Privatna arhiva Zdenka Antovića
Monografija Zdenka Antovića “Rukometni div – Srđan Praljak Šjor” (Visoko, 2023) je homage velikanu bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog rukometa, igraču i treneru sa vjerovatno najdužom rukometnom karijerom u svijetu. Osvrt našeg saradnika Božidara Stanišića
Ovoj knjizi Zdenka Antovića [1] o legendarnom Srđanu Praljku Šjoru (Bugojno, 1936 – Rijeka, 2021) mogli bismo mirne duše, bez bojazni da budemo patetični, dodati podnaslov: više od sjećanja.
Antovićev svojevrsni dug svom velikom učitelju prvu prezentaciju, u avgustu prošle godine, imao je u Doboju, u okviru programa Rukometnog TV turnira šampiona. Na promociji su, između ostalih bivših rukometaša iz perioda do 1991, kada je Jugoslavija bila najtrofejnija reprezantacija u svijetu, bili prisutni i oni iz generacije svjetskih šampiona 1986: Jasmin Mrkonja (jedan od recenzenata Monografije), Jovica Cvetković, Zlatan Arnautović, Joszef Holpert, Momir Rnić, Muhamed Memić, selektor Zoran Živković i mnogi drugi. I to je bio sportski i ljudski homage Šjoru, čovjeku, rukometašu i treneru. (Jednom prilikom je na pitanje šta je po nacionalnosti, odgovorio: “ Rukometaš”. Slijedilo je o religijskoj pripadnosti, i odgovor: “Od religije praktikujem najrađe 3:2:1 i 6:0!”)
Šjor je o sebi govorio rijetko i malo, kao u poslovici: Riječ-dukat, pa su 232 stranice Monografije o Praljku, rukometašu i treneru, u radionici Zdenka Antovića, pasioniranog hroničara razvoja sporta prvenstveno u Visokom i BiH, nastajale desetak godina. Ovu knjigu krasi cijelo bogatstvo fotografija iz karijere Praljka rukometaša, rukometnog trenera i selektora omladinskih reprezentacija sa vjerovatno najdužom karijerom u svijetu: 60 godina.
Moja sjećanja o Šjoru? Prvi put sam čuo taj nadimak daleke 1961, kad je nastupio za Bosnu iz Visokog, kao pojačanje iz sarajevske Mlade Bosne, u prvoj međunarodnoj utakmici sa ekipom Univerziteta iz Lila. Na tu utakmicu, koja se odigrala na terenu od šljake, kraj Osnovne škole “Ognjen Prica” (od 1992. “Kulin ban”), odvela me jedna moja dobra rodica. Dotad nisam nikad vidio toliko svijeta na jednom mjestu. Grmilo: “Bosna-Bosna!”. Kasnije, Šjor je za mene bio muž tete Jasne, njegove supruge. Radila je zajedno sa mojim ocem u Službi društvenog knjigovodstva u Visokom. Kad sam počeo trenirati rukomet, 1973, u istom klubu, tada preimenovanom u Vitex, u juniorskoj ekipi, Šjor je bio ime koje nije bilo nestalo iz misli i emocija suigrača kojima je on bio učitelj. Jeste, pomalo sam im zavidio na tome.
Govorilo se o Šjoru da je “hipnotizer”: koga bi pogledao, tvrdilo se, ne bez razloga, ostajao u rukometu za sav život. Poznajem jedan živi dokaz: Zdenko Antović.
Ipak, prepuštam riječ onima koji su mnogo bolje od mene poznavali ovog, u Evropi i svijetu poznatog rukometnog stručnjaka, pogotovo iz vremena kad se živjelo za sport a ne od sporta, bilo više drugarstva, a biti entuzijast nije bilo pežorativno. Kome je moguće, neka posluša riječi sjećanja na Šjora njegovih dvaju učenika: Renea Okanovića i Nenada Maksimovića.
