Izbjeglički život u Patrasu

Stotine izbjeglica i migranata žive u napuštenim tvornicama i šatorima u blizini luke u Patrasu, u nadi da će uspjeti napustiti Grčku i nastaviti svoje putovanje ka zemljama sjeverne Europe

Napuštene tvornice, kao u Subotici, na granici između Srbije i Mađarske; posvuda raštrkani šatori kao u Calaisu na francuskoj strani kanala La Manche; higijenski problemi, bolesti, nasilje... Takva je situacija u grčkoj luci Patras – u jednom od improviziranih kampova, tzv. “džungli“, kakvih je niklo čitavo mnoštvo širom Europe tijekom proteklih godina – , gdje stotine izbjeglica i migranata čekaju priliku da se ukrcaju na neki od kamiona koji trajektima prelaze u Italiju, ne bi li potom nastavili svoje putovanje ka sjevernoj Europi. Kao što je bio slučaj u periodu između 2009. i 2012. godine, oblast Ahaja i njen glavni grad Patras ponovo su se našli u središtu putanje migracija, nakon što su, po zatvaranju tzv. balkanske rute i sklapanju sporazuma između Europske unije i Turske o rješavanju migrantske krize, kopnene granice Grčke postale sve nepropusnije. Brojni migranti porijeklom iz Afganistana i Pakistana, ali i iz Alžira i Maroka, napuštaju izbjegličke kampove rasute po cijeloj Grčkoj i pristižu u ovaj grad smješten stotinjak kilometara zapadno od Korinta, u nadi da će odatle trajektom uspjeti doći do Apulije.

Prema podacima humanitarnih udruga, kojih je u Patrasu sve više, u dvjema napuštenim tvornicama u blizini gradske luke trenutačno živi oko 400 izbjeglica i migranata. “Dvostruko više nego u siječnju 2017“, kaže Luath Glendinning, suosnivačica švicarske nevladine udruge FoodKIND. Ova organizacija, koja se poglavito bavi distribuiranjem toplih obroka na različite lokacije u Grčkoj zahvaćene priljevom migranata, stigla je u Patras prije godinu dana. “Rečeno nam je da ovdje ima izbjeglica koje žive u stravičnim uvjetima, potpuno napuštene. Stoga smo odlučili ispitati situaciju i otkrili smo da se radi o veoma brojnoj grupi muškaraca i mladića, od kojih mnogi mlađi od 18 godina, koji su u potpunosti lišeni bilo kakve pomoći u vidu hrane, odjevnih predmeta i zdravstvene asistencije“, objašnjava Luath Glendinning. Tako je pokrenuta inicijativa, u kojoj učestvuje desetak volontera pomenute udruge koji se nalaze u inostranstvu, i još šestoro koji su u Patrasu, a koja ima za cilj obezbijediti izbjeglicama blokiranim u ovom lučkom gradu, osim nekih osnovih životnih potrepština, “doručak, topao čaj i jedan obrok dnevno, 365 dana u godini“.

Borba protiv prekarnih uvjeta života

Ubrzo po dolasku udruge FoodKIND, u Patras je pristigla i njemačka organizacija

DocMobile, s ciljem pružanja medicinske pomoći izbjeglicama smještenim u blizini luke. Sarah Galastri, porijeklom iz talijanskog grada Bolzano, jedna je od liječnica koja je odlučila volonterski se priključiti akcijama udruge DocMobile u Patrasu. Nakon što je tu provela tri tjedna prošlog ljeta, ponovo je došla krajem siječnja 2018. “U odnosu na prije šest mjeseci, situacija se stabilizirala, ali ono što je u porastu, nažalost, jeste nasilno ponašanje snaga policije prema osobama koje pokušavaju doći do dijela luke određenog za ukrcavanje“, objašnjava Sarah. Svakog dana, desetine migranata i izbjeglica okušavaju se u onom što nazivaju “the game“, igra. Naime, pokušavaju preskočiti žičanu ogradu koja okružuje luku i ući, bez da budu primijećeni od strane čuvara, u neki od kamiona ukrcanih na trajekte koji plove za Brindisi. Malobrojni u tome uspeju, a oni koje presretne policija vraćaju se natrag, kako navodi ljekarka Galastri, sa “prijelomima“, “hematomima“ ili “psećim ugrizima“.

U intervalima između pokušaja ukrcavanja na trajekte, uvjeti života u dvjema napuštenim tvornicama više su nego prekarni. “Bitka protiv šuge, na primjer, unapred je izgubljena“, ističe Sarah Galastri, dodajući: “Svi je imaju i jednostavno je nemoguće iskorijeniti je. Ima previše prljavštine i pacijenti su u stalnom kontaktu jedni s drugima, pa tako i kada uspjemo izlječiti slučajeve nepodnošljivog svraba, nakon nekoliko dana moramo sve isponova“.

