Spomenik Miroslavu Krleži u Opatiji, Hrvatska © Bokic Bojan/Shutterstock
Djetinjstvo u Agramu (1902-1903) Miroslava Krleže, autobiografska proza velikog evropskog pisca (Infinito edizioni, 2022 – 104 str); prevela na italijanski: Anita Vuco. Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića
Nakon sedamdeset godina od prvog izdanja Djetinjstva u Agramu1 (1902-1903), evo trećeg prevoda ove autobiografske proze Miroslava Krleže (1893-1981) na jedan od evropskih jezika. Sumnjam da bi se ovo djelo, nakon davnih izdanja na njemačkom (1981, 1986) i holandskom (1997) pojavilo na italijanskom bez inicijative i prevoda neumorne Anite Vuco i sluha izdavača Infinito (kao četvrta knjiga od dosad šest objavljenih u kolajni Mansarda, koju uređuje prevoditeljica ovog djela). No, to je stara priča koja čarobno oživi sa svakim izdanjem nekog Krležinog djela u Italiji i Evropi, a potom banalno zamre. Dakle, ostane bez ikakva efekta na briselsko-nacionalne konkursne kuhinje. Na njenim “jelovnicima” (čitaj: subvencionarim izdavačkim projektima nakrcanim takođe poluliteraturom) tek se slučajno nađe poneki klasik bez kojeg je nemoguće promišljati literaturu.
Ali, vratimo se Djetinjstvu u Agramu (1902-1903), o kojem je Danilo Kiš u jednom intervjuu izjavio da u cijeloj jugoslavenskoj književnosti postoji samo jedna proza iz koje je mogao naučiti kako se piše o djetinjstvu. Upravo ova, Krležina, nastala na osnovu stranica njegovog višetomnog Dnevnika iz ratnih godina, u endehazijskom Zagrebu. Napisao ih je sredinom jula 1942, vratio im se početkom pedesetih, da bi potom, djelimično prerađene i dopunjene, bile objavljene pod pomenutim naslovom2, u časopisu Republika, broj 12, godine 1952.
Ovo djelo je jedina prava autobiografska proza u golemom književnom opusu Miroslava Krleže. Nastala je za vrijeme Drugog svjetskog rata (ni četvrt vijeka udaljenog od prve velike evropske klaonice), u novostvorenoj NDH i njenoj “kulturi” garniranoj bezumnim a programisanim zločinima. To je period u kojem Krleža strahuje za vlastiti život i, nadnesen nad Istoriju u Pokretu, u svom Dnevniku meditira i o ratu, i opštem bezumlju, i Evropi u njenom najnižem civilizacijskom stadijumu, i gluposti ljudskoj, ali nije ni čovjek ni pisac bez nade da to sve može potrajati. Njegov strah je konkretan: prije rata se sukobio sa dogmatama komunističkog pokreta (sukob na ljevici na temu estetskih vrijednostu i ideološkog utilitarizma), u periodu ustaške vlasti ne dijeli “vrijednosti” NDH. Sa partizanske strane stižu poruke da se pridruži pokretu, dakle da ode “u šumu”, a sa druge, saveznice nacista, koja u novonastaloj državi vrši pogrom nad Jevrejima, Srbima, Romima, komunistima i svim neistomišljenicima, predlaže piscu da prihvati ponudu za neko visoko mjesto u kulturnim institucijama - da bude predsjednik Akademije, intendant Narodnog kazališta...
Bio je i uhapšen, krajem aprila 1941, ali vlast ga pušta na slobodu. Zatočenog u zatvoru, u Petrinjskoj ulici, neki skojevci su ga popljuvali – nisu zaboravili njegov antidogmatizam. Krleža je, na pragu svoje pedesete, zaplakao. Momenat dostojan antičkih tragičara: on u život, kakav-takav, oni – vjerovatno na strijeljanje. Živi, tada, od glumačkih primanja svoje supruge Bele. (To se prigovaralo, nakon rata, i Krleži, ali imao je zaštitnika u Titu.) U jednoj kritičnoj situaciji, ni sa ustašama ni direktno uz partizane, rekao je sam sebi: “Bolje da me ubije Dido (Slavko Kvaternik, drugi čovjek NDH nakon Pavelića) nego Ɖido (Milovan Ɖilas)”.
Ali, napustimo ovu priču, bez obzira koliko uticaja je imala na autorovu radionicu tokom ratnih godina.