Jasmin Mrkonja: Pisati o Šjoru je i lako, a u isto vrijeme i veoma teško. Mnogi bi mogli njegov ležeran stil življenja, oblačenja i ophođenja poistovjetiti sa nekim lokalnim zaljubljenikom u rukomet. Ali, ispod te neformalne ležernosti i lakoće ophođenja kriju se duboka promišljanja o rukometu, i samo o rukometu. Nije ga bilo lako shvatiti, a pogotovu njegovu filozofiju rukometa i sporta uopšte. Oni koji su to uspjeli na pravi način, dospjeli su do samih rukometnih visina. Često je govorio u šiframa, imao zagonetke na koje bi sagovornik odmah morao dati tačan odgovor. Iza te njegove, naizgled šale, krila se genijalnost, originalnost i sve ono što ga je činilo posebnim i drugačijim od drugih. On je bio trener vanzemaljac! Mnogo puta je bio neshvaćen, ali on je išao svojom putanjom ne mijenjajući sebe radi trenda ili okoline. Njegovi rezultati su vidljivi u svim sredinama gdje je radio. Dizao je na noge gradove, klubove, publiku i stvorio niz fantastičnih igrača. Najbolji interpretator filozofije rukometa ala Šjor je upravo Zdenko Antović, čovjek i stručnjak koji je pokupio sve ono što je krasilo Šjora, pa čak i osobeni humor velikog trenera.
Arh. Rene Okanović: Sjećam se finala Pionirskog prvenstva Jugoslavije u Beogradu 1971. godine. Protivnici, moj visočki Vitex i Rovinj. Oni iz Hrvatske, svi kao od brijega odvaljeni, a mi iz Visokog sitni i mršavi. Za gledaoca sa strane nismo imali nikakvu šansu. Ali, Šjor nas je naučio da znamo IGRATI. I danas se sjećam njegovih pitanja o tome šta je najbrže na svijetu. Saigrači i ja mislimo, i kažemo: svjetlost . Ne, veli Šjor, najbrža je misao. Zato je polukontra u rukometu vrhunac igre. Tu se sve radi u punom trku, a misao mora biti brza. Uza sve to, ne smije biti grešaka, inače ta polukontra propada. Poenta je: misliti i u djeliću sekunde i donijeti pravu odluku. Šjor je razmišljao o tome da se u rukometu jednog dana igra presing po cijelom terenu. Teško je i zamisliti koja bi bila potrebna fizička sprema igrača za takvu igru! Pa, onda koja bi trebala biti koordinacija tima u zajedničkim timskim kretanjima u napadu i odbrani po cijelom igralištu. On je i za ove probleme imao rješenja. Šjor je stalno razmišljao o rukometu.
Pego Debevec: Iako su sarajevska Bosna i Mlada Bosna bili ljuti protivnici i rivali, uvijek je među njima vladao duh prijateljstva bez obzira na viteško nadigravanje na svim zvaničnim i nezvaničnim turnirima. Pogotovo na ovim drugim, kad su to bili događaji više od igre, gdje je ljubav bila nagrada vrednija od pehara. A ta ljubav je bila u srcima publike koja je stajala na kiši i vjetru, nekad i na snijegu, na rasklimatanim tribinama koje su je jedva nosile dok su se grozdovi navijača penjali i po okolnim zgradama, krovovima i drveću, stvarajući nezaboravnu arenu koja i danas postoji kad neko od onih kojima ta ljubav još uvijek tinja u srcu prođe u nedjeljno jutro pored FIS-a, stane i sjetno provuče prste kroz metalnu mrežu ograde te počne u tišini presti davno zaboravljene priče o legendama rukometnog sporta, mislima sustižući huk gromoglasnog navijanja i urlika koji se stapa s udarcima cipela o daske na tribinama i gubi daleko u svemiru. Ta vremena su u svemu imala svoje heroje, ali malo koji sport je imao takvog majstora, čovjeka i boema kakav je bio Šjor. Bojim se da mu dodijelim bilo koji sinonim ili sličnost sa nekom poznatom sportskom, filmskom ili medijskom ličnošću i legendom iz tog ili bilo kog drugog vremena. Bojim se da bi to sve bilo ipak osiromašeno i nedovoljno.
