© Morphius Film/Shutterstock
U želji zadovoljenja Katoličke crkve i desnice, hrvatska vlast brani višestruko problematičnu komemoraciju u Bleiburgu, stavljajući svoj međunarodni ugled na kocku
Proteklih tjedana nastavlja se udružena kampanja hrvatske desnice, Katoličke crkve i Vlade po pitanju zabrane komemoracije i svete mise na Bleiburgu. Kako se komemoriranje Bleiburga odvija u vidu svete mise pod okriljem hrvatske Katoličke crkve, katolička biskupija u Klagenfurtu zabranila je ovogodišnju komemoraciju. Službeno objašnjenje je kako se sveta misa iskorištava u političke svrhe što bi u konačnici moglo štetiti ugledu Crkve. Zbog toga, nakon ljutite reakcije Hrvatske biskupske konferencije (HBK), država Hrvatska stala je na stranu Crkve i svim oružjima raspalila po austrijskog Crkvi. Tako je otvoreno državno (ili državničko) natjecanje tko će se više dodvoriti Crkvi u Hrvatskoj.
Osim dodvoravanja Crkvi, premijer Andrej Plenković morao se prvo obraniti od desnice koja ga je optužila za dosluh s austrijskom Crkvom kako bi se zabranila komemoracije. Nakon što je odbio takve insinuacije, Plenković je u diplomatskom tonu nastavio kako se nada rješenju koje će omogućiti komemoraciju žrtava. Osim toga on je odbio ikakvu mogućnost politizacije događaja, jer je njegova Vlada pokazala spremnost otklona od svakog totalitarizma.
Zavidnu vještinu diplomacije pokazala je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić, koja je momentalno rekla kako nije njezin posao da se „miješa u poslove drugih zemalja“ – što bi trebalo ući u anale svjetske diplomacije. Nakon nekoliko dana, ministarstvo se dočekalo na noge i poslalo priopćenje austrijskim medijima, u koje se potužilo na senzacionalističke napise u medijima, koji prikazuju komemoraciju u Bleiburgu kao „fašističku zabavu“ ili „najveće okupljanje neonacista u EU“, što ministarstvo doživljava kao „bolnu uvredu“.
Dok je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zaključila kako institucionalno ne može reagirati, ali izjavila žaljenje kao „Hrvatica i katolička vjernica“¸ pobjedu je odnio predsjednik Sabora (inače institucionalnog pokrovitelja Bleiburške komemoracije), Gordan Jandroković. Nakon što se žestoko pobunio protiv ovakve odluke, podupirući izjave HBK, Jandroković je odlučio negirati realnost i jednostavno rekao kako će se komemoracija održati. Kako, nije nikome objasnio.
Za početak je potrebno reći nešto o Bleiburgu, kako bi se shvatilo važnost svega ovoga. Svake godine u svibnju, Hrvatska privuče pažnju medija tako što na polju u austrijskom gradu Bleiburgu uz svetu misu obilježava likvidacije nacističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata i pratećih civila. Naime u svibnju 1945, nakon kapitulacije Njemačke, mnogobrojne postrojbe koje su se na prostoru Jugoslavije borile na strani nacista, povlačile su se prema Austriji kako bi se predale britanskoj vojsci i izbjegle predaju antifašističkom partizanskom pokretu.
Predvođeni pripadnicima fašističkog ustaškog pokreta i praćeni mnogobrojnim civilima, uglavnom Hrvatima, od kojih su neki pripadali civilnoj upravi i političkom vodstvu ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) domogla se britanske vojske. Nakon što ih je britanska vojska razoružala i predala partizanima, slijedila je brutalna osveta za zločine počinjene tijekom četiri godine, ceh čega su platili i nevini civili koji su pratili fašističke postrojbe. Pod utjecajem katoličke terminologije, to je postalo poznato kao zločini Bleiburga i Križnog puta. Iako se godinama u pro-ustaškoj emigraciji špekuliralo s uvelike uvećanim brojkama, relativno umjerene procjene hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića govore o između 55,000 i 67,000 ubijenih u cijelom procesu – od toga civila oko 6,800. Svi su likvidirani bez ikakvih presuda.
Obilježavanje Bleiburga i Križnog puta je kontroverzno iz više razloga. Samo obilježavanje Bleiburga krenulo je ranih 1950-ih od strane preživjelih pripadnika ustaškog pokreta i domobrana, koji su se uspjeli probiti preko Bleiburga i dočepati se emigracije. Bleiburg, osim što je bio mjesto predaje, ne nosi neki posebni značaj. Prema većini poznatih izvora, vrlo mali broj likvidacija izvršen je na Bleiburgu. Međutim, osim što je bio mjesto predaje, Bleiburg je bio pogodan za obilježavanje 1950-ih zbog toga što se nalazio izvan granica socijalističke Jugoslavije, koja nije dozvoljavala njegovo obilježavanje. Zato se nikada nisu obilježavala glavna stratišta koja su se nalazila uglavnom u Sloveniji, i na kojima su tisuće likvidirane. I to onda nije bilo samo mjesto oplakivanja žrtava, nego i oplakivanja ustaškog političkog projekta i simboličke revizije Drugog svjetskog rata. Tijekom godina, tamo su dolazili nekadašnji pripadnici ustaškog pokreta i ratni zločinci, poput zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, Dinka Šakića. To se sve nastavilo tijekom skoro 70 godina, a na velika vrata komemoracija je ušla 1990-ih sa stvaranjem Republike Hrvatske.