Mislim da je pisac morao napisati stranice o svom djetinjstvu u Dnevniku. (Samo oni kojima je nepoznat autorov strah da bi mogao otići sa ovog, Krleži ateisti jedinog svijeta, a ne doreći sebe kao umjetnika, to mogu površno ili nikako razumjeti). Formalno – ovo djelo je kratki roman, hibrid autobiografskog i esejističkog diskursa, proza koju u cjelinu specifično takođe povezuju intermeci među dijelovima teksta. (Jedini fragment koji će vjerovatno djelovati odbijajuće čitaocu izvan Hrvatske i Regiona, jeste Krležin diskurs o hrvatskom jeziku, prenapučen primjerima koji će vrlo teško privući inostranog čitaoca.)
Čitalac će u Djetinjstvu u Agramu 1902-1903 naći Krležu koji se ne bavi samo svojim djetinjstvom, već sobom - umjetnikom u djetinjstvu (da pokradem malo od Džojsove ideje za stvaranje Dedalusa ili Umjetnika u mladosti), bićem buđenja svijesti u svijetu u koji je pao (kao što je bilo, kao što je i danas što padaju svi novorođeni a da ih niko nije pitao ama baš ni za što). Dakle, pao u svijet već utvrđen u svom sistemu religije, vlasti, kulturnih - osobito pseudoumjetničkih postulata, uopšte svakog nepokretnog svjetonazora koji čovjeka usmjerava ka utlititarizmu najprizemnije vrste. Autorovo poniranje u sebe zapravo jeste i putovanje kroz sve ono što olako nazivamo civilizacijom ne pitajući se da li ispod shema politike, ekonomije i kulture treba da se čuje kucanje srca naše sumnje. Ipak, teško je dati za pravo kritičarima koji su u tom poniranju vidjeli autorovu primjenu sredstava psihoanalize. Dimenzija psihološkog u tom procesu je prisutna, i te kako! Ali psihoanaliza u svom naučnom kontekstu – nikako.
Krleža dječak, ministrant na Kaptolu, vjeruje u Boga ali počinje da sumnja. I to, doslovno, u sve. Naravno, ništa od svega u svijetu njegovih sumnji nije se ni rodilo ni završilo u desetgodišnjem dječaku, već se razvijalo u intenzivnom procesu samoosvješćenja. Plod tog procesa je kritika Svega – od škole do kasarne, od teologije do estetike, od nauke do dnevne politike. U procesu spoznaje stvarnosti, koja zapravo nije onakva kako je objašnjavaju odrasli, Krleža dječak, vodeći sebe samog svijećom skepse, probija se kroz magle iluzija svijeta odraslih kako bi stigao do svjetla svojih istina. Krleža nije od pisaca koji, pišući o svom djetinjstvu, nastoje da se dodvore čitaocu bilo čime anegdotalnim ili lakoćom infantilnih pogleda. I onda, kad smo svjedoci njegovog otkrića da smo zapravo životinjska vrsta, da i orangutan može da pati od glavobolje (na što čitalac može pomisliti da nas od majmuna razdvaja samo činjenica da ovi ne idu u apoteku), nismo u banalnom.
U Djetinjstvu u Agramu Krleža o sebi i drugima pripovijeda i razmišlja kao odrastao čovjek. On jasno precizira i trenutak u kojem mu autentičnost vlastitog bića postaje imperativ kojeg se ne odriče i kad ostaje usamljen među onima koji su srasli sa gotovim istinama. Ako izuzmemo stranice na kojim pripovijeda o svojoj baki, o dubokoj emotivnoj i intelektualnoj vezanosti za tu ženu koja o svijetu i Bogu rasuđuje zdravorazumski, nije nam teško odrediti da je već u ranom djetinjstvu Krleža osjetio težinu drame ostati sam (što nije, po njemu, značilo ne biti u pravu), a u svakom slučaju biti izvan stada. A naći se izvan, to prema njemu znači i odrediti svoj put u spoznaji sumraka bogova u 20.vijeku.
U ovoj prozi impresivno djeluje poređenje djetinjstva Svetog Avgustina sa vlastitim, posebno filozofove konverzije sa onom ličnom – iz nametnute mu teološke u slobodno odabranu darvinističku i materijalističku. U toj konverziji ogromnu ulogu ima i shvatanje smisla igre koja nam, prema Krleži, u djetinjstvu otvara oči, vodi nas ka radosti, a kako odrastamo otvara nam i vrata koliko slobode pogleda na umjetnost, toliko i smisla magije umjetničkog stvaranja.
