Dvojezičnost u Rijeci

S približavanjem 2020. godine, tijekom koje će Rijeka nositi titulu Europske prijestolnice kulture, u gradu je ponovno aktualizirano pitanje dvojezičnosti

Nakon 65 godina od iznenadnog ukidanja, do kojeg je došlo u jeku Tršćanske krize, dvojezičnost bi mogla ponovno zaživjeti u centru Rijeke. Naime, riječko Gradsko vijeće razmatra mogućnost ponovnog uvođenja natpisa na talijanskom jeziku, prije svega u kontekstu priprema za 2020. godinu , kada će Rijeka biti Europska prijestolnica kulture . Ova inicijativa, koju je pokrenula stranka Lista za Rijeku, još uvijek nije dobila potporu svih lokalnih političkih snaga, a čini se da nije naišla na jednoglasno odobravanje ni unutar riječke Zajednice Talijana, neodlučne po pitanju tipa vizualne dvojezičnosti koji bi mogao biti uveden. Prema mišljenju gradonačelnika Vojka Obersnela, uvođenje dvojezičnosti nije neophodno, no Gradsko vijeće se pokazalo spremnim pokrenuti razgovore kako bi se našlo jedno “prikladno rješenje za pitanje povijesnih naziva ulica i trgova“. Postavlja se dilema kako pronaći kompromis koji bi omogućio da novi dvojezični natpisi budu izraz kulturnog bogatstva ovog grada, a ne podsjećanje na stare netrpeljivosti.

Različita poimanja dvojezičnosti

“Ovdje se radi o ispravljanju jedne nepravde koja je načinjena gradu“, objašnjava Laura Marchig, članica Liste za Rijeku koja je pokrenula ovu inicijativu. “Treba podsjetiti da je grad stoljećima nosio ime Fiume – nastavlja Marchig – te da je u 18. stoljeću talijanski zamijenio latinski kao službeni jezik. Ovo govorim ne bih li odagnala ideju da se talijanstvo podudara isključivo s razdobljem fašizma, dok se, naprotiv, radi o jednoj znatno duljoj i dublje usađenoj tradiciji“. Nepravda koju pominje Marchig tiče se događaja iz listopada 1953, kada su “preko noći poskidane dvojezične ploče u Rijeci, Labinu, na Cresu, Lošinju“. Taj čin, koji se vremenski poklopio sa završnicom pregovora o utvrđivanju granične linije između Italije i Jugoslavije, zatvorio je poglavlje vizualne dvojezičnosti u Rijeci i sada bi – prema riječima predstavnice Liste za Rijeku – mogao biti barem djelomice ispravljen.

Postoji, međutim, više opcija koje bi mogle doći u obzir ukoliko se odluči izaći u susret zahtjevu Liste za Rijeku. Jedna mogućnost je formalna dvojezičnost, odnosno prijevod na talijanski jezik svih natpisa u gradu. To bi podrazumijevalo dodavanje riječi “via“ i “piazza“ ispred imena svake ulice, odnosno trga, te dvojezično ispisivanje naziva grada dodavanjem “Fiume“ uz “Rijeka“. Ova opcija bi zahtjevala i promjenu svih vrsta službenih dokumenata u kojima se pominje ime grada (ovakav model dvojezičnosti već je uveden u mnogim istarskim gradovima, kao što su Pula/Pola, Rovinj/Rovigno, itd.). Drugo rješenje, predloženo od strane gradonačelnika Obersnela, temelji se pak na “kulturološkom pristupu“ ovom pitanju. Naime, općina bi unijela izmjene u samu toponomastiku, dodajući postojećim odonimima one iz prošlosti, i na taj način pokazujući koliko su puta kroz povijest određene ulice i trgovi u Rijeci mijenjali imena. “Umjesto da se napiše ’Piazza Ivan Kobler’ ispod ’Trg Ivana Koblera’, bilo bi zanimljivije staviti ’già Piazza delle Erbe’”, ilustrativno je rezimirao gradonačelnik Obersnel.

 

Zakonska pitanja

“Ali jedno ne isključuje drugo!”, kaže Laura Marchig, upitana koju od dvije predložene opcije smatra prikladnijom. “Pozvala sam članove talijanske zajednice da ne postavljaju crvene linije, jer se u protivnom neće nikada ništa promijeniti”, dodaje Marchig. “Gradonačelnik inzistira na odonimima, dok se mi zalažemo za dvojezičnost, između ostalog i zbog toga što trenutno stanje stvari predstavlja kršenje zakona, s obzirom da je ugovorom između Hrvatske i Italije o pravima manjina iz 1996. predviđeno uvođenje dvojezičnosti u sva mjesta u kojima je talijanska manjina autohtona“. “Nemojmo pretjerivati“, replicira Furio Radin, zastupnik talijanske manjine u Saboru. “Točno je da je sporazumom iz 1996, u članku 3, predviđeno postupno proširivanje prava manjina, što se odnosi i na dvojezičnost, i bilo bi dobro kada bi Grad Rijeka, s približavanjem 2020, primijenio te odredbe, no mislim da bi trebalo depolitizirati čitavu priču“, ističe Radin, dodajući da polaže “velika očekivanja“ u gradonačelnika.