Za kraj, jedno od sjećanja Zdenka Antovića:
Jednog jesenskog dana 2006. godine u Visoko je stigla Šjorova razglednica. Sa selekcijom Katara čekao je avionsku vezu u Londonu i tu su morali boraviti dva dana. Po običaju, odsjeli su u luksuznom hotelu. U novije vrijeme primiti razglednicu je raritet, a posebno je bio interesantan tekst na poleđini, lijevo od poštanske markice, sa likom kraljice Elizabete: Lijep pozdrav iz glamuroznog Londona. Iskreno da kažem, meni se ovaj grad ne sviđa. Ne zbog toga što ovdje neprestano pada kiša, nego što ovdje nema rukometa.
---
[1] Zdenko Antović je 17 godina igrao u prvoligašu Vitexu iz Visokog; odigrao je 120 utakmica za omladinske selekcije Jugoslavije, 23 za seniore. Na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj za U-21, kao kapiten nacionalne reprezentacije Jugoslavije, osvaja bronzanu medalju. U Italiji je proveo 10 godina. Prvo kao igrač HC Prato koncem 80-ih, zatim trener iste ekipe. Potom je 90-ih bio trener Pallamano Scarperia Firenze, HC Tiger Palermo, HC Messina, HC Mazzara del Vallo. Autor je brojnih radova o kulturnoj istoriji Visokog i ličnostima iz raznih sfera društvenog i sportskog djelovanja.
Srđan Praljak Šjor
Srđan Praljak Šjor rođen je u Bugojnu, 1936. Ostao je bez oca 1941, rat je sa majkom i bratom proveo u Kaštel Štafiliću. Nadimak je dobio po dolasku u Sarajevo, u gimnaziji, 1953/54. Alić Teufik Braco, sportski aktivist za omladinske sekcije, Srđana je uvrstio u rukometnu. Zbog dalmatinskog naglaska dao mu je nadimak Šjor. Taj nadimak je sinonim rukometa u BiH. U to vrijeme veliki rukomet još uvijek bio popularniji od malog koji se u Sarajevu tek rađao 1953, godini značajnoj zbog odluke da se mali rukomet počne praktikovati u školama i sportskim društvima Partizan te u JNA. Šjor je dao prijedlog da se prvi sarajevski rukometni klub zove Mlada Bosna. Bio je igrač prve jugoslavneske rukometne reprezentacije. Nakon Bugojna (1936–1941), Kaštela (1942–1953), Sarajeva (1953–1958), Beograda (1958), pa ponovnog dolaska u Sarajevo, odlaska u vojsku u Otočac (1963), po povratku iz JNA Visoko mu postaje šesti dom. Šjor se od septembra 1964. zastalno sa porodicom nastanio u ovome gradu. (U početku je stanovao sa četvoricom braće Sirčo. U jednoj sobi bilo ih je petorica, svi sportisti). Praljak je osnivač i kreator visočke rukometne škole. Visočku Bosnu, jedno od čuda jugoslavenskog rukometa, u kratkom periodu uveoje u Prvu ligu. Godine 1965. osvojio je sa tom ekipom, kao igrač i trener, Kup Bih te igrao u finalnoj utakmici sa čuvenim Medveščakom. Slijede periodi njegove rukometne karijere: Zenica (1971–1974), Sarajevo (1975–1986), Tuzla (1986–1991), te povratak u Visoko augusta 1991. I odlazak u Split 1992, Mursku Sobotu 1993. Iste godinu stambeno se stabilizuje u Rijeci. Nakon 4 godine u Sloveniji, gdje trenira ekipu Škofje Loke, slijedi devet godina rada sa ekipama i reprezentacijama Saudijske Arabije i Katara, koje uspješno vodi na azijskim i svjetskim prvenstvima (Egipat, 1999; Portugal, 2003). Srcu mi je bio najbliži rad sa omladinskim reperzentacijama (bosanskohercegovačkom i jugoslavenskom, sa kojom osvaja treće mjesto na Svjetskom1977. u Švedskoj), te sa inostranim u Kataru (1999), Švajcasrskoj 2001. i 2003. u Brazilu. Umro je u Rijeci 2021.