U nastojanju da kompletno raskine s jugoslavenskom antifašističkom baštinom, Hrvatska je posegnula za politikom sjećanja koja bi gurnula Bleiburg na pijedestal 'najveće tragedije hrvatskog naroda' i time zapravo pokušala, u maniri Tuđmanove svehrvatske pomirbe, u istu ravan staviti ustaše i partizane. Pritom je izvršena temeljita povijesna revizija i manipulacija u vidu brisanja sjećanja na razloge zbog kojih su ustaše bježale iz Jugoslavije (što su to ustaše radile od 1941. do 1945.) i umanjivanja zločina počinjenih u Jasenovcu. Sve to je dovelo do historijskih krivotvorina o tome kako su na Bleiburgu ljudi ubijani zbog toga jer su bili Hrvati ili katolici, kao što je to insinuirao Jandroković – koji je to doduše zaključio i za Goli otok, gdje su većina zarobljenika bili Srbi i Crnogorci.
Ta je komemoracija godinama služila kako bi se, pored iskrenog pijeteta, ispuhivala institucionalna i vaninstitucionalna desnica, uz mnogobrojnu ustašku ikonografiju i simboliku. Na tim komemoracijama najgore su prolazili predstavnici lijevih stranaka, obično žestoko izviždani, ali i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), ukoliko su se drznuli dirnuti u sjećanje na Bleiburg. Iako se broj takvih incidenata prethodnih godina smanjio, djelomično i zbog strože austrijske kontrole, ali i zbog određene autocenzure pod okriljem vladajućeg HDZ-a i dalje su mediji imali dovoljno materijala za priču o „najvećem okupljanju neonacista u EU“. Tako je nova, iako poprilično desna, austrijska vlast odlučila dodatno postrožiti tretman neopreznih hodočasnika, što je završilo sudskih predmetima protiv pojedinaca iz Hrvatske i Slovenije, zbog korištenja nedozvoljenih pozdrava. Sve ovo, praćeno je nedavnim zakonskim rješenjem koji zabranjuje ustašku ikonografiju. Iako je Bleiburg godinama postao prihvaćen događaj, koji je i hrvatska parlamentarna ljevica dugo ignorirala – dok Milanovićeva vlada nije otkazala sponzorstvo jer je shvatila da to nisu njezini birači – Austrija je očito uzela stvar u svoje ruke.
Komemoracija, čak i kada je protekla relativno dostojanstveno, je sama po sebi izrazito problematična. Prvo je ta postavka o nevinim žrtvama. Iako je na Bleiburgu svakako bilo nevinih žrtava, svi to svakako nisu bili. Neki od ubijenih bili su pripadnici ustaškog pokreta, suučesnika u genocidu i Holokausta nad Srbima, Židovima i Romima u Hrvatskoj. Iako se svakako može reći da su bili žrtve, jer su ubijeni, i to bez prava na pravično suđenje, s pridjevom „nevin“ treba biti pažljiv. Takav pristup dovodi do toga da su mnogi nacistički zločinci ubijeni kao „nevini“. Ta je logika poprilično nezgodna i rijetko je tko dosljedan u primjeni tog standarda.
Druga je činjenica da katolički svećenici na Bleiburgu nikada ne spominju tko su žrtve po ključu pripadnosti NDH i ustaškom pokretu, nego ih skrivaju iza etničkog i vjerskog ključa, Hrvata katolika. Dok se ne spominju NDH i ustaše, spominju se jugoslavenski komunisti kao počinitelji, sve skupa upakirano u zločine nacizma, fašizma i komunizma – s ustašama koji se po stavu Crkve ne uklapaju u te tipologije. Slično kao i u nedavnom licemjernom komemoriranju Holokausta, Crkva bi osudila ustaške zločine nad Židovima, bez da spomene ustaše.
Treće, ukoliko je svima na Bleiburgu do komemoriranja žrtava, zašto se samo obilježavaju katoličke i muslimanske žrtve? Zašto nikada nije ostvarena suradnja s pravoslavnom crkvom da se komemoriraju i pripadnici crnogorskih četnika, „ljotićevaca“ ili Kozaka? Četvrto, kako su i nekad obilježavanje Bleiburga predvodili kontraverzni pojedinci, tako i danas Počasni Bleiburški vod predstavlja jednu poprilično opskurnu skupinu. Nijedna ozbiljna država ne bi trebala surađivati s udrugom u kojoj je predsjednik osoba koji je na čelu saborske komisije sudjelovao u umanjivanju zločina počinjenih u Jasenovcu i u kojoj je voditelj predstavništva osoba osuđena za ubojstvo.
Tako, umjesto da komemorira sve žrtve Križnog puta na raznim stratištima u Sloveniji, a prepusti Bleiburg radikalima, Hrvatska baca u vjetar još ono malo međunarodnog ugleda što joj je ostalo.