Ne bi li ublažila muke onih koji dan i noć provode u dvama napuštenim objektima, općina Patras obezbijedila je dovod tekuće vode, a u narednom periodu, prema tvrdnjama volonterke udruge DocMobile, “bit će instalirani i tuševi zahvaljujući organizaciji Liječnici bez granica koja je pristigla krajem siječnja“. Tu su i lokalne udruge koje migrantima i izbjeglicama obezbjeđuju odjevne predmete i ostale osnovne životne potrepštine, te organiziraju kurseve engleskog jezika koji im mogu biti od koristi s obzirom na primoranost na prilično dug boravak u Patrasu.

Pitanje solidarnosti unutar Europske unije

Dok su volonteri zabrinuti zbog “osoba blokiranih u grčkoj luci već više od šest mjeseci“ – kako je to navela Alexandra Menschick, volonterka njemačke nevladine udruge Heimatstern.eV, koja je nedavno podigla dva šatora promjera deset metara u blizini luke – , grčka Obalna straža opisuje situaciju kao “teško održivu“. Sredinom siječnja ove godine, jedan od zvaničnika Obalne straže izjavio je za atenski dnevni list Kathimerini da je “obezbijediti sigurnost u luci neprekidna bitka“. Prema navodima pomjenutog lista, početkom godine sindikat Obalne straže uputio je, “po ko zna koji put“, apel vladi u Ateni da preduzme “hitne i drastične mjere prije nego što bude isuviše kasno“. Iako je grčka vlada poslala u Patras dodatne snage bezbjednosti da osiguravaju luku, situacija je i dalje dramatična, kako u ovom gradu tako i u ostalim dijelovima Grčke, u kojoj se trenutačno nalazi više od 64.000 migranata i izbjeglica, od kojih više od 15.000 živi u prekarnim uvjetima na Egejskim otocima.

Vlada u Ateni koja je, poput one talijanske, računala na poboljšanje situacije nakon usvajanja programa za premještanje 160.000 izbjeglica iz zemalja najizloženijih njihovom priljevu u ostale zemlje članice Europske unije, trenutačno se suočava s mogućnošću definitivne suspenzije ovog programa, koja bi mogla usljediti nakon odluke Njemačke da iz njega istupi. Naime, Annegret Korff, glasnogovornik njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova, 29. siječnja u intervjuu za Deutsche Welle izjavio je da “u Grčkoj praktično više nema tražitelja azila koji bi mogli biti uključeni u program premještanja“. Taj stav je potvrdio i njemački ministar unutarnjih poslova, Thomas de Maizière, izjavljujući da Njemačka neće više “po svaku cijenu“ zahtjevati poštivanje sistema kvota. I to unatoč činjenici da je do sada svega 33.000 izbjeglica, od prvobitno dogovorenih 160.000, premješteno iz Italije i Grčke u ostale zemlje članice EU, kao i da je Njemačka primila tek trećinu izbjeglica od ukupnog broja ustanovljenog dogovorom o kvotama. Upravo je pitanje premještanja izbjeglica i solidarnosti među državama članicama Europske unije ono što usporava reformu europske politike azila – uključujući reviziju Dublinske uredbe – koju je predložio Europski parlament.

Grčki premijer Alexis Tsipras izjavio je na nedavno okončanom Svjetskom ekonomskom forum u Davosu da je njegova zemlja pristupila rješavanju migracijske problematike “dostojanstveno“, dok “mnoge druge zemlje [članice EU] smatraju da, ako problem nije u njihovom dvorištu, onda ni ne postoji“. U narednih šest mjeseci, tijekom bugarskog predsjedanja Vijećem Europske unije, morat će se postići izvjestan kompromis po ovom pitanju koje “u bukvalnom smislu dijeli Europu“, kako je početkom siječnja izjavio bugarski premijer Bojko Borisov. Kako piše Deutsche Welle, vlada u Sofiji spremna je preuzeti ulogu posrednika između dvije oprečne pozicije unutar Europske unije kada je riječ o migracijskoj problematici prije nego što Austrija (poznata po svojim krutim stavovima o ovom pitanju) 1. srpnja 2018. preuzme predsjedanje Vijećem EU. Dokumenti koji bi mogli poslužiti kao okosnica predstojeće diskusije ne nedostaju, s obzirom da je Europski parlament još u travnju 2016. usvojio rezoluciju o potrebi za holističkim pristupom EU-a migracijskoj problematici.