Led / Shutterstock
Susret Milanovića i Dačića nipošto ne treba označavati povijesnim, ali je to bio važan događaj. Iznenadni put hrvatskog premijera u Beograd svom srbijanskom kolegi, poslije više od pola godine "hladnog rata" dvaju susjeda, počeo je otapati debeli sloj leda.
Ono što u meteorologiji nije moguće, u politici je ostvarivo: Odnosi Srbije i Hrvatske zaledili su se početkom lanjskog vrelog ljeta, a počeli se otapati ove zime kada je Zagreb doslovce zatrpan snijegom. Iznenadni put hrvatskog premijera Zorana Milanovića u Beograd (16.01.2013), svom srbijanskom kolegi Ivici Dačiću, poslije više od pola godine "hladnog rata" dvaju susjeda, počeo je otapati debeli sloj leda.
- Izgubili smo pola godine – priznao je Milanović u Beogradu. – Zašto, sada je nebitno, ali izgubili smo pola godine.
Dobri odnosi Zagreba i Beograda koje su marljivo gradili hrvatski predsjednik Ivo Josipović i bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, okrunjeni Tadićevim dolaskom u Vukovar i njegovom isprikom zbog zločina koje su ondje počinili Srbi, srušili su se kao kula od karata nakon prošlogodišnjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Srbiji. Dolazak na čelo države Tomislava Nikolića, ne tako davno najbližeg suradnika Vojislava Šešelja (kome se u Haagu sudi za ratne zločine), te izbor Ivice Dačića, jednog od visokopozicioniranih ljudi u režimu Slobodana Miloševića, tijekom devedesetih prošlog stoljeća, stvorili su klimu podozrenja. A onda je, nakon oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, iz Srbije krenula prava lavina izjava koje su pogoršale ionako loše odnose.
Kad je dva tjedna prije iznenadnog Milanovićevog puta u Beograd, srbijanski premijer Dačić počeo spominjati potrebu "resetiranja" odnosa Srbije i Hrvatske, iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova procurila je vijest kako bi do susreta dvojice predsjednika Vlada moglo doći u skorije vrijeme ne neutralnom terenu. Tražila se mogućnost da se Milanović i Dačić sretnu na margini nekog međunarodnog skupa. No, onda je, kao grom iz vedra neba, najavljen Milanovićev put u Beograd.
- Nazvao me premijer Milanović, predložio susret i ja sam prihvatio, otkrio je novinarima Dačić, demantirajući medijske spekulacije da je do njihovog prvog susreta došlo pod pritiskom Bruxellesa. Dodao je da nikakvog pritiska nije bilo, ali da su u sjedištu EU iznenađeni brzinom kojom je do razgovora došlo. No, upravo ta brzina mnoge ostavlja u uvjerenju da je Bruxelles u svemu ipak imao prste: možda nije bilo pritisaka, ali sugestija svako jest. Neizravno je to, ipak, potvrdio Dačić u prvoj rečenici koju je nakon sastanka izrekao pred novinarima:
- Odnosi Srbije i Hrvatske ključni su za stabilnost u cijeloj regiji i u tom smislu je veoma važno da Vlade Srbije i Hrvatske surađuju u ostvarivanju svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti.
A pitanja iz tih nadležnosti bilo je mnogo. Dačić i Milanović jedva su ih uspjeli i nabrojati u 45 minuta predviđenog razgovora i još toliko – za koliko su – izvan protokola, produžili razgovore. A razgovaralo se i na radnom ručku, o kako su to nazvale beogradske "Večernje novosti", "živim ranama" međusobnih odnosa.
To su položaj Srba u Hrvatskoj i njihova kolektivna prava; procesuiranje ratnih zločina; povratak srpskih izbjeglica i sudbina nestalih Hrvata tijekom rata devedesetih; pitanje granice na Dunavu; reciprocitet u privrednoj suradnji koja sada iznosi oko 700 milijuna eura (gdje Hrvatska ima veliki suficit) i pomoć Hrvatske Srbiji na njenom putu ka Europskoj Uniji. Ovo posljednje pitanje vjerojatno je bilo i najlakše, ali za Srbiju mnogo važnije, budući da ta zemlja, za razliku od Hrvatske koja sredinom godine ulazi u Uniju, tek čeka datum početka pregovora.
Milanović je rekao kako Zagreb snažno podržava Srbiju na putu u EU, te da to nije "ni fraza, ni poza, već sadržaj jer nam je to u interesu". Objasnio je da Hrvati u tome ne žele biti ni "mentori ni tutori, jer nismo željeli ni da nama netko bude mentor. Ali kolege, susjedi i suradnici u tom poslu svakako ćemo biti", dodao je Milanović.
Analitičari, kako oni u Srbiji tako i u Hrvatskoj, slažu se u ocijeni da susret Milanovića i Dačića nipošto ne treba označavati povijesnim, ali se isto tako slažu da je to bio važan događaj. Suglasni su i oko toga da bi sada inicijativu u razvijanju tih odnosa mogli imati premijeri, za razliku od prošlih godina kada su u tome prednjačili predsjednici Josipović i Tadić, diktirajući i tempo i kvalitetu tih odnosa. Međutim nakon grubih izjava Tomislava Nikolića, o tome kako je "Vukovar srpski grad" i njegovog negiranja da je u Sreberenici, u Bosni i Hercegovini, počinjen genocid, hrvatski predsjednik Josipović nije se želio sastati s Nikolićem. Sada su štafetu palicu srpsko-hrvatskih odnosa preuzeli premijeri.
Sastanak srbijanskog i hrvatskog premijera, Dačića i Milanovića, u stvari je, nakon dugo vremena, prvi pravi sastanak šefova Vlada dvaju država. Dosadašnji susreti njihovih prethodnika, premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor, s bivšim srbijanskom premijerom Mirkom Cvetkovićem, bili su ili usputni, ili u sjeni susreta hrvatskih premijera s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem.
Kad je 20. travnja 2009. tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader posjetio Beograd, gdje mu je formalni domaćin bio njegov kolega Cvetković, njihove je razgovore, nekoliko sati kasnije, posve zasjenio susret Tadića i Sanadera. Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor s Mirkom Cvetkovićem srela se u Beogradu 1. travnja 2011., ali usput, na povratku s trilateralnog susreta u Smederevu, gdje je, uz slovenskog premijera Boruta Pahora, bila gošća Borisa Tadića. I prvi susret Jadranke Kosor sa srbijanskim premijerom Cvetkovićem, također je bio na margini jednog važnog događaja – godišnje skupštine Europske banke za obnovu i razvoj, održane u Zagrebu 14. svibnja 2009.
Činjenica da je bivši srbijanski premijer Cvetković praktično samo figurirao na mjestu predsjednika Vlade, a da je stvarni šef u Srbiji bio Tadić, Zagreb je za sugovornika radije imao predsjednika Srbije.
Sada su se stvari, čine se, i tu promijenile.
