviti se novinarstvom u Crnoj Gori, zar ne?
Naravno, poruka je jasna: ako ne sarađuješ, ako te ne uspiju ubijediti da se pokoriš, ili da radiš ono što traže tajne službe, pripremi se snositi posljedice.
Tvoj slučaj privukao je međunarodnu pažnju i vrlo brzo su brojne organizacije koje se bave zaštitom slobode štampe, uključujući konzorcijum MFRR, izrazile solidarnost. Kakvo je pak bilo tvoje iskustvo s kolegama novinarima iz Crne Gore?
Moram naglasiti da zapravo nisu u pitanju moje kolege, s obzirom da se ne bavimo istim stvarima, niti ja radim za crnogorske medije, pri tom se bavim i drugim zemljama. Dakle, nisu me baš dobro poznavali. Pored toga, u početku je bilo teško objasniti ljudima ono što mi se dešavalo: za moje zadržavanje u pritvoru saznalo se tek tri mjeseca kasnije. U svakom slučaju, moram priznati da su s vremenom nakonadili izgubljeno, oglasila su se razna novinarska udruženja, čak su i kolege koje rade na javnom servisu izrazile suosjećanje, neko javno, neko privatno.
Dakle, ima nade za novinarstvo u Crnoj Gori?
Mislim da ima. Otkad su bivši komunisti izgubili vlast, narod se polako oslobađa tog nasleđa. Nije se radilo samo o masovnom nadgledanju već i o autocenzuri. Danas takođe novinari vrlo dobro znaju o čemu mogu, a o čemu ne mogu govoriti, i dokle smiju ići kada je riječ o određenim temama.
Da li na situaciju u Crnoj Gori utiče i činjenica da je u pitanju mala zemlja?
Ono što Crnu Goru čini jedinstvenom jeste činjenica da je jedna ista politička stranka neprekidno vladala 75 godina, od 1945. do 2020. U pitanju je mala zemlja, svega 600.000 stanovnika, dakle lako se kontroliše i, ono što je najbitnije, nema nikakav strateški značaj za velike sile, koje se nikada nisu ozbiljno bavile unutrašnjim reformama, samo su želele stabilnost, bez ikakvih problema, slično kao u Bosni i na Kosovu.
Kad podvučeš crtu, kakav je bilans tvoje priče? Šta si izgubio, a šta naučio?
Posljedice su bile ozbiljne, ostavile su traga na meni. S druge strane, ako ti je čista savjest, ako znaš da si svoj posao radio potpuno legalno, onda ti to daje snagu da ideš dalje. Dakle, nastavljam da radim svoj posao kao i ranije, čak s većim intenzitetom. Istovremeno, ne pristajem na kompromise. Na kraju krajeva, ovo nije prvi put da se suočavam s upozorenjima i prijetnjama, štaviše, čitava ova priča je možda rezultat mog ignorisanja ranijih upozorenja i prijetnji. Ali na kraju, ovo je dobro za slobodu izražavanja i medija, jer ako se predaš, to ti se uvijek obije o glavu.
Čini se da nisi imao drugog izbora…
Jednostavno, ni u jednom momentu nisam stao. Idem dalje iako nije prijatno, ali to je stvarnost koja me okružuje. Kada se suočiš s ovakvim optužbama, pa se onda nađeš u zatvoru, sve izgleda kao naučna fantastika, imaš osjećaj da se dešava nekom drugom, a da ti samo posmatraš: nadrealno, ali istovremeno i realno iskustvo.
Kakvu poruku tvoja priča šalje ostatku zemlje?
Crna Gora je poznata po velikom broju napada na novinare koji su ostali neriješeni, ima mnogo slučajeva fizičkih napada, prijetnji, potom ubistvo jednog novinara, Duška Jovanovića, koje je od 2004. ostalo nekažnjeno. U svim izvještajima Europske unije pominje se problem slobode štampe, Crna Gora je na dnu liste Reportera bez granica. Problem nije novi, samo što prethodna vlada nije ništa učinila po ovom pitanju, samo prazna obećanja.
Ako Vrhovni sud potvrdi oslobađajuću presudu, da li očekuješ neku vrstu odštete?
Naravno, kada presuda postane pravosnažna može se tražiti odšteta, ali za mene će najbolja odšteta biti otklanjanje krivice. Ne vjerujem da novac može nadoknaditi ono što sam proživio. Najbitnije je da očistim svoju reputaciju. Zaista je strašno kaljati i optuživati nekoga ko se čitav život bori protiv nepravde, kriminala i korupcije. Stoga će mi skidanje ljage s mog imena doneti najveće zaovoljstvo, ostalo će doći kasnije.
Da li postoji mogućnost da se imenuju krivci u tvom slučaju?
Zavisi. Zamjenik specijalnog tužioca, koji me je okrivio, nedavno je uhapšen zbog zloupotrebe službenog položaja, tako da se situacija u toj službi promijenila. Možda će jednog dana izbiti na vidjelo dokazi o tome kako je tužilac, pored zloupotrebe službenog položaja i saradnje s kriminalnom organizacijom, zataškao istrage o napadima na novinare. Naime, nedavno je jedan bivši policijski službenik optužio nekadašnjeg glavnog državnog tužioca da je učestvovao u zataškavanju pojedinih istraga o ubistvu Duška Jovanovića 2004. godine. Realno je za očekivati da će se pojaviti novi elementi o tome kako je radio, odnosno kako nije radio, u suprotnosti sa zakonima i Ustavom. Ali to nije moj posao, time treba da se bave njegovi nasljednici.
Sigurno je teško i dalje vjerovati u pravdu, zar ne?
Zahvaljujući Europskoj uniji događaju se određene promjene. Nažalost, sve se dešava isključivo zbog snažnih spoljnih pritisaka, no ipak se dešava. Naravno, biće potrebno vremena, mnogo vremena da se stvori pravosudni sistem u skladu s onim Europske unije. U pitanju je proces, svi znamo da će potrajati.
Planovi za budućnost?
Zasad nastavljam sa svojim poslom. Nakon svih ovih godina, nakon petnaest mjeseci provedenih u pritvoru, naučio sam koliko je važno znati prilagoditi se. Moraš nastaviti svoj život uprkos svim teškoćama. Mislim da je ovaj stav ispravan. Jer ako se prepustiš ogorčenost i lošim mislima, sve ti se obije o glavu. Moj pristup je bio da ostanem otvoren, prihvatim stvari onakvim kakve su i idem dalje. To mi je dalo još više snage, umjesto da se trošim na kivnost i ogorčenost pokušavajući imenovati krivce i iskaljivati se nad njima. Uvijek sam se trudio da to ne radim.