Po mišljenju Radina, ako je točno da “dvojezičnost može donijeti samo dobro jednom gradu“, podjednako je točno da “ukoliko nedostaje politički senzibilitet za njeno ponovno uvođenje, pitanju treba pristupiti s aspekta kulture“. Drugim riječima, Radin smatra, približavajući se gradonačelnikovom stajalištu, da “ako su u Zagrebu, na Gornjem gradu, mogle biti postavljene table s natpisima na njemačkom, onda i u riječkom Starom gradu mogu biti postavljeni natpisi na talijanskom“.

Kompleksnost riječkog identiteta

U iščekivanju sučeljavanja s gradskim čelnicima i zastupnicima u Gradskom vijeću, talijanska zajednica je formirala komisiju koja ima zadatak proučiti sav dostupan materijal i formulirati jedan prijedlog koji bi bio utemeljen, što je više moguće, na znanstvenim premisama. Povjesničar Ivan Jeličić jedan je od članova ove komisije, koja će biti službeno ustanovljena koncem veljače. Po njegovom mišljenju, projekat Rijeka 2020. predstavlja “jednu od posljednjih prilika da se nešto učini po pitanju dvojezičnosti i da se gradskim vlastima predoči jedan validan prijedlog“, dodajući da shvaća razloge zbog kojih debata teško napreduje. “Čitavo pitanje riječkog identiteta ovdje izbija na vidjelo“, ističe Jeličić, pitajući se: “Šta zapravo predstavlja ovaj grad?“

“Sve do raspada Jugoslavije, Rijeka je bila jedan od bastiona jugoslavenstva, ponikao iz borbe protiv nacifašizma. Sa krajem socijalizma, počela je potraga za novim identitetom. Ponovnim uvođenjem starih toponima, osvrnulo bi se, između ostalog, i na austro-ugarsko razdoblje, ali i taj identitet je bio kompleksan“, objašnjava Jeličić. “Dovoljno je spomenuti primjer četvrti Sušak, koja je do Prvog svjetskog rata predstavljala “hrvatski dio“ grada i pripadala je Kraljevini Hrvatske i Slavonije, dok je riječki corpus separatum pripadao Ugarskoj. Rijeka i Sušak danas su jedan grad, ali imaju različitu prošlost (u razdoblju između dva svjetska rata čak ih je dijelila međudržavna granica), te stoga ni dvoglavi orao, koji je nedavno ponovno postavljen na vrh Gradskog tornja, nije simbol cijelog grada, bar ne usko povijesno gledano“, zaključuje Jeličić.

Od Rijeke do Strasbourga

O svim ovim pitanjima, na kojima se temelji debata o ponovnom uvođenju vizualne dvojezičnosti u Rijeku, raspravljat će se tijekom narednih mjeseci, u sklopu priprema za manifestaciju Rijeka 2020. Ključni izazov, na kraju krajeva, bit će postizanje konsenzusa unutar Gradskog vijeća, gdje gradonačelnik Obersnel, koji je na toj funkciji već četvrt stoljeća, uživa potporu vrlo nategnute većine. “Pratim riječku političku scenu od devedesetih godina i očekivao sam da će, kao što je bio slučaj kod nas u Istri, i Riječani pokazati odlučnost u uvođenju vizualne dvojezičnosti“, komentira eurozastupnik Ivan Jakovčić, porijeklom iz Poreča. Izabran za zastupnika u Europskom parlamentu iz redova Istarskog demokratskog sabora (IDS), Jakovčić objašnjava da u Istri “postoji više modela valorizacije dvojezičnosti. Najizrazitiji, nazovimo ga sveobuhvatnim, je model uveden u gradovima Buje, Umag, Novigrad, Brtonigla, Grožnjan i Rovinj, ali on zasigurno nije prikladan za Rijeku“. Kao rješenje za administrativno središte Kvarnera Jakovčić predlaže “vizualnu dvojezičnost u Starom gradu“ i dijalog među različitim gradskim četvrtima. “S obzirom da se snažno zalažem za načelo supsidijarnosti, vjerujem da svaka gradska četvrt treba iznijeti vlastiti prijedlog“, zaključuje Jakovčić. Nazire li se početak javne rasprave o riječkom identitetu?