(© Vadim Sadovski/Shutterstock)
U periodu Covida 19 - osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića na Ovu jedinu zemlju, jedno od kapitalnih djela Rudija Supeka (1913-1993), mislioca planetarnog formata
Jedan od kolateralnih efekata raspršenosti milion-dva ex-Jugosa po svim meridijanima i paralelama je i sadašnja ”međunarodna” razmjena poruka moje malenkosti sa prijateljima i poznanicima na temu Covida 19.
Elektronska, naravno.
Stižu mi tako, kao nekad davno razglednice, kratke poruke ali i cijela pisma. Poneko mi se nije javljao već godinama, a čini to sada kad je pola Planete jedan veliki karantin u kojem su, osjećam to, zebnja i strah isti i, gle čuda, ne poštuju državne granice. (One sa bodljikavom žicom ili bez ove). Odgovaram lakonski – sve je tako kako jeste. Zašto da ikoga plašim?
U jednoj poruci iz Holandije podvukao sam: sada je najvažniji spas pred Covidom 19; u drugoj, američkoj: vjerujmo u nauku i božju pomoć; u trećoj, australijskoj: ima li ovome kraja? Mogao bih nabrajati od jutra do sutra, kako se kaže u Bosni. Ipak, evo još jedne. Londonske, od Predraga Fincija: “Možda će ova kriza pomoći ljudima da shvate svoju smrtnost, nuždu solidarnosti i poštovanja prirode, koju smo nemilice zlorabili…”.
I to možda već danima me prati kao sjenka. Vraća me i u predvečerje naše jugo-tragedije, kad sam se, kao i neki meni dragi ljudi, pitao hoće li pobijediti razum ili… Vraća me i u jedan davni dan kad sam se u jednom članku zapitao šta bi rekao Andrić da je doživio ono vrijeme.
Moje onomad i sada povezuje i pogled na police sa knjigama. Jedna od onih koja mi budi misao o Biblioteci pred licem Katastrofe je i Ova jedina zemlja Rudija Supeka. Smisao Supekove opomene sam našao u nedavnoj poruci pape Frančeska, u riječima da smo danas, možda kao nikad prije, zaista…
Svi u istoj barci
Ova jedina zemlja, hrvatskog i jugoslavenskog sociologa i filozofa Rudija Supeka (1913-1993) jedna je od rijetkih ekoloških i socioloških studija koja je tamo doživjela tri izdanja. Prvo – 1973; treće, dopunjeno – 1989, u kojem se Supek bavi primjerima poput Bophala u Indiji, Černobila, zagađenja Rajne. (Strpljenja! Uskoro slijedi barem ponešto o ovom izuzetnom sociologu i filozofu, najmarkantnijoj figuri Korčulanske škole i časopisa Praxis.) Ah, da je predavao na nekom od svjetskih univerziteta, ko zna koliko prevoda bi doživjelo to djelo!
U uvodu ovom djelu (podnaslov: Idemo li u katastrofu ili u Treću revoluciju?), autor napominje da je tu knjigu napisao povodom prve konferencije Ujedinjenih naroda posvećene pitanjima čovjekove okoline, održane u Štokholmu (5 - 16. jun 1972). Ta konferencija je sazvana nakon što je u maju 1971, u Mentonu, međunarodna konferencija stručnjaka za ljudsku okolinu - ekologa, biologa, urbanista - uputila apel na OUN koji je potpisalo 2200 naučnika iz cijelog svijeta. “U tom se apelu upozoravalo na veoma ozbiljnu situaciju u koju ulazi čovječanstvo u vezi s demografskom ekspanzijom, rušenjem ravnoteže između čovjeka i biosfere te zagađivanjem okoliša. Autor ove knjige imao je prilike da sudjeluje u nezavisnoj konferenciji što ju je organizirala mirotvorna organizacija Dai Dong, koja je imala zadatak da nezavisno od utjecaja službene politike pojedinih država, a na osnovi uvjerenja samih stručnjaka, podnese jednu rezoluciju konferenciji Ujedinjenih naroda. Ona se stoga održavala neposredno prije konferencije Ujedinjenih naroda u Štokholmu, a na njoj su sudjelovali učenjaci iz raznih zemalja i s raznih kontinenata…”.
Sve to je napisano davno, toliko davno da mi se danas čini da sve te opomene imaju biblijski prizvuk.
Ova jedina zemlja – zastarjela knjiga?