Kad već spomenuh dramu, da dodam informaciju da je u Zagrebu, u februaru 2022, u Kulturnom centru Travno, održana premijera predstave Djetinjstvo u Agramu3 Miroslava Krleže, u režiji Senke Bulić i koprodukciji kazališta "Gavella" i Festivala Miroslav Krleža. U dramatizaciji su korišteni i Fragmenti, kratka autobiografska proza objavljena u Književnim novostima 1914., a zatim uvrštena kao dodatak Dnevniku 1933-42, koja se rediteljki učinila osobitom za okvir adaptacije Djetinjstva. Akcenat predstavi je dat motivom Krležinog oslobađanja od nametnutih društvenih obrazaca, "uređenog dječjeg svijeta nadsvođenog Bogom", te odbacivanju “svih spoznajnih konvencija koje krivotvore stvarnost”.
Spominjući teatar, sjetih se da sam početkom osamdesetih u Zagrebu, razgovarao sa pjesnikom Enesom Kiševićem i o Krleži, o njegovom još uvijek "svježem" odlasku. Dok sam pisao ovaj osvrt, poslao sam mu kratko pismo, molbu da mi rastjera moju maglu nesigurnog sjećanja: da li je Rade Šerbedžija, u jednoj od repriza svog monologa Mog obračuna s njima4, postavljenog na scenu prema istoimenom Krležinom djelu, netom po odlasku velikog pisca 1981, kopiju njegove statue postavio leđima prema publici? Nepun sat potom: “Uspio sam se čuti s Radom. Dobro se sjećaš, slika je točna, skulptura Krleže je okrenuta leđima publici. Time je Rade simbolično prikazao njegov odlazak…”
Istina je, otišao je ali koračajući ispred nas, ispred – za onaj krležijanski korak. Taj korak nisu bili u stanju da prate ni Jugoslavija, ni Evropa Zida, a ni danas to nisu u stanju ni Hrvatska, ni Region, ni Evropa neoliberalizma.
Ne vjerujem da je Krleža danas u Evropi pisac samo za pisce, posebno za one koji još uvijek nastoje da dosegnu vlastiti “vrisak trube”, kako je Van Gog definisao svoj pogled na boje, već prvenstveno za onu, nažalost preostalu, procentualno zanemarljivu ali, nadam se, ne i zamiruću skupinu čitalaca koji u književnosti traže nešto više od izvikanih naslova među deset trenutno najprodavanijih.
Fragmenti iz Djetinjstva u Agramu 1902-1903
Svaki čovek od rođenja je umetnik! Svaki čovek za sebe (intimno, lično) traži pesničku formulu vlastitih doživljaja, predočujući samome sebi predodžbe o utiscima vlastitih estetskih senzacija. Od najranijeg djetinjstva, izgubljeni na stramputici pred tajnom zvjezdane zavjese, pred igračkama, pred zvjerskim opasnostima, ljudi se gube u nejasnoj i ogromnoj količini pitanja, a u tumačenju stvarnosti obično se povode za starijima od sebe: za roditeljima, za školom, za odgojem, za društvenim istinama, i tako, povodeći se za tuđim iskustvima, ljudi se, ako nisu nadareni nekom samo njima svojstvenom fantazijom, izobličuju po već modeliranim shemama svakodnevno. Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali nego da bi ih oslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božanstvom.
Čovjek se je tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala. Ne podređujući se tiraniji odgoja, tvrdoglaviji pojedinci čuvaju u sebi živu sliku svog slobodnog, sa bilo kakvom stegom nesuglasnog djetinjstva: to su izgubljena, mrtva, davna dječja nadahnuća, sačuvana u srcu samo onih luda, koje puk zove pjesnicima.
(….)
