Mafijaška suradnja

Nedavno je počeo funkcionirati Sporazum o policijskoj suradnji između Hrvatske i Srbije kojeg su dvojica ministara potpisala godinu dana prije toga, ali još uvijek hrvatsko i srpsko podzemlje surađuje bolje od njihove policije

Kad je početkom ožujka u zagrebačkom jezeru Jarun, kao u sceni iz kakvog horror-filma pronađeno raskomadano tijelo jednog od istaknutijih pripadnika beogradskog podzemlja Cvetka Simića, ravnatelj hrvatske policije Oliver Grbić hitno je otputovao u Beograd svom kolegi, srbijanskom šefu policije Miloradu Veljoviću. Imali su o čemu razgovarati: bilo je jasno da se dio beogradskog podzemlja preselio u Zagreb, pa su šefovi policija dvaju država postali svjesni da srpski i hrvatski mafijaši surađuju puno bolje nego institucije njihovih država koje bi se protiv takvih trebale boriti.

Dva mjeseca kasnije, početkom svibnja, u Osijeku su se sastali hrvatski i srbijanski ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko i Ivica Dačić. Bio je to,kako su rekli, "velik dan za policije dvaju država" koje su, zbog međusobnog krvavog rata početkom devedesetih prošlog stoljeća dugo osjećale nepovjerenje. Počeo je funkcionirati Sporazum o policijskoj suradnji između Hrvatske i Srbije kojeg su dvojica ministara potpisala godinu dana prije toga.

Hrvatski ministar Karamarko tada je zadovoljno rekao: "Ako smo dosad bili korak ili dva iza razine organiziranosti kriminalaca u regiji, došlo je vrijeme da budemo bar korak ispred njih."

Jer, za razliku od policije, koja je, kao i njihove države, čekala bolja vremena za suradnju, srbijansko i hrvatsko podzemlje brzo je uspostavilo kontakte. Štoviše, neki od njih surađivali su i tokom rata.

Mjesec dana nakon što su dvojica ministara ispila zdravice, zadovoljni što – kako je rekao srpski ministar Dačić – "postoji malo policija na svijetu koje imaju otvorenije komunikacije od hrvatske i srpske", u Zagrebu je došlo do novog krvavog obračuna pripadnika beogradskog podzemlja. Iza podneva, 8. svibnja, kod jezera u Rakitju, pronađen je teško ranjeni Sretko Kalinić. U zagrebačkoj bolnici, gdje mu je pružena pomoć, policiji je identificirao napadača: u njega je pucao Miloš Simović. I Kalinić i Simović bili su bjegunci pred zakonima svoje zemlje – obojica su bila optužena za atentat na premijera Srbije, Zorana Đinđića, ubijenog u Beogradu u ožujku 2003. godine. Bili su među pet najtraženijih kriminalaca u Srbiji, a policija te zemlje za njima je bezuspješno tragala više od sedam godina.

Kad je sutradan, na granici Hrvatske i Srbije, uhićen Miloš Simović, počeli su isplivavati detalji. Kalinić koji je ležao u zagrebačkoj bolnici, slovio je kao najopasniji ubojica zloglasnog "zemunskog klana" i bio je jedan od izravnih atentatora na srbijanskog premijera Đinđića. Zbog toga je, u odsutnosti, u Beogradu osuđen na 40 godina zatvora. Simović je također sudjelovao u tom ubojstvu: nadzirao je kolonu vozila u kojoj se kretao srbijanski premijer.

Simović je u Hrvatskoj uspostavio odlične veze sa zagrebačkim podzemljem. Živio je u iznajmljenom stanu u zagrebačkom naselju Lanište. Taj stan, objavili su mediji pozivajući se na policijske izvore, ranije su koristili i Sretko Kalinić, ali i Cvetko Simić, čije je raskomadano tijelo u ožujku ove godine pronađeno u zagrebačkom jezeru Jarun. No, srbijanski kriminalci teško bi nesmetano mogli boraviti u Zagrebu da ih nije "pokrivalo" zagrebačko podzemlje. Uživali su njihovu logističku podršku.

Sretko Kalinić ima nadimak "Zver", a po onome što je ispričao zapanjenim hrvatskim istražiteljima, koji su s njim razgovarali dok je još ležao u bolnici, doista ga i zaslužuje. Priznao je dvadesetak ubojstava, od kojih je jedno počinio i u Hrvatskoj. Iako nije službeno potvrđeno, upravo je on, čini se, likvidirao Cvetka Simića. Kalinić je posve hladnokrvno pričao policajcima kako je komadao mrtva tijela svojih žrtava, a neke i mljeo u mašinama za usitnjavanje mesa.

Iako je posljednji obračun pripadnika srbijanskog podzemlja u Zagrebu bio banalne prirode – u pitanju je bila Simovićeva ljubomora – policija dvaju država morat će učiniti još mnogo napora da krvavim obračunima stane na kraj. Hrvatski ministar unutarnjih poslova Karamarko i srbijanski Dačić, morat će, prije svega uvjeriti vlade svojih država da je zapreka efikasnijem djelovanju policija i sadašnja nemogućnost međusobnog izručivanja kriminalaca. Naime, iako je Kalinić u Srbiji osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora, te iako bi policiji te zemlje bio iznimno zanimljiv jer puno zna o ubojstvu premijera Đinđića, Hrvatska ga neće moći izručiti Srbiji, jer uz srpsko, posjeduje i hrvatsko državljanstvo, koje je stekao po osnovu rođenja u Zadru, gradu na jadranskoj obali.

Dvije zemlje, naime nemaju sporazum kojim bi, u takvim situacijama, pristale na izručenje svojih građana drugoj državi. To je i inače problem u regiji: mnogi kriminalci s dvostrukim državljanstvom pobjegli su iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu – i obrnuto – kako bi izbjegli sudski progon ili izdržavanje zatvorske kazne. I dok su Bosna i Hercegovina i Hrvatska nedavno potpisale sporazum koji će omogućiti izručenja takvih osoba državi iz koje su pobjegli, Srbija i Hrvatska takav sporazum nemaju. Zato se nada hrvatskog ministra Karamarka kako će policije susjednih država, Hrvatske i Srbije, suradnjom koju su uspostavile biti bar za korak ispred kriminalaca, čini još kao daleki san.