Ako nekom jeste, meni nije. Pogotovo danas kad smo svi u istoj barci. (Istina, ostaje pitanje kapetana i posade, jer ovi dosadašnji nisu se proslavili baš ni u čemu osim u demagogiji!) Susret sa za mnoge bio više tehničke prirode, kao recimo problem očuvanja prirode i gradova od zagađivanja. Prema Supeku, koji je kao naučnik i marksista antidogmatskih pogleda u tom djelu sintetizovao opservacije i istraživanja onomad najznačajnih mislilaca o budućnosti Zemlje, ekologija ne može biti odvojena od sociologije, antropologije, filozofije i historije. Jednostavno, profesor smatra da je problem čovjekove okoline povezan sa “bitnim pitanjima ljudske egzistencije uopće: porastom pučanstva i prenapučenošću, iscrpljivanjem prirodnih resursa, industrijskom civilizacijom, kapitalističkom eksploatacijom prirode i čovjeka, odnosno razvijenih i nerazvijenih zemalja… “.
Vraćam se na podnaslov: katastrofa - jasna je kao dan, ali zašto treća revolucija? Prema Supeku, prva revolucija je bila agrarna, druga industrijska a treća (ako je ikad bude) morala bi biti ekološka, kao jedini mogući čin spasavanja ove jedine zemlje. Ili, ako hoćemo, druga kopernikanska. Koja bi svojim jasnim jezikom i još jasnijim činom napravila obrat u pogledu svih stanovnika Zemlje na održivost života na njenom tlu.
Rudi Supek danas - nekim slučajem
Sada, u dugom karantinskom vremenu, dok sve što je pokrenuo Covid 19 izmiče percepciji ne samo običnih smrtnika već i dosadašnjih “kapetana” barke Planeta Zemlja, poigrajmo se pitanjem šta bi rekao Rudi Supek. Zamislimo ga po drugi put među nama. On, mislilac i čovjek, sorbonski student, pripadnik francuskog Pokreta otpora, jedan od organizatora pobune u zloglasnom Buhenvaldu, profesor kojem u ex-Jugoslaviji dugujemo skoro sve što se tiče utemeljenja socioloških studija, autor brojnih knjiga (među kojim neke, npr. Grad po mjeri čovjeka, kao uostalom i Ova jedina zemlja, liče na uzbudljive dokumentarne romane). Zanemarimo sada tužnu i ružnu činjenicu da je Supek, mislilac i antifašist, kako smatra Miljenko Jergović, “strateški zaboravljen”. Nijedna ulica u demokratskoj Hrvatskoj ne nosi njegovo ime, ni škola, ni park. Vikipedijina natuknica na hrvatskom – svega desetak redaka, kao da je bio neko lokalno piskaralo. (U tom brisanju memorije, kojem je glavni prilog dala politika, svijetla su tačka nagrada Rudi Supek koju od 2004. dodjeljuje Hrvatsko sociološko društvo i obilježena stogodišnjica rođenja, 2013.)
Dakle, šta bi rekao stari Rudi, profesor bez kravate, koji se ironično smiješio i na vlastitu titulu doktora nauka? Da sve što smo dosad mislili o ekonomskom razvoju - pozitivno a kako bismo drugačije! - možemo okačiti mačku o rep? Crnom ili bijelom, svejedno! Da ovo vrijeme nije više vrijeme za opomene – već su stigle, i to materijalizovane! – već za svjetsku akciju promjene odnosa prema svemu što zamišljamo, ibzenovski rečeno, da su stubovi svijeta? Da se, kad skinemo maske anti-Covid 19, potrudimo da vidimo sa koliko drugih maski arogancije, neznanja i gluposti smo živjeli i još uvijek živimo a sve u zanosu da je period obilja beskrajan a održivost ovog ekonomskog modela jedna čvrsta konstanta? Da nas nakon Covida 19 pogodi drugi virus – Razuma i Dobra za sve ljude, pa tako i za Zemlju? Možda i virus potrebe za kopernikanskom revizijom svih iluzija o redu na Planeti, koji je zapravo haos?
Rudi Supek – bio je samo jedan od utopista na vertikali mislilaca koji nisu razmišljali samo o temama unutar kruga vlastite naučne discipline? Ako jeste, podijelio je sudbinu sanjara čije su knjige poput pisma u boci bačenoj u Okean ravnodušnosti i egoizma? Ne znam, odgovor o čovjeku i misliocu rijetkog sluha za osjećaj pripadnosti bratstvu svih ljudi pripada svakom od nas. Za kraj, dva zalogaja iz Ove jedine zemlje. Oprostite mi na ovom meniju, ni što vam nisam ponudio neki dezert – recimo biće bolje.