Po fragmentima kojih se sjećam, bio sam dijete razigrane uobrazilje: od prvih dana svog pamćenja uživao sam u polurasvjeti crkvenoj, kada u dnu mračne lađe paluca dušica ili pucketa plamen svijeće, sa čađavim pramenom koji titra okomito, uznemireno, a vani se čuje cvrkut lastavica. Uzdasima starih bogomoljki u polumraku crkve prisluškivao sam kao tajanstvenom objavljenju žalosti, nejasne i neshvatljive. Na liniji simpatije, to mi je bilo čudno slušati kako uzdišu žene u polumraku kao da ih nešto boli, a grmljavina klecala u praznoj crkvi djelovala je na mene tajanstveno: u praznoj kući, u kojoj ne stanuje nitko, sprema se pokućstvo crkveno. Čudno! Polupljesnivi miris velike crkvene lađe, miris starih pergamena, u pomalo sagnjiloj koži, djeluje do danas podjednako intezivno. Zapljusne li me i danas talas takva mirisa iz crkvenih knjiga, taj je doživljaj po svojoj snazi ravan onim davnim, prvim impresijama, i ja ga mogu danas mjeriti s onim prvim mirisima prije četrdeset godina po intezitetu, koji se još uvijek nije ishlapio. Sam po sebi takav miris nema za mene nikakve određene sadržine danas niti je može imati; u tim asocijacijama ima elemenata njuha iz davnih dana, i to je sve: ja njuškam po crkvama za mrtvim ljepotama kao pas. Te su asocijacije vezane o davne mirise čijim se slapovima moj njuh opio čudnim naslućivanjem nepojmljivo dubokih prostora potpuno slobodno, bez razmišljanja, jer nikada me nitko nije učio da njuškam po praznim bogomoljama, tražeći anđeoske tragove na nebeskim stazama. Bio sam u raznim gradovima po crkvama, u raznim raspoloženjima, njuškajući ustrajno za sjenkom svog vlastitog djetinjstva po kaptolskim crkvama. Koliko li se puta kod toga uznemirila moja dijafragma od gorke čežnje za nečim što je davno umrlo, što nam je bilo drago, a milina tog doživljaja još se nije ugasila.
(….)
Mnogi su nam citirali latinski, kao i to da mi nijesmo, dakako, prvi ministranti, koji se spremaju na tu veliku, boguugodnu ulogu, jer je i prije nas bilo već ministranata, i to – dapače – veoma uglednih. Tako je, recimo, na primjer, sveti Toma Akvinski svakoga jutra, poslije svoje vlastite mise, ministrirao još kod jedne, koju je služio – dakako – razumije se samo po sebi – netko drugi, a blaženi Toma Morus, koji je bio najuglednije lice britanske krune i kancelar kraljestva, izjavio je svome Veličanstvu Kralju (kada mu je Kralj s omalovažavanjem primijetio, da ne bi trebalo da baš on, kao kancelar kraljestva, lično ministrira po crkvama), da je posluživati kod žrtvenika Gospodnjeg čast svakako neusporedivo veća, nego posluživati kod kancelarskog pečata Njegova Veličanstva Kralja Britanije! Svetome Blažu da su ministrirali anđeli, to su nam naveli kao dokaz, da se anđeo doista može pojaviti u crkvi kao ministrant! Anđeo može da pristupi svakome ministrantu, obasjan svjetlošću svog vlastitog anđeoskog tijela, svjetlošću zvjezdanom, magnetskom, vrhunaravnom, duhovnom, svjetlošću koja se javlja obično iznad samoga oltara kao pramen zelenkaste polarne rasvjete iznad jorgovana i ruža i ljiljana, u dimu tamjana, kao sunčana dijagonala, uznemirena plamenim vijugama dima, što se povijaju u tamnoljubičastom ili žutozlatnom snopu rasvjete prozornih stakala, kao svijetloplave zmije; u takvome trenutku može svakome ministrantu da pristupi anđeo, plavokos, vitak, proziran, nježan kao djevojka, u zlatnoizvezenoj dalmatici, blistavog krila, sa kadionicom blistavom od nebeskih dragulja.
---
1 Stari njemački naziv za Zagreb; Krleža je rođen u Austro-Ugarskoj (naznaka autora teksta);
2 Djelo je uvršteno je u knjigu Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (Zagreb, 1972), takođe u treću knjigu Dnevnika 1933-42 (Sarajevo, 1977);
3 U predstavi su glumili: Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča, Ana Kvrgić, Sven Medvešek i Siniša Ružić;
4 Glumac je tu monodramu u periodu 1974-1991. izveo više od 2000 puta. Godine 2007, dopunjenu i osavremenjenu, predstavio je iznova 2007. na Festivalu Ulyssee;